Darinka Jug: Sa Zagrebačkom županijom radimo na ustroju biciklističkog “autoputa”

»S mjesnim odborima i gradskim četvrtima radimo na tome da se postojeća im infrastruktura umreži s Greenwayem. Zagreb ima 277 biciklističkih staza, a po gradu je oko 1500 javnih parkirališta«, govori Darinka Jug

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala, u što se bila zaljubila, što joj je omogućio bicikl ZG-magazinu govori Darinka Jug, voditeljica Greenway projekta Gradske uprave. Otkriva na čemu danas radi, što je to Dunavska ruta, Greenway i kako odrasle naučiti prometnoj kulturi.

Zašto volite Zagreb?

Kada je o tome riječ, volim reći da sam lokalpatriot. Biciklom sam, naime, bila po cijeloj Hrvatskoj, obišla sam mnoga sela, otoke, Slavoniju i druge krajeve i uvijek bih našla nešto u što bih se zaljubila. Kada bih pričala o kraju u kojem sam bila, ljudi bi mislili da sam od tamo. Na Hvaru mi primjerice nisu vjerovali da nisam Zagrepčanka… Hoću reći, gdje god sam bila, nosim pozitivno iskustvo. Ljudi onda to povezuju kao da si porijeklom od tamo, jer nije im uobičajeno pojmiti da s toliko osjećaja i žara, netko priča o kraju u kojem je bio. Uvijek su me motivirale te priče, kao svojevrsna motivacijska iskustva.

A kakav je Zagreb, sve više multikulturalan? I što zapravo definira Zagrepčane?

Mislim da ih definira odnos prema gradu, a ne porijeklo. Mene, kada je o tome riječ, zanima što netko pridonosi ovome gradu, ponaša li se kako treba, a nije važno otkuda je sam čovjek. Ne smeta mi to, već nečiji rad i odnos, jer to je ono što čovjeka definira prema nekom gradu. Ne mislim da bilo koju osobu u tom smislu treba drukčije definirati, a ponajprije ono otkuda je došla.

Vi ste …

Rođena sam u Petrovoj 1966. godine, a odrasla sam u predgrađu Zagreba, odnosno predgrađu Sesveta. Uvijek sam se šalila kako je ta moja nekadašnja Radnička ulica bila granica Sesveta i Dubrave. Da, bilo je to predgrađe s koje god se strane gledalo. Periferija grada… U toj Radničkoj ulici bilo je i nemalo radničkih familija, tu su oduvijek živjeli „šljakeri”, a moji su tamo svojedobno bili kupili plac.

I (iz)gradili su kuću?

Da. Nakon poplave ta okolna zemlja bila je dodjeljivana ljudima, pa su nam tako bili pristigli i Trnjani. Kada sam imala tri – četiri godine, sjećam se da su svi tamo nešto gradili, a kada se kod nekog gradilo, svi su si pomagali. Isto je bilo i kada se kopalo, oralo jer ljudi su tada više pomagali jedni drugima. Svi su se poznavali i život je bio nekako mirniji, ceste bez prometa i na njima su se djeca igrala. Da, tako se nekad živjelo i radilo. Nekako se u to vrijeme tamo (iz)gradila i osnovna škola… Kada se prisjetim, pola sam godine išla u Pionirski grad, a pola u Dubec. Sve nakon moje osmoljetke kotiralo je prema gradu i događalo se u centru Zagreba. Sjećam se kada nam je jednom zgodom vremešna baka pričala kako se nekada iz centra išlo na izlet u Dubravu. Onda možete zamisliti kakve su bile te razdaljine.

Kako ste vi išli u centar Zagreba? Biciklom ? Kada ste dobili prvi bicikl?

Ne sjećam se baš prvog, ali se sjećam da smo se svi iz ulice vozili na susjedovom biciklu, onak ispod štange.

Izvijeni?

Ma, naučila sam se voziti bajs onak „ispod štange”, mislim da je taj prvi bio pony. Zapravo smo svi u obitelji vozili taj jedan pony.

Bilo je nekad veće zajedništvo?

Je, makar nerijetko vele – „ma bil si siromašan”.Ali ne, zbilja se tako nekada živjelo, jer ljudi su bili zbrinuti u smislu „jela i pila”. A sjećam se u osnovnoj i srednjoj školi nije bilo pitanje kaj ti mama i tata rade, nije se gledalo kakve je tko imao tenisice i obleku, u razredu nisam imala osjećaj da se to gleda, jer društvena je atmosfera bila takva. I danas ne gledam tko je i kaj je netko, već kako se odnosi prema ljudima. To je ono što nas formira, a ljudi su danas podložni pa vas često svrstavaju u određene kalupe. Dobro je svojedobno rekao pjesnik Halil Džubran, ”koliko je plemenitih poteklo od ubojica, i koliko je ubojica poteklo od plemenitih”.

Bilo vam je lijepo odrastati?

Bilo je lijepo odrastati u Zagrebu, odnosno u opisanom kraju, pa zato Zagreb i volim. Mogla bih reći, bilo mi je teško jer išla sam tada biciklom u grad, ali meni to zaista nije bilo teško jer, bilo mi je super! Roditelji su mi nekako usadili taj stav da mi to nije teško, odnosno da moraš raditi, a što god da radiš, da daš najbolje od sebe. Bez obzira kaj delaš, kopaš, čistiš i bez obzira hoće li to uspjeti. Neće uvijek, ali daj sve od sebe. Ja ne odustajem zato što nešto nije uspjelo ,to mi je kako rekoh ostalo „usađeno” za vrijeme cijelog odrastanja.

A radili ste…

Radila sam različite poslove. Moja kćer zna reći: „mama, bila si od čistačice do direktorice”. Znate, ljudi su skloni generalizirati i osuđivati, a bez da dobro promisle odnosno obuju tuđe cipele. Nitko ne zna kakve su i kaj sa sobom nose. Ako je netko zrihtan, ne možeš reći da mu je možda super, jer ne znaš trpi li kakvu bol i muči li ga što u životu. Danas i konzumerizam uzima svoj danak, a mnogi misle kako im sve treba, a devedeset posto toga nam ne treba.

A bicikl?

Bicikl? Bicikl je bio pojam jer omogućio mi je da iz predgrađa dođem u centar grada bez novaca, taksi je bio jako skup a prijevoz rijedak. Sjećam se da je zadnji autobus išao u 23.15 sati, a tada je u centru bilo najzanimljivije. Meni je stoga bicikl omogućio slobodu u svakom pogledu, ponajprije slobodu kretanja i raspolaganje svojim vremenom, jer uz bicikl čovjek ne ovisi o tome tko će ga odnekud odvesti doma, i hoće li mama i tata doći i pokupiti ga. Znala sam tada ostati vani i vratiti se doma biciklom. Dao mi je slobodu.

A kad bi se vraćali u sitnije sate, nije vas bilo strah?

Nemam straha od ljudi, pa ništa mi se nemre desiti na njemu osim da padnem. Pa ja i danas odem na koncert, kakav fashion show s prijateljima, a ”vrnem” se doma kad je meni dosta. Nikoga nisam opteretila, jer bicikl mi kako rekoh daje slobodu upravljanja vremenom, zato nikada ne kasnim i znam koliko mi treba za doći od točke A do točke B. Nemrem ”zapeti” u gužvi, nema onog ”joj, nije mi bilo tramvaja”, jer gdje god trebam doći stignem s biciklom. To je poseban osjećaj slobode.

Imate s njim zapravo vremena za sve?

Pa danas mnogi kažu kako nemaju vremena. U naravi mislim da najmanje rade oni koji stalno govore da vremena nemaju, jer za ono što hoćeš, vremena i nađeš.

Uz kakvu ste glazbu u mladosti provodili vrijeme?

Pink Floyde i druge sastave. Bilo je to vrijeme hippija i izlazaka u glasoviti Kulušić, Studentski centar, dvoranu Sedam sekretara SKOJ-a, Lapidarij posebice veliki Lap, ITD… Oko toga se sve vrtilo, jer tada su bili aktualni hipici i šminkeri, nije bilo toliko stilova kao danas. Znalo se, ovo je rocker, ovo šminker. Bilo je nešto malo i punka, koji se pojavio, ali ponajprije je bilo super koncerata. Uvijek smo se prije kakvog izlaska dogovorili gdje ćemo se naći jer nije bilo telefona. Naime, dogovor bi pao uz pomoć telefonske govornice, i to bi se zvali oni koji su živjeli u centru grada jer su oni tada imali telefone.

Kakvi su bili tulumi?

Dosta je tuluma i zabava bilo po kućama, doma kod nekog. Donijeli bismo klopu i cugu, pa je to bilo lijepo druženje. Danas kada izađeš u centar, toliko je kafića i klubova da ne znaš što odabrati.

Kakvo vam je bilo vrijeme studiranja?

Studirala sam jedno vrijeme u Čakovcu, ali sam se vratila u Zagreb i počela raditi. Teško je u to vrijeme bilo raditi i studirati, a i kada osjetiš prvu zaradu nastaviš „delat”.Prije faksa radila sam kao čistačica, prodavačica, mnoge poslove.

Uvijek s biciklom?

Uvijek je bio prisutan uz mene. Kad su 2000. godine kada su startali prvi kompjuteri, ali i internet, ja sam oformila internet stranicu i o biciklu sam mnogo toga pisala. Prevodila sam tekstove, pratila utrke, odnosno sve što je imalo veze sa biciklom uključujući i glasovitu utrku Tour de France. Ispalo je kasnije da je ono što mi je bio hobi postao posao, spletom okolnosti, ali i znanjem koje sam imala.

Prije rada u Gradskoj upravi…

Prije toga, radila sam za jednu firmu od njemačke Vlade. Riječ je bila o razvojnim programima, a delala sam to kao voditeljica projekta i konzultant za cikloturizam. U sklopu toga je nastala i prva aktivnost na koju sam u mojem poslu bila ponosna, a riječ je o Dunavskoj ruti. To mi je bio baš dragi profesionalni rezultat.

Kakva je to ruta?

Ide od Udvara iznad Batine pa do Iloka i iznosi 148 km. Startali smo 2004. godine, kad je ta ruta implementirana u Cikloturizam Baranje, a sve se kasnije širilo diljem Hrvatske.

Mislite te rute?

Da.

Koliko ih ima?

Prije tri godine odredilo se devet nacionalnih ruta.

Što su konkretno te rute?

Ruta je kada se u naravi označe postojeći pravci, odnosno mjesta gdje se mogu voziti bicikli tj. biciklisti od točke A do točke B. Poenta svega jest, da se što je više moguće u tom segmentu izgradi infrastruktura, koja će ih podržavati. To je ono na čemu radim.

Kakvo je stanje u Zagrebu,ima li njih u metropoli?

Ima – Greenway. Krenulo se s tim da državna biciklistička ruta 2 prolazi kroz Zagreb, ide uz rijeku Savu…

Za nju isto treba infrastruktura?

Svakako. Potpisali smo sporazum sa Zagrebačkom županijom da napravimo tzv. eko asfalt, ustrojimo rasvjetu, odmorišta, klupe i to na kruni nasipa. Bio bi to kao svojevrsni biciklistički „autoput”, gdje nema semafora i prometa, već sjedneš i voziš se. Čeka se zasad lokacijska dozvola da se to počne graditi. S mjesnim odborima i gradskim četvrtima radimo na tome da se postojeća im infrastruktura umreži s Greenwayem, odnosno da se naprave određeni spojevi koji bi se mogli kombinirati sa biciklističkom infrastrukturom. Zagreb ima 277 biciklističkih staza, a po gradu je oko 1500 javnih parkirališta.

A novi poligoni?

Radimo na tome da se ustroje novi poligoni za edukaciju djece i mladih u prometu. A zašto ih valja spominjati? Zato što je odmalena važna edukacija i odnos prema prometu. Zamjećujem u vrtiću, gdje mi ide unuka, sve je više mama koje po djecu dolaze biciklima. Dobar je to trend da roditelji počinju sve više koristiti bicikle. U jednoj školi na rubnim dijelovima Zagreba najveći broj djece dolazi im biciklima, roditelji im nisu tako paranoični kao ovi u gradu.

A što kažete na nezgode s biciklistima po gradu, po pješačkim pločnicima?

Nezgoda uvijek ima, kao i bahatih i prometno nekulturnih biciklista. Ali, to nije stvar prometa, već nečijeg odnosa prema tome. Jer ja kao biciklistkinja stanem na crvenom, pogledam lijevo, desno, poštujem prostor u kojem sam s drugim ljudima, tolerantno se i odgovorno vozim. Kad je takav odnos u pitanju , ne događaju se neugodna iskustva.

Kako odrasle naučiti prometnoj biciklističkoj kulturi?

S onim nekulturnim dijelom, bojim se da edukacija baš i neće pomoći, jer takvi poznaju „govor” kazni. One ih mogu naučiti nečemu.

Kao i više policije?

Da, koliko je to moguće.

Spomenuli ste mi i škole za bicikliste…

To su zapravo organizirana predavanja, koja koliko mi je poznato, na Prisavlju kod poznate Kockice, organizira udruga Sigurnost u prometu.

Gdje danas živite?

Na Krugama, a prije toga bile su Sesvete,Centar, Rudeš… Obišla sam grad gotovo uzduž i poprijeko. Lijepe su Kruge, zelene i prolaze 16. Meridijanom. Imaju one i vrtova, igrališta, sportski centar. Lijepo je tamo, jer Kruge su meni kao grad u gradu. U zgradi imam dobre susjede, super su, paze mi i bicikl i hvala im…

Sve se vrti oko bicikla. Evo i mi smo se sastale u Biciklu, kafiću pokojnog šansonjera Zvonka Špišića.

Da, vidite i još mu je bicikl u izlogu. Sve je kao iz njegove Trešnjevačke balade.

Uz ovaj lijepi pušlek.

To je za vas. Trešnjevački pušlek i … Trešnjevačka balada. Kako je ono pjevao Špišić? ”Jer život se ipak ne živi iz publike, on živi u srcu te čudne republike, od krpenih pajaca, streljane iza placa, do trešnjevačkog kina i njegovih fakina”…