Dani ponosa i slave

Dani ponosa i slave

(Foto: www.ferrari.com)

Dostojna zamjena legendarnog »250 GTO«, imala je s prethodnikom dosta zajedničkih dizajnerskih točaka – svjetla nadsvođena staklom, zaobljeni nos i malu masku, odsječen stražnji kraj – ali se, tehnički gledano, radilo o naprednijem automobilu

Boris Jagačić

U nemilosrdnom svijetu autoindustrije, gdje se mnogobrojni proizvođači neprekidno natječu u razvoju novih tehnologija te pokušavaju osvojiti kupce dizajnom i performansama svojih proizvoda, teško je i opstati, a kamoli se istaknuti.

Ferrariju je to, međutim, uspijevalo već od njegovih početaka, još od 1946. godine kada je napravljen »Tipo 125«, formalno, njihov prvi automobil.

Od toga dana, uglavnom, svaki je primjerak ovog talijanskog proizvođača ekskluzivnih sportskih automobila slovio kao nešto doista posebno i često je u svim segmentima služio kao referenca referenci »nabrušenoj« konkurenciji. Ferrari je, štoviše, otišao toliko daleko da se stječe dojam kako je na neki način počeo konkurirati samome sebi.

Svaki je novi proizvod sa znakom propetog konjića, kakav bi obično završio na naslovnicama svjetskih autorevija, morao donijeti nešto novo i izgledati tako da ga se desetljećima neće zaboraviti. O užitku vožnje i paprenim performansama da i ne govorimo…

Takav je bio slučaj i s Ferrarijem 275 GTB, lansiranim 1964. godine. Ta dostojna zamjena legendarnog »250 GTO«, imala je s prethodnikom dosta zajedničkih dizajnerskih točaka – svjetla nadsvođena staklom, zaobljeni nos i malu masku, odsječen stražnji kraj – ali se, tehnički gledano, radilo o naprednijem automobilu.

Ispod veličanstvene, »mišićave« karoserije što ju je osmislio studio Pininfarina i izrađvala specijalizirana radionica Scaglietti, skrivala se prava trkaća mašina prilagođena cesti.

Prvi put Ferrari je predstavio automobil s potpuno neovisnim ovjesom, a osim nove šasije svakako je zanimljivo rješenje bila straga smještena mjenjačka kutija s pet brzina. Zahvaljujući tome »275 GTB« imao je idealni raspored težine 50:50, budući da je motor bio montiran naprijed. Doprinijelo je to i većoj prostranosti u kabini.

Ponajbolji cestovni Ferrari

Kako se nasljeđu ne bi baš sasvim okrenula leđa novi je model imao cjevasti okvir što je vukao korijene iz prvih Ferrarija. V12 motor derivat je trkaćeg stroja, kakav se nalazio i u modelu »250 GTO«, samo što mu je za potrebe »275 GTB« poboljšan sustav podmazivanja i radna zapremnina povećana na 3,3 litre. Zahvaljujući tome dobila se veća elastičnost motora u srednjem režimu rada.

Opremljen s tri dvostruka Weber rasplinjača, stroj je istiskivao 280 KS, dok je postojala i snažnija opcija s čak šest karburatora. Slabija je postizala 246 km/h i ubrzavala do 100 kilometara na sat za oko sedam sekundi.

Od 1965. mogla se dobiti varijanta s dužim nosom i manjom, odnosno užom prednjom maskom, kakva je već ionako brzom automobilu popravila aerodinamiku.

Već godinu kasnije u ponudi je senzacionalan »275 GTB/4«, gdje je broj četiri označavao četiri bregaste osovine. Bio je to opet prvi automobil sa znakom propetog konjića opremljen agregatom koji je primjenjivao takvo rješenje.

Dotični model kojeg se pamti kao pečat jednog razdoblja, kao ponajbolji cestovni Ferrari prije Fiatovog preuzimanja tvornice, proizvodio se samo dvije godine, do 1968., a napravljen je u svega 350 primjeraka, od čega 27 s upravljačem na desnoj strani.

»GTB/4« donio je još više žestine i agresivnosti od standardnog »275 GTB-a«. Zahvaljujući motoru sa šest Webera i 300 »konja« (pri 8000 okretaja u minuti) pod poklopcem vlasnik je zaboravljao na skučeno sjedenje zbog niskog krova i lakše mu je bilo zaboraviti na unutrašnjost obloženu najobičnijim vinilom.

Čarolija zvuka

Zbog prtljažnika, čiji je prostor uglavnom otpadao na spremnik za gorivo, pogotovo nije razbijao glavu. Okretaj ključa i čarolija zvuka kakav je izlazio iz dvije dvostruke ispušne cijevi mogli su dostajati da čovjek privremeno zaboravi na sve i prepusti se da ga mnogobrojni konji odvedu u nesmiljeni galop. Odlučnim pritiskom na papučicu gasa, za što je ovaj auto i stvoren (nikako za puko glumatanje), kazaljka brzinomjera popela bi se do broja 100 za manje od šest sekundi, a do 160 km/h za manje od 13 sekundi. Uz moćan zvuk i podrhtavanje motora, ona bi se zaustavila tek nešto ispod oznake 260 km/h, dok je GTB/4 postizao 268 km/h.

Ferrari 275 GTB/4 Modena

Osim pregršta snage ovaj je kompaktni dvosjed rijetke sretnike, pored zapanjujućeg izgleda, osvajao pokornim slušanjem upravljača i iznimno neutralnim ponašanjem na cesti.

Procjenjuje se da je do kraja 1968. proizvedeno oko 735 »275-ica«, od čega 350-ak izvedbi s četiri bregaste – »GTB/4«. Nakon toga došlo je vrijeme za ponovno spektakularan (a kakav drugačije?) Ferrari«. Radilo se o Daytoni, automobilu koji je, začudo, ponudio čak bolje performanse od suvremenih uzdanica zvučnih imena kao što su Jaguar (E-type), Lamborghini (Miura) i DeTomaso (Pantera). Crnu Daytonu Spider« mogli su vidjeti ljubitelji kriminalističke serije Poroci Miamija u kojoj je ulicama atraktivnog Miamija jurcao protagonist serije detektiv Sonny Crocket kojega je glumio Don Johnson.

';return t.replace("ID",e)+a}function lazyLoadYoutubeIframe(){var e=document.createElement("iframe"),t="ID?autoplay=1";t+=0===this.dataset.query.length?'':'&'+this.dataset.query;e.setAttribute("src",t.replace("ID",this.dataset.src)),e.setAttribute("frameborder","0"),e.setAttribute("allowfullscreen","1"),e.setAttribute("allow", "accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture"),this.parentNode.replaceChild(e,this)}document.addEventListener("DOMContentLoaded",function(){var e,t,a=document.getElementsByClassName("rll-youtube-player");for(t=0;t