Delahaye 135 – nezaboravni francuski šarmer

(Foto: Delahaye 135 MS Faget – Varnet kabriolet)

Prototip modela »135« iz 1933. godine ispisao je posve novu stranicu u povijesti francuskog proizvođača. Da je slavni Ettore Bugatti znao da će si stvoriti ozbiljnu konkurenciju vjerojatno nikada ne bi dijelio savjete prvom čovjeku Delahayea. Reli Monte Carlo »delahayei« osvajaju 1937. i 1939., ali kao najveći trijumf spominju se pobjeda i drugo mjesto na utrci 24 sata Le Mansa 1938.

Boris Jagačić

Još u prvoj četvrtini 20. stoljeća automobili marke »delahaye« bili su na glasu po kvaliteti, ali zbog zastarjelog, dosadnog dizajna i prosječnih voznih karakteristika nisu se posebno isticali. No prototip modela »135« iz 1933. godine ispisao je posve novu stranicu u povijesti tog proizvođača. Od tada, pa sve do 1950-ih godina, iz nekadašnje »manufakture dosadnih automobila« počinju izlaziti gotovo umjetnički oblikovani automobili sjajnih performansi, namijenjeni usko probranoj bogatoj klijenteli.

Iako se tvrtka Delahaye isprva bavila proizvodnjom keramike, ime je s vremenom postalo daleko poznatije po automobilima. Njezin osnivač – željeznički inženjer Emile Delahaye volio je eksperimentirati s parnim strojevima i motorima s unutarnjim sagorijevanjem. Već 1888. godine je patentirao svoj benzinski motor, a prvi vlastiti automobil izlaže davne 1894. na izložbi Salon du Cycle, kada je u cijeloj Francuskoj u uporabi bilo nekih dvadesetak automobila. Spomenuta izložba bile je ujedno i sramežljiv početak isprva skromne manifestacije Paris Motor Show.

»Spori i teški kao vatrogasni kamioni«

Dvije godine kasnije, 1896., 53-godišnji Delahaye upušta se u utrku Paris-Marseilles. Njegov automobil bio je prvi u povijesti koji je opremljen pneumatskim gumama sudjelovao u nekoj utrci. Emile Delahaye se sve više posvećuje automobilima. Narušeno zdravlje uskoro mu više e dozvoljava upravljanje kompanijom, pa njezino vodstvo 1901. preuzimaju Delahayev prijatelj Georges Morane i njegov rođak. Oni investiraju u Societe des Automobiles Delahaye čije je novo sjedište sada u Parizu.

Vrlo dobar posao su napravili postavljanjem sposobnog menadžera Charlesa Weiffenbacha na čelo kompanije. Značajan dio proizvodnje dosta je godina otpadao na brodske motore i kamione, kakvima je Delahaye opremio i pariške vatrogasce. Poslije Prvog svjetskog rata raste prodaja osobnih automobila. Istodobno jača i konkurencija, pa mali proizvođači poput Delahayea,

kakvih je u Francuskoj bilo na desetke, vode bitku za tržište, dok su im najveća prijetnja Renault i Citroën, koji eksperimentiraju s masovnom produkcijom. Charles Weiffenbach brzo je shvatio kako kompanija u takvom okruženju baš i nema perspektivu, te se odlučio na drastične promjene. Priča se kako mu je sâm Ettore Bugatti rekao da su »delahayei« spori i preteški »baš« kao i njihovi vatrogasni kamioni«. Ili zbog tog upozorenja ili zbog uspomene na osnivačevu sklonost utrkivanju, Weiffenbach je odlučio da će Delahaye orijentirati na proizvodnju prestižnih sportskih automobila. Štoviše, u novu šasiju osobnog automobila ugrađen je 1933. kućni kamionski motor koji je za tu namjenu bio modificiran.

Završeno vozilo bilo je zapravo prototip nadaleko poznatog modela »135«, koji je uskoro predstavljen javnosti na pariškom salonu automobila pod imenom Superluxe. Od 1935. na tržištu se pojavljuje »delahaye superluxe 135«. Automobil je pokretao motor sa šest cilindara u nizu (dva ventila po cilindru), zapremnine 3,2 litre sa 120 KS. Na njegovoj osnovi napravljena je sportskija »coupe des alps« izvedba.

Uskoro se razvijaju dva nova cestovna modela – oba nazvana »135M« (1938.). Oba su imala 3,5-litreni motor, ali jedan samo s jednim rasplinjačem (90 KS/pri 3600 okretaja u minuti), dok je drugi iz istog agregata uz pomoć tri Solexa istiskivao 130 KS. Posljednji u ovoj seriji bio je »135 MS«. Ponovno je iskorišten pouzdani agregat sa šest cilindara, također s tri rasplinjača, ali i novim ispušnim sustavom i drugim sitnim izmjenama kojima je snaga neznatno povećana na 135 KS (4100 o/min). Krajnja brzina ovih primjeraka kretala se između 155 i 170 km/h ovisno o težini i aerodinamici pojedine karoserijske izvedbe, a bilo ih je mnogo.

Značajni natjecateljski uspjesi

Kao radikalniju pamtimo ogoljenu natjecateljsku verziju 135-ice iz 1936. Otvoreni dvosjed pod poklopcem je brojao čak 160 KS. Osobita zanimljivost bila je mogućnost izbora elektronski potpomaganog Wilson ili Cotage mjenjača s kakvima je papučica spojke imala funkciju samo prilikom kretanja ili potpunog zaustavljanja vozila. Spomenimo i da su sve 135-ice bile opremljene Bendix mehaničkim servo kočnicama.

Ovo vozilo postiže značajne natjecateljske uspjehe, te na VN Francuske 1936. osvaja drugo, treće, četvrto i peto mjesto. Da je slavni Ettore znao da će si stvoriti ozbiljnu konkurenciju vjerojatno nikada ne bi dijelio savjete prvom čovjeku Delahayea. Reli Monte Carlo »delahayei« osvajaju 1937. i 1939., ali kao najveći trijumf spominju se pobjeda i drugo mjesto na utrci 24 sata Le Mansa 1938. koju su osvojili specijalni trkaći »delahayei«.

Iste su godine pomeli i gotovo nepobjedive Nijemce na Pau Grand Prixu. Ne manje po sportskim uspjesima i fantastiènom ponašanju na cesti »135« se ističe kao prvi »pravi« »delahaye« zbog svog sportsko-elegantnog izgleda koji je malo podsjećao na proizvode Hispano -Suize, ali s nešto manje dizajnerske suzdržanost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata auto se prestao proizvoditi i kompanija se vraća kamionima. Odmah poslije rata Delahaye je među prvim proizvođačima automobila koji predstavljaju novi model, veličanstveni i basnoslovno skupi »135 MS guillore cabriolet«.

Put prema kraju priče

Novi auto u pravom smislu riječi i nije bio »nov«. Šesterocilindrični motor nije pretrpio nikakvih izmjena od prije rata, dok je atraktivni zaobljeni karoserijski stil zaostao u kasnim 30-ima. Ipak, brojni interesantni detalji čine ga vrijednim pažnje. Pomoćna sjedala, kromirani detalji, kotači zasljepljujućeg sjaja, unutrašnjost obložena drvom, te prateći koferi od svinjske kože nešto su što ne nalazimo u svim automobilima.

Bokove vozila ukrašavale su po tri kromirane lajsne. Takva tema u znaku broja tri proteže se po cijelom vozilu, a prate je čak i trostruke ispušne cijevi. Nažalost, vjetar u kosi s ovim »delahayeom« mogao si je priuštiti iznimno uzak krug ljudi. I dok je proizvođač karoserija Guillore radio sve više karoserija za Delahaye, polako se nazirao kraj malih proizvođača kako karoserija, tako i automobila. Naslučujući kako im se približava kraj, gotovo svi neovisni proizvođači karoserija nudili su svoje verzije novih »delahayea« (»145«, »175«, »178« i »180«). Međutim, samo cijena tih ručno izrađenih karoserija čija je masa daleko premašivala tonu bila je skoro šest puta viša od kompletnog kompakta »renaulta 4 CV«.

Osim toga, njihov dizajn je zaostao u nekom drugom vremenu. Ni nešto moderniji »delahaye 235« iz 19951. nije uspio izvući kompaniju. Radnici nezadovoljni zbog spajanja Delahayea s Hotchkissom zapalili su 1954. godine tvorničke urede čime je i formalno zabilježen kraj slavnog proizvođača i njegovih remek djela na kotačima.