Dado Topić: Spremamo povratak grupe Time

Dado Topić: Spremamo povratak grupe Time

Ljudi su danas primorani igrati nametnute uloge, a identitet pojedinca se izgubio. Mediji nas odgajaju kao potrošačko pleme, a postali su i sredstvo kako da plasiraju svoje trgovačko umijeće. Sve je nadohvat ruke, samo ponesite novčanik jer danas sve možete kupiti….”

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, kada je počeo slagati stranice svoje životne knjige, zašto je mama bila ponosna na njega ZG-magazinu govori Dado Topić, kantautor, pjevač, skladatelj, tekstopisac i aranžer. Otkriva čime ga je osvojila supruga, zašto nije zanatlija i kada pristiže grupa Time.

Zašto volite Zagreb?

Zašto ga volim? Pa u Zagrebu sam takoreći započeo neku svoju životnu priču, kada sam kao glazbenik s lokalnim uspjehom iz Osijeka došao u njega. Naime, tu počinje i glavna priča sa grupom Time, a bili su to nekako i trenutci kada čovjek može sam donositi odluke. Meni su se oni dogodili u Zagrebu. Sjećam se, bio sam klinac kada sam došao kod ujne u Zagreb, na desetak dana. Tada sam u pravom smislu riječi baš vidio Zagreb, jer ujna me vodila svugdje, na glavni trg, Gornji grad, Zrinjevac, poznati neboder… To je za mene Dalmatinca odraslog u Osijeku bio doživljaj.

Prvi put je to bilo i da metropolu vidim iz zraka, odnosno s glasovitog nebodera na centralnom trgu, a imao sam i čast da ostanem pogledati program koji se „gore” održavao. Pjevao je u to vrijeme poznati Zvonko Bobek, a prvi sam put tada čuo i pjesmu Granada. Sve je zapravo bio jedan božanstveni doživljaj. Oduševilo me kako je pjevač pjevao, bend svirao i cijela ta atmosfera bila mi je sjajna. Počeo sam tada i sam nekako slagati stranice svoje životne knjige.

Rekli ste ujna vas je vodila…

Vodila me je na Kamenita vrata, pričala mi je o Zagorkinom djelu Grička vještica, vodila me i u Novi Zagreb, prelazili smo Savu. Ali najviše me je fascinirala ona tržnica u centru grada…

Dolac?

Da. To je bilo nešto fantastično! Mnoštvo boja, šarenila kod prodavača na štandovima… Taj posjet pamtim. Fotografirali smo se i ispred Hrvatskog narodnog kazališta, a ja sam kao klinac fascinirano promatrao tu zidarsku estetiku, svaki uprizoreni i izrađeni komad na zgradi. Doživio sam Zagreb tada i kao grad parkova, mnoštva ljudi, ali i cura, koje su se tada vozile na Vespama. Znate, onako bi sjedile sa strane držeći se za vozača, a haljine bi im u toj vožnji zalepršale pa su se mogla vidjeti i koljena. Bilo je to moram priznati, baš seksi.

Zanimljivo.

Jest. Da vam još pričam o Zagrebu?

Da.

Pa Zagreb odraslih, da tako kažem pamtim i jer sam završio u vojno-istražnom zatvoru, jer sam bio „zgriješio” prema tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Naime, nisam se javio na liječnički pregled, a bio sam optuživan za još koješta, no nije vrijedno spomena. Ipak, takvi vas trenutci zapravo izgrađuju, jer svaka škola dobro dođe. Osjetio sam tada moć establišmenta na pojedincu i rekao sam sam sebi: s ovim se dečkima nije za šaliti.

Ali kroz život ste išli razmišljajući …

Svojom glavom, da. Nikada nisam imao potrebu respektirati bilo koga, osim onoga kojega sam sam odabrao. Takav sam bio i takav sam ostao.

Kakvim pamtite školovanje?

U Osijeku sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Školovanje je teklo tako da baš nisam morao učiti, jer znao sam kako knjiga počinje i završava. U knjižnicama bih provodio vrijeme tražeći kompatibilnu literaturu štivu koje smo obrađivali. Znate, u školi je važno shvatiti suštinu, odnosno dobro je unaprijed znati da tako kažem koliko je jaka protivnička strana. Bolje je znati prije, nego učiti od danas do sutra. Meni su dobri išli matematika, kemija, nacrtna geometrija, fizika… Bio sam od pomoći i frendovima, a mama je bila ponosna na mene. Uvijek bi govorila „moj Dado je odlikaš”.

Kakva je glazba „živjela” u to vrijeme?

Američka, odnosno anglosaksonska, a kod nas je bio aktualan i važan glasoviti talijanski festival San Remo. Svi su naši pjevači učili odnosno pokušavali pjevati na tom tragu. Sjećam se tada mladog Drage Diklića koji je svirao saksofon pa Stjepana Jimmyja Stanića koji su u svom glazbenom izričaju pjevali Sinatru. Bila je tada glazbeno poznata i malecka Litlle Pegy March, Engleskinja, podsjećala je na Ritu Pavone.

Je li bilo još poznatih imena?

O da, Elvis Presley, Bob Dilan, Donovan… Bilo je to vrijeme djece cvijeća, a pojavio se nekako i blues sa crnim pjevačima poput Raya Charlesa, Nat King Cola, Otisa Reddinga, Harryja Belafontea, onda su došli mlađi klinci. Kod nas su tada bili na glazbenoj sceni Ivo Robić, Tereza Kesovija koja mi je puno pomogla, predivna je.

U čemu vam je pomogla?

Kada sam se uključi(va)o u život u Parizu, ona je bila spona. Najljepši su mi dani u Parizu bili s Terezom koja me je tada među ostalim, bila vodila i na Montmartre. Sjećam se, bili smo u jednom restoranu na večeri, jeli smo onako za početak juhu od luka, a inače stariji vlasnik kojega je Tereza poznavala je nama gostima svirao čelo. Zapravo je to bio pokušaj, jer bilo je itekako falš, ali Tereza i ja smo se očima dogovorili da ćemo se praviti kako ne primjećujemo da ne valja. Da, bili su mi lijepi ti dani u Francuskoj. Tereza je zaista bila zvijezda. Kada ste spomenuli njeno ime, koncertna je dvorana Olimpija bila rasprodana, kao da nastupa glasovita Sylvie Vartan.

Tko je kod nas tada još bio glazbeno aktualan?

Kod nas je bio Arsen Dedić, pa Gabi Novak, sa istočne je strane (na)dolazio Đorđe Marjanović, pa potom Mišo Kovač…. Naime, za jedne svirke moje grupe Dinamiti, Mišo se pojavio i onako zatražio da nešto otpjeva. Mi smo mislili što će ovaj to izvesti, ali vjerujte kada se popeo na binu bilo je to jako dobro. Mišo je poslije postao zvijezda, njegova je popularnost zaista fenomenalna, narod ga voli, a on je odličan kit.

Vi ste također glazbeni utemeljitelj na ovim prostorima? Grupa Time…

A, prvo su bili Dinamiti, najbolji bend na svijetu! Svojedobno smo u bivšoj državi pobijedili sve elitne bendove bivše Jugoslavije. U žiriju tog natjecanja, u kojem su sjedile sve glazbene veličine od pokojnog Boška Petrovića, Nikice Kalogjere, Miljenka Prohaske do još aktivnog Drage Diklića. Bilo je to u kultnom Kulušiću. Nakon te pobjede krenula je moja zagrebačka karijera. Vidite, kada se prisjetim svega mogao bih knjigu napisati.

Da, mogli biste kakve memoare. Naime, popularni ste…

Ja vam nisam želio biti popularan. Glazbu evo i sa sedamdeset radim jednako kao da mi je 15.

Radite ono što volite?

Da, i ne zavidim ljudima koji život provedu radeći ono što ne vole, što ih frustrira i stvara im stres.Treba izabrati onaj posao koji će vam donijeti razlog za sreću, ali svakome život donese ono što mu je Bog odredio. Zato i to treba znati iskoristiti, doduše uz malo sreće treba i dobre volje, ali i odricanja da se život ispuni stvarima koje su nam drage.

Jeste li predani rocku, bluesu? Koja vam je odrednica?

Prvo, biti drukčiji od svega, svih bendova. Suština je biti drukčiji od svih drugih, a opet biti dovoljno blizu ljudi da oni shvate vašu zamisao i poruku.

Volite blues? Živite li ga?

Blues je u naravi tužna pjesma američkih crnaca, izvorno je on tužbalica i ne nudi neku sreću. Iz tog su duhovnog miljea izašli robovi, to je njihova muzika da tako kažemo. To je kasnije evoluiralo, pa je današnji blues urbana verzija prethodnog.

Volite i gitarističkog virtuoza Jimija Hendrixa?

Taj Hendrix je čudo! A svi su u to vrijeme, kada se on bio pojavio na javnoj sceni, pokušavali svirati gitaru kao on. Ne znaš što je taj kit bolje radio, a bio je krhak momčić koji je imao veliko srce. Svojom je svirkom osvojio svijet u gotovo mjesec dana, ali naglo je zablistala ta njegova zvjezdica i ugasila se, eto na žalost.

Što čini dobar tekst pjesme?

Dobar tekst što čini? Hm, pa teško je reći. Kao i napisati pjesmu koja po nekom nepisanom pravilu, kod izvođenja treba trajati od tri do pet minuta. Znači, sve misli, poruke treba (po)složiti da slušatelju to bude asocijativno, jasno… Ali opet vam ovisi tko to sluša, jer netko čita tekst i ne shvati poruku, dok drugi odmah sve „skopačju”. Pri nastanku pjesme vezuju vas i harmonije, ritam – ma ima dosta limitirajućih faktora. Sreća je i ono dobro međutim, da u pjesmi iznesem njenu osnovnu misao.

Vaše imaju poruku.

Da, evo recimo pjesme Kad jednom otkrijem čovjeka u sebi ili Za koji život treba da se rodim i dr. Znate, mogao sam i ja kao mnogi pjevati o cvijeću, moru, komarcima, kaiću… To je lijepo čuti, pisati, ali svi su to radili, postalo je to i super-hitično, no to sam toliko puta čuo, da sam načinio odmak. Istraživao sam život,sebe, tako sam onda i pisao.

Što se nakon tog kolopleta pojavilo na glazbenom horizontu?

Pojavio se punk kao negacija svega, odnosno onog ljudskog, lijepog. Nekako su oni to banalizirali. Medijski su bili dosta eksponirani, bile su tu, da ne zaboravimo i droge, no nije to sve skupa dugo trajalo.

Što je slijedilo?

Reperi. Ponajprije američki. Svaki je glazbeni trend ostavio svoj trag. Kod nas su također počeli repati, a bilo je u tim uradcima i politike i socijale. Tema im je i danas naglo bogaćenje „eksponata” u vlasti, kritiziraju i nadalje Rolex satove, šampanjac i sl. Vide to sve reperi, oni se ne pretvaraju. Oni su kroničari vremena kroz koje prolazimo i sve je istina što govore. To je konkretan, životan, ali i grub i brutalan izričaj, no svakako istinit. Pa meni su znali reći, hajde napravi pjesmu …

Napravi”?

Da, napravi. Odgovorio bih da se pjesme ne prave, odnosno imao sam molbi da nekima na tekst komponiram glazbu, ali ono što u meni ne nosi određeni osjećaj i ne budi me – ne mogu raditi. Kako rekoh, pjesme se ne prave, a ja nisam zanatlija, jer postolar točno zna kako primjerice napraviti cipelu, dok je u glazbi važan osjećaj, inspiracija, duh. Doduše, ljudi se školuju i za glazbenike, ali i to ne mora puno značiti kada je o plodnim autorima riječ. Njih je malo. Pa pogledajte naše 2Cellos, ti su se dečki školovali, ali onako kako oni sviraju i rade, u školi se ne (na)uči. Učitelji su ih zasigurno razvijali, davali smjernice, ali to kako će interpretirati klasiku na klaviru ili čemu drugom nastalo je u glazbenom svijetu koji su sami stvorili. Recimo naš Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica i sl. Sreća da su naši.

Ali vaše pjesme imaju dušu. Kako se, a da ne budemo patetični, ona zrcali u njima?

Ovisi tko je sa koje strane osjeti. Neki ljudi primijete sve, neki ništa. To vam je kao i svako umjetničko djelo. Netko će stati pred slikom Mona Lise i vidjet će tek ženu u crnoj haljini, dok će drugo ljudsko „oko” moći i po nekoliko sati promatrati tu umjetnost i diviti se, istodobno i proučavati poteze kistom. Pitat će se što je umjetnik nosio u duši dok je to radio, koliko je sebe unio.

Vama je odvajkada inspiracija ljubav?

Kažu da najljepše ljubavne pjesme pišu nesretne ljubavi. Pa Van Gogh si je uho odrezao u tom i takvom svom ludilu, Cervantesov Don Quijote je Dulcinei posvetio život odnosno borbu s vjetrenjačama…

Vi ste svoju ljubav pronašli?

Moju sam ljubav dugo čekao dok je nisam prepoznao. Bio sam, recimo to tako, stari(ji) mladić kada sam shvatio da je moja supruga žena mog života. Nisam je od tada više pustio, a ona nije imala pojma tko je Dado Topić. Iskoristio sam to, jer ona je bila taman pridošla iz Švedske, školovala se bila i u Americi.

A upoznala je…

Upoznala je svog čovjeka koji se (po)trudio da joj polako priđe, ispriča o sebi… Mislim da je danas volim čak više nego prvog dana, kada sam shvatio tko stoji ispred mene. Nisam se, moram vam priznati, osjećao ugodno kao muškarac s 35 godina dok je moja supruga imala tek 20. Bojao sam se da u meni ne prepozna starijeg muškarca s „brzopoteznim” namjerama. Ali izgleda da smo to upoznavanje dobro i zajedno odradili. Ona je imala druge planove, vjerovanja, na koncu i školovala se dosta ali…

Postala je vašom ženom?

Da. Inače, kada se priča o ljubavi žene su elokventnije, one su brižne, a osim što su i majke, s njima sve počinje i završava. Generator su događanja. Mi muški iz ove dominantne nam poze ne možemo reći da je ovo svijet muškaraca, jer u naravi žene su te koje odrađuju puno više poslova. Muškarci vole biti macho tipovi, znate ono auti, motori, ali u konačnici iza svakog uspješnog muškarca kada bolje pogledate s one ozbiljnije strane stoji jedna žena. Žene su zapravo dominantna vrsta, pa tu mudrost valja ponavljati stalno.

Kako vas je privukla supruga? Rekoste negdje da su vas u publici za jednog nastupa privukle njene oči?

Bio sam privučen tim zelenim očima, kosom, zapravo u cjelini jednom prekrasnom ženom koja je došla raditi na ove naše prostore. Naše klinke u njenim godinama tada su se provodile, išle su u disco, a ona je došla iz Švedske onako odgovorno i radišno. Mi smo se tu skompali i nakon godine i pol smo se vjenčali i odlučili živjet kao muškarac i žena. Najljepše je iz tog nam zajedništva sin Rea. To je jedan divan, kulturan momak, lider. Govori jezike, ali se bojimo da će i on otići u svijet. Kako vidimo, želi ga upoznati, pa neka. Talentiran je, bavi se fotografijom, u prirodi primijeti stvari koje svakome baš i ne bi zapele za oko. Ali želi u svijet, pa neka ide i doživi svoju slobodu.

Sretan ste čovjek?

Jako! Kada bih sreću mogao podijeliti, gledao bih oko sebe sretna lica i ljude.

Jeste li koji stih posvetili supruzi?

Zbog nje i uspijevam napisati takve pjesme kakve pišem.

Poput glasovite Da li znaš da te volim?

Da, ali imam ja i druge načine da joj kažem da je volim. Inače ta je pjesma postojala još dok sam bio u „Dinamitima”. Uvijek bi nas ljudi na nastupima tražili da sviramo „onu laganu”. Znali bismo, jer bili smo žestoki momci, pitati koju? Pa bi onda oni počeli pjevati Da li znaš da te volim.

Kako ste opstali vi i supruga, glazbenik ste, posao vas je razdvajao?

A ja sam uvijek nakon koncerta vozio doma, dok me je ona čekala budna. Kada bih došao kući, zagrlili bismo se, predahnuo bih, (po)pili bismo čaj…

Odmaknuli ste od Zagreba, živite na moru?

Da sam mlađi nedostajala bi mi urbana dinamika, ali nije mi to više broj jedan. Našao sam druge načine ostvarivanja svojih želja. Mir i priroda pomažu na psihološkoj razini, ali i profesionalno. Nema vam ljepše nego ujutro gledati izlazak sunca, more. Toga u gradu nema, jer kada otvorite prozore vidite drugu zgradu. Nezamjenjiv je taj miris mora, borova, kadulje, smilja, zvuk cvrčaka… Oko kuće mi još imamo limune, naranče, bademe, masline. Supruga ima čak 150 vrsta kaktusa, ma to su takve boje i mirisi, neopisivo.

Robuju li ljudi danas konformizmu?

Ljudi su danas primorani igrati nametnute uloge, a identitet pojedinca se izgubio. Mediji nas odgajaju kao potrošačko pleme, a postali su i sredstvo kako da plasiraju svoje trgovačko umijeće. Sve je nadohvat ruke, samo ponesite novčanik jer danas sve možete kupiti. Nekada smo gotovo svi imali svoje vrtove gdje su rasli, krastavci, paradajz, paprika. Današnja će djeca kako stvari stoje misliti, da se pile stvara i odgaja u frižideru. Postajemo odrasla „djeca” koja odlaze u šoping centre koje tako grade da tamo imate sve. Ne moraš doma iz njih doći po petnaest dana.

Istina. Recite na kraju u kakvim ste glazbenim aktivnostima? Što spremate za publiku?

Pa bavimo se, u ranu jesen, povratkom grupe Time na javnu scenu. Croatia Records daje svoje resurse odnosno tehničke, medijske i financijske potpore.

Tko će to onda sve „istrčati” na glazbenu scenu ?

Ratko Divjak, bubnjar, Vedran Božić, gitarist, Mario Mavrin bas, gitarist, Tihomir Asanović, orgulje i moja malenkost Dado Topić.

Pjevač, gitarist, skladatelj, tekstopisac, aranžer… Moglo bi se nabrajati.

Da.

Žilavi ste vi dečki?

Jesmo, svi smo još hvala Bogu živi i još uvijek se bavimo glazbom.

Komentari su zatvoreni