Dan kad su umirali velikani

Kapitalno djelo Ruđera Boškovića „Teorija prirodne filozofije“, tek je 1974. u cijelosti prevedeno na hrvatski jezik /Richard Wagner je, shvativši da zabluda opere leži u tome što je u njoj sredstvo izraza, to jest glazba, postala svrhom, a svrha izraza, to jest drama, postala sredstvom, išao za tim da drami vrati njezino pravo značenje, a operi da sintetički oblik

Dogodilo se na današnji dan, 13. veljače:

1749. – U Veneciji umro svećenik i pisac Filip Grabovac. On pripada piscima 18. stoljeća čija su rodoljubna raspoloženja, nova i smjela, bila znak budućih vremena. Grabovčev životopis bio je tema istraživanja, no mnoge su pojedinosti ostale nepoznate. Pretpostavlja se da je rođen potkraj 1697. ili početkom 1698. u Podosoju kraj Vrlike. Nakon što je ovladao hrvatskim pismom, to jest bosančicom, latinskim i talijanskim jezikom,  u Zaostrogu je stupio u franjevački red.

Studirao je teologiju i filozofiju, a 1726. je zaređen te uskoro postaje vojni kapelan za hrvatske čete na mletačkom području, sa sjedištem u Veroni. Otuda je često putovao tamo gdje su bile hrvatske posade i pomagao vojnicima sunarodnjacima te samostanima u domovini.

Građu za svoje životno djelo Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, kojim je otvorio put Kačiću, prikupljao je tijekom cijeloga kapelanskog života. Cvit je pisan u prozi, ali i osmeračkim i deseteračkim stihom po uzoru na usmeno hrvatsko pjesništvo. Kada je Cvit tiskan 1747. u Mlecima, Filip Grabovac je lišen službe, uhapšen u Veroni i zatočen u tamnicu Sottoi piombi. Knjige su mu spaljivane u Zadru, Splitu i Sinju. Sačuvano je samo pet primjeraka.

Njegov je grijeh bio što u pjesmama, ponajprije su to Slava Dalmacije i Od naravi, Dalmaciju izjednačuje s Hrvatskom, žali što se hrvatski časnici odnarođuju i izražava hrvatsko domoljublje. Iznesena stajališta Filipa Grabovca i suđenje zbog njih, zapravo je jedna od prvih hrvatskih javnih pobuna protiv Mletačke Republike. U zatvoru se uzaludno nadao milosti. Umro je 13. veljače 1749., a pokopan je u svećeničkoj grobnici na otočiću Svetoga Duha kraj Venecije.

1787. – U Milanu umro Ruđer Josip Bošković, hrvatski filozof, matematičar, fizičar, astronom, diplomat i pjesnik. Rođen je 18. svibnja 1711. u Dubrovniku kao osmo dijete u dubrovačkoj obitelji Bošković, podrijetlom iz Hercegovine. Školu je počeo pohađati u Isusovačkom kolegiju u Dubrovniku, a već je kao petnaestogodišnjak nastavio školovanje u Rimskom isusovačkom kolegiju. Završivši školovanje 1741. kao tridesetogodišnjak, postao je najprije nastavnik, a zatim i profesor matematike u Isusovačkom kolegiju.

Već od petnaeste godine piše znanstvene rasprave iz matematike, fizike i astronomije, pa je vrlo rano stekao ugled osobito nadarena znanstvenika. Prvu zapaženu raspravu O sunčevim pjegama objavio je s 25 godina. U njoj je iznio dvije nove vlastite metode za određivanje elemenata vrtnje Sunca oko osi.

Slijedilo je više vrijednih i cijenjenih znanstvenih djela, a kapitalno mi je djelo bila Teorija prirodne filozofije, koju je tiskao u Beču 1758. To je i za današnja shvaćanja mnogih problema i tema filozofije i prirodnih znanosti izuzetno važno djelo, no ono je tek 1974. u cijelosti prevedeno na hrvatski jezik.

Budući da isusovci nisu blagonaklono primili Teoriju prirodne filozofije, Bošković napušta Rim i putuje po Europi, a zatim se ponovno vraća u Italiju gdje je bio profesor optike i astronomije u Milanu i osnivač Zvjezdarnice u Breri. Zatim je u Parizu bio postavljen za upravitelja Optičkog instituta za pomorstvo i primio francusko državljanstvo. Zbog slabog zdravlja ubrzo se vratio u Milano, gdje je preminuo od komplikacija na plućima.

1894. – U Zagrebu umro Franjo Rački, istaknuti hrvatski povjesničar i političar. Rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru 25. studenoga 1828. Školuje se u rodnome mjestu, zatim gimnaziju polazi u Rijeci i Varaždinu, a nakon završene gimnazije odlazi u senjsko sjemenište. Zatim u Beču studira teologiju.

Ondje upoznaje Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo. Godine 1852. zaredio se u Senju. U mladosti je prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada.

Povijesni je rad započeo prikupljanjem glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda. Na poticaj biskupa Strosssmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti. U Italiji pronalazi dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Kući se vraća Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te se počinje baviti politikom.

U promijenjenim političkim uvjetima postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti. Prihvaća također i dužnost školskoga nadzornika te pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac.

Rački  podnosi najveći teret ostvarenja i osnivanja važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu. Punih je 20 godina predvodio Akademiju i stvorio temelje njezina znanstvenoga rada. Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velika Akademijina Rječnika. Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti.

2013. – Velikan hrvatske naive Ivan Večenaj – Tišlarov umro je ujutro 13. veljače 2013. u 92. godini u koprivničkoj bolnici. Rodio se 18. svibnja 1920. u Goli. Završio je četiri razreda osnovne škole, a već je kao dječak pokazivao slikarski talent. Pripadao je Hlebinskoj školi naivnih slikara. Izlaže od 1954., a izlagao je na nekoliko stotina samostalnih i skupnih izložaba.

Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a njegova slika Četiri jahača apokalipse uvrštena je u publikaciju The Bible in 20th Century Art (Biblija u umjetnosti 20. stoljeća) u kojoj su zastupljeni najveći svjetski slikari Picasso, Chagall, Dali, Kokoschka i drugi.

Osim slikarstvom bavio se i skupljanjem jezičnoga blaga te je sastavio rječnik s 12.000 starih riječi rodne Gole. Napisao je povijest svojega kraja, dva romana te zbirku sa 60 pjesama. Skupljao je i etnografsko blago te je svoju rodnu kuću pretvorio u etnografski muzej. Najstariji podravski slikar naive živio je i radio u Goli.

1883. U Veneciji umro Richar Wagner, slavni njemački skladatelj, poznat po burnu i uzbudljivu životu, ali i po svojim pogledima na glazbu, poeziju i filozofiju. Fanatičnost kojom se unosio u ostvarenje svojih planova učinili su toga velikog opernog reformatora jednim od najzanimljivijih umjetnika XIX. stoljeća. Od premijere Tannhausera, godine 1845., Wagnerova je umjetnost sve do naših dana bila u središtu najžešćih sukoba koji su dovodili do ekstremnih sudova – od negiranja do uzvišavanja.

Skladatelj je rođen 22. svibnja 1813. u Leipzigu. Shvativši da zabluda opere leži u tome što je u njoj sredstvo izraza, to jest glazba, postala svrhom, a svrha izraza, to jest drama, postala sredstvom, Wagner je išao za tim da drami vrati njezino pravo značenje, a operi da sintetički oblik. Duboko vjerujući da sadržaj glazbene drame može biti samo vječno – ljudsko, lišeno svake konvencionalnosti, on se zanosio legendom i mitom, čija se bića nalaze izvan tijeka povijesnog, pa se prema tome i drukčije vladaju nego ljudi.

Wagner je svoje glazbene drame Ukleti Holandez, Lohengrin, Parsifal, Tristan i Izolda, tetralogiju Prsten Nübelunga i druge, za razliku od dotadašnje opere – sastavljene od takozvanih brojeva, arija, recitativa, dueta – podijelio na prizore, dakle veće cjeline koje su pružale veću slobodu oblikovanja. Uveo je takozvanu beskonačnu melodiju koja nije kadencirala, a njezina je zadaća bila izraziti ono što je pjesnik prešutio.

Drugi važan sastojak Wagnerove glazbene drame bili su lajtmotivi koji su se ponavljali u trenutku kada su na pozornici bile osobe uz koje su bili vezani ili kada se o njima govorilo i slično, što je olakšavalo praćenje radnje. Izgradivši svoju glazbenu dramu na načelu umjetnost – religija, Wagner je izvanrednim osobnim zauzimanjem, ali i uz bogatu pomoć moćnika, izgradio umjetnički hram u Bayreuthu u kojem se od 1876. održavaju svečane igre posvećene njegovu djelu. Umro je 13. veljače 1883., a pokopan je u Bayreuthu.

2007. Francuski brzi vlak TGV sa 553 kilometra na sat postiže je novi brzinski rekord za tračna vozila, no već 3. travnja taj je rekord srušen brzinom od 574,8 km/h.

(zg-magazin)