Đani Stipaničev: Za razliku od Samobora, Zagreb je od adventa napravio industriju

»Samobor je grad po mjeri čovjeka, jer u njemu je svaki centimetar ‘izmjeren’, dostupno je sve i to vrlo brzo u odnosu na Zagreb. Sve je nadohvat ruke i začas se obavi. U Samoboru je (ne)podnošljiva lakoća življenja«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kakvu to priču »uvijek priča« nekadašnji student biologije i bivši član klape Dalmati, a danas glazbeni umjetnik Đani Stipaničev otkrio je ZG-magazinu. Član kazališta »Komedija« i kvarteta Četiri tenora te dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta ocijenio je i adventski Zagreb te Samobor gdje živi, ali i današnju glazbenu scenu na kojoj »možeš biti i bez glasa«, ali uz bitno – (po)nešto stasa.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je grad koji me rado prihvatio kao i ljudi. Grad je to koji ljude, ma od kuda dolazili apsorbira u svojoj sredini. Nudi Zagreb puno toga, počevši od bogatog kulturnog nasljeđa pa nadalje. Zapravo, profinjeno je to naličje koje nema predrasuda prema ljudima.

Kada ste došli u Zagreb?

Još 1990., na studij.

Studirali ste na Prirodno-matematičkom fakultetu?

Da, biologiju.

Kako to da jedan biolog tako lijepo pjeva?

Pa da vam pravo kažem ne znam, ali moj je posao danas sasvim nešto drugo od onog što sam studirao.

Zagreb pamtite…

Pamtim ga još iz vremena fakulteta kada sam prvi puta vidio grad i vozio se u krivim smjerovima…

Iz Mokrina ste?

Da, to je uvijek priča koju mi valja pričati jer Mokrin je mjesto u Vojvodini, u kojem sam spletom okolnosti rođen. Reklo bi se »bilo mi se tamo tek zgodno rodit«, a od prve sam godine u Tribunju. Zapravo sa mjesec i pol sam došao u Tribunj, a od prve sam godine u Šibeniku.

Sada živite u Samoboru? Kakav je grad?

Mogu reći da je to grad po mjeri čovjeka, jer u njemu je svaki centimetar »izmjeren«, dostupno je sve i to vrlo brzo u odnosu na Zagreb. Sve je nadohvat ruke i začas se obavi. U Samoboru je (ne)podnošljiva lakoća življenja.

Živite u stanu?

Ne, u kući. U Samoboru više-manje devedeset posto ljudi živi u kućama.

Znači pobjegli ste od Zagreba i njegove vreve?

A ne, volim ja i taj zagrebački šušur, zapravo i jedno i drugo. Evo, sada u ovo blagdansko vrijeme ne znam tko nije bio na zagrebačkom adventu.

Sviđa vam se ozračje?

Lijepo je da, a mislim još je više dobio kada su »otkrili« Tomislavac, od tada je nekako sve krenulo. Dobro se povezao taj zagrebački urbani izričaj od središnjice Trga bana Jelačića do Kolodvora ali i Gornjeg grada i Kaptola.

Kakva vam je pozornica ispred Umjetničkog paviljona?

Predivna je to pozornica i cijeli taj dio grada je sjajan, uključujući i potez prema Zrinjevcu. Na toj sam pozornici gledao uprizorenje opere Nikola Šubić Zrinski i bilo je prekrasno, kao i scena ljudi koji su sjedili po travi i uživali u tom ambijentu. Uprizorenje je to bilo kakvo imamo prigode vidjeti u Njemačkoj, Austriji… Jer, nešto što nije dobro i kvalitetno ne bi dovelo toliki broj ljudi tamo, to više jer nikoga ne biste mogli nagovoriti da gleda i sluša nešto što ne želi.

Pjevate i u kvartetu Četiri tenora?

Da, u njemu smo moja malenkost i glazbeni umjetnici i prijatelji Vlado Garić, Marko Škugor i Marko Pecotić. Ovaj (pri)zvuk tenora uklapa nam se u priču u kojoj pjevamo arije iz opera, jer mislim da je lijepo prenijeti ljudima i taj izričaj. Zapravo gajimo sve što i jesmo u svojoj biti, počevši od dalmatinske šansone do opere, evergreena, kao i rock opere.

Gledala sam vas svojedobno u Lisinskom u glasovitoj rock operi Jesus Christ Superstar. Podarili ste nas iznimnom izvedbom koja je bila itekako zahtjevna.

O, davno je to bilo. Jest, bila je to odlična rock opera.

Kako vam prolaze ovi prosinački dani? S puno koncerata?

Puno ih je i radni su mi dani itekako, kako u Komediji tako i u kvartetu. Četiri tenora bilježe nekolicinu koncerata, među kojima je i onaj za borbu protiv raka. Imali smo nedavno koncert u Rijeci s klasičnim repertoarom. Dosta toga ima i u kazalištu, u svemu u čemu jesam, počevši od mjuzikla Mamma Mia!, Byron, opereti Kneginja čardaša…

Matično vam kazalište ima odličnu ponudu?

Samo je mjuzikl Mamma Mia! imao više od 160 uprizorenja, oborio je sve rekorde gledanosti.

Da?

Da. Tu je i glasovita Jalta, Jalta…

Gdje ste za Novu godinu?

U hotelu Olympia u Vodicama.

Na Božić …

Ne pjevam, doma sam s obitelji, ali zato mi je do tada 12. mjesec kaotičan, nema dana da negdje nešto nije. Tek kada na televiziji odgledam novogodišnji koncert iz Beča znam da je godina završila. Ali odmah iza Silvestrova počinje mi radni dio jer 2. veljače je premijera mjuzikla Aida Elthona Johna.

To je nešto novo iz kazališne radionice?

Ne, bio je taj muzički komad 2005. godine »živ« na našoj pozornici, ali nekako se ugasio. Nije se, čini mi se, dovoljno odigravao.

Tko sada ravna kazalištem, nakon Nike Pavlovića?

Imamo mladog ravnatelja Krešu Batinića, iz naše je glazbene grane.

Uz sve aktivnosti što nabrojiste, stignete li obići zagrebačka adventska događanja?

Za sada mi je to teško jer do Božića mi nema stajanja.

Što kažete na priznanja Zagrebu za jedan od (po)najboljih Advenata u Europi. Može li se mjeriti sa onim svjetskim?

Pa bio sam svojedobno u New Yorku za adventskog vremena i neusporedivo je ono tamo sa ovim našim ovdje.

Naše je ljepše?

Svako ima svoje prednosti. Jasno je da je Time Square, odnosno golemi New York neusporediv sa Zagrebom, ali ovo naše je u prednosti jer je sve lako dostupno, gdjegod se ljudi okrenu neki je šušur i mislim da je Zagreb s adventom uistinu profitirao. Ozračje je čista petica, svaka čast svima koji su to napravili.

A kakav vam je adventski Samobor?

Pitoreskan, lijep… Valjda zato ljudi i dolaze u njega. Zagreb je pak od adventa napravio industriju: dođeš, pojedeš, popiješ i nešto se obrne. Netko dobije emociju, a netko papirnatu vrijednost.

Jeste li ukrasili dom, djeci vam je dolazio sv. Nikola?

Svake godine uresimo i uredimo dom, lijepo ga okitimo uključujući i bor. Ma uživancija je to kićenje. A što se sv. Nikole tiče, djeca su već velika pa znaju tu priču. Ali darivanje je danas takvo da se ne možeš se sjetiti da nešto nekome kupiš, a da on to nema. Živimo više-manje u vremenu gdje svak sve ima, doduše dosta je i ljudi koji nemaju… Ali kad smo kod poklona supruga i ja uglavnom prvo riješimo djecu pa onda nas.

Vi ste odlučili život isplesti od glazbe?

Nikada nisam mislio da ću se time baviti. Prvo sam stasavao u klapi Dalmati gdje sam se slikovito ću reći glazbeno »bildao«, jer mehanizam je to koji ne prašta ništa, a dosta uzima. Ipak, zato i naginjem ovoj priči s Četiri tenora. Imam i svoj bend Dodatni trošak s kojima radim već desetljeće.

Zanimljiv naziv.

Jest, no to je jedna morska priča.

Ne mogu vas a ne pitati za ocjenu današnje glazbene scene?

Danas vam gotovo valja doći kod nekog sa stotinjak kuna, nije važno imate li glasa bitno je da ima nešto stasa i eto… No malo je onih koji žive od glazbe, a to je valjda cilj a ne da se od nje životari. Aktualne su instant-pričice, ali svakome želim da uspije i ostvari se kroz svoju glazbenu karijeru. No nema baš mjesta za sve, znate onu – »puna bara krokodila«.

Koji je savjet?

Samo raditi! Ponajprije na sebi, vjerovati u sebe, glazbu i pružati kvalitetu.

Na čemu još radite?

Ovih dana objelodanit će mi se album naziva Bajke, riječ je o pop produkciji, a kako sam već rekao nije daleko ni uprizorenje Aide matičnog mi kazališta.