Curling: Šah na ledu

Iako se na prvi pogled čini kako je curling jednostavan, mladi curlingaši i curlingašice koje smo sreli u ledenoj dvorani Zagrebačkog velesajma uvjeravaju nas da to baš i nije tako. „Ovaj sport možda ne zahtjeva puno fizičke snage, ali zahtjeva puno razmišljanja“, rekao je Mislav Martinić, igrač Curling kluba Zagreb

Valentina Vukoje

Pratite li Zimske olimpijske igre u Sočiju možda ćete se zainteresirati i za jedan neobičan sport koji baš nije popularan u Hrvatskoj. Radi se o curlingu, čiji se počeci vežu uz Škotsku. Naziv igre je nastao po zvuku bačenog kamena (stonera). Prvi zapisi o ovom zanimljivom sportu napisao je Škot John McQuhin 1540. godine, a prva pravila curlinga je objavio The Duddingston Club 1813. godine. Vrlo brzo ovaj sport se proširio po čitavom svijetu i danas se igra u više od 40 zemalja u svijetu. Najjače ekipe u muškoj konkurenciji su iz Kanade, Švicarske, Norveške, Finske i SAD-a. Kanađani imaju najviše naslova svjetskih prvaka s prvenstava koja se održavaju od 1959. godine. U ženskoj konkurenciji su jake Švedska, Velika Britanija, Kanada, Švicarska, a od nedavno u ovom sportu odlične rezultate počele su postizati i Kineskinje. Curling je postao zimski olimpijski sport tek u Naganu 1998. godine.

Igra koja zahtjeva razmišljanje

Iako se na prvi pogled čini kako je curling jednostavan, mladi curlingaši i curlingašice koje smo sreli u ledenoj dvorani Zagrebačkog velesajma uvjeravaju nas da to baš i nije tako. „Ovaj sport možda ne zahtjeva puno fizičke snage, ali zahtjeva puno razmišljanja“, rekao je Mislav Martinić, igrač Curling kluba Zagreb. Dužina staze za curling je oko 50 metara, a metla je najpoznatiji dio opreme curlingaša. Njome se mete ispred kamena koji se gura po ledu. „Cilj je da igrač smjesti kamen što bliže središtu kuće (house), koja je označena krugovima na ledenoj površini. Igrač kod guranja kamena mora ispustiti kamen prije plave linije, koja se nalazi na udaljenosti od 15 metara od startne pozicije. Momčad teži da njihovi kameni, koji su iste boje budu u što većem broju oko sredine kuće. Protivnička ekipa koja igra druga, općenito ima prednost jer može izgurivati kamene prve ekipe. Svaka ekipa baca po osam kamena, to se zove jedan end. To je dio utakmice i utakmica obično ima deset endova. Na kraju svakog enda se gledaju pozicije kamenja u kući. Najbliži kamen središtu kuće nosi jedan bod, sljedeći nosi dva boda i tako se teoretski može dobiti osam bodova, no najčešće se dobije jedan ili dva boda. Svaka momčad najčešće ima četiri igrača“, objasnio nam je pravila Martinić.

Osim problema s dvoranom i manjkom slobodnih termina za treninge, mladim curlingašima problem predstavlja i skupa oprema koju naručuju putem interneta. „Metla košta oko 100 dolara, cipele su između 120 i 200 dolara, a kamenje je najskuplje. Naš je klub kupio set dvostruko rabljenog kamenja za 50 000 kuna. Set se sastoji od 16 kamenja“, pojašnjava Martinić.

Zanimljivost u ovom sportu je da postoje i miješane ekipe u kojima se zajedno natječu žene i muškarci. Igrači su raspoređeni po redoslijedu guranja kao prvi, drugi, treći i kapetan. „Prvi gura prva dva kamena, zatim slijedi drugi pa treći i na kraju je red na kapetanu. On ili ona obično stoji u kući (house) i određuje taktiku gdje bi trebalo odgurati kamen. Kada kapetan gura kamen, onda ga u kući zamjenjuje dokapetan. Što se tiče metenja, metu članovi iste ekipe na kojima nije red za guranje kamena“, pojašnjava nam pozicije igrača u curlingu Martinić.

„Oni s metlicama mogu pospremiti čitavu kuću za samo pet minuta“

Martinić je student druge godine Medicinskog fakulteta, a za ovaj je sport čuo još u srednjoj školi. „S prijateljima sam bio na stand-up komediji gdje se jedan od komičara izrugivao curlingašima. Sjećam se da je govorio kako je čudno da žene padaju na hokejaše, a trebale bi padati na curlingaše jer oni s metlicama mogu pospremiti čitavu kuću za samo pet minuta. Tako smo  nas par prijatelja odlučili vidjeti kako izgleda taj sport i treninzi u Hrvatskoj“, kroz smijeh priznaje Martinić. Većina njegovih prijatelja tijekom godina je odustala od treniranja, no ne i Mislav. On je najviše naučio od suigrača Ognjena Golubića i Alena Čadeža koji su ga učili o pravilima u ovom sportu. „Nedavno sam osnovao sekciju na Medicinskom fakultetu, koja odrađuje satove tjelesnog odgoja na treninzima curlinga. Tako nam je došlo puno mladih ljudi, negdje 20-ak. Neki od njih su se zainteresirali i planiraju ostati trenirati“, ponosan je curlingaš.

On i njegovi suigrači iz kluba, ali i iz ostalih zagrebačkih klubova treniraju svake nedjelje u ledenoj dvorani na Zagrebačkom velesajmu. Treninzi počinju u 22 sata, a mladi se sportaši često znaju zadržati i nakon ponoći. Uvjeti za treninge nisu idealni za ove sportaše. „Ovdje na Zagrebačkom velesajmu nije pravi led tako da nemamo prave uvjete za treninge. Nažalost u ovakvim uvjetima ne možemo ozbiljno raditi jer je led namijenjen za igranje curlinga drugačiji od ovoga na Velesajmu. Ovaj led možda nije loš za početnike, kada uče o osnovama ovog sporta i kada vježbaju ravnotežu. No, za ozbiljnije treniranje moramo ići u Budimpeštu. Tamo je led od prave vode, koja mora biti demineralizirana, što nije slučaj s ovom na Velesajmu“, pojašnjava Martinić. On napominje kako su termini za treninge u Budimpešti dosta skupi, a odlazak na treninge iziskuje i puno vremena s obzirom na putovanje.

Skup sport

Upravo se u Budimpešti održalo i posljednje Prvenstvo Hrvatske 2013. godine, koje je i u muškoj i u ženskoj konkurenciji osvojio Curling klub Zagreb. U Hrvatskoj postoji oko 6 klubova. Ovaj se zanimljivi sport osim u Zagrebu, igra i u Slavonskom Brodu.

Osim problema s dvoranom i manjkom slobodnih termina za treninge, mladim curlingašima problem predstavlja i skupa oprema. „Ona se obično nabavlja iz Kanade. Stabilizatore i slajdere za obuću najčešće sami izrađujemo. Preko interneta naručujemo svu opremu, koja je dosta skupa. Jedna metla košta oko 100 dolara, cipele su između 120 i 200 dolara, a kamenje je najskuplje. Ono se proizvodi od posebnog granita iz Škotske. Naš je klub kupio set dvostruko rabljenog kamenja za 50 000 kuna. Set se sastoji od 16 kamenja“, pojašnjava Martinić.

Najveća želja ovih sportaša je izgradnja vlastite dvorane za curling, no hrvatski curlingaši nisu sigurni da li bi ona bila isplativa. „Nisam siguran da li bismo imali toliko prihoda od njenog iznajmljivanja s kojim bismo mogli pokriti održavanje dvorane i plaćanje režija. Dvorane za curling koriste puno struje za održavanje leda“, priznaje Martinić.

Zagrepčanke brane hrvatske boje

U ledenoj dvorani Zagrebačkog velesajma susreli smo i nekoliko djevojaka, koje su također članice Curling kluba Zagreb. One su prošle godine osvojile naslov prvakinja Hrvatske, što im je omogućilo nastup za reprezentaciju Hrvatske na Europskom prvenstvu divizije C u Danskoj.

Lucija Fabijanić i Iva Penava curling treniraju već 5 godina. Obje su pri završetku Studija predškolskog odgoja, a za curling su čule od zajedničke prijateljice, čija se mama bavila ovim sportom. Već nakon prvog treninga sport im se svidio i odlučile su nastaviti s treninzima. „Nadamo se da ćemo ove godine ponovno osvojiti Prvenstvo Hrvatske te da ćemo u budućnosti izboriti ulazak Hrvatske u B diviziju“, rekla je Fabijanić. Većina njihovih prijatelja su za curling čuli tek u razgovoru s njima. „Prijatelji se najčešće nasmiju na to kad čuju što treniramo. Znaju nas zafrkavati da im dođemo pomesti stan. No, kad ih mi pozovemo na trening, tada vide da je to nešto potpuno drugačije od onoga što su očekivali. Čim se upoznaju sa curlingom i vide kako se u ovom sportu treba puno razmišljati o taktikama i potezima, onda se curling svima svidi“, zaključile su mlade sportašice.

Djevojke razmišljaju i o polaganju ispita za trenerice curlinga. „Nadam se da ćemo u budućnosti imati i više termina za treninge kako bi mogla doći i djeca koju bismo mogli trenirati“, priznaje Penava.

Njihov kolega iz kluba Mislav također je istaknuo problem s terminima za treniranje. „Ne možemo dobiti bolje termine za treninge i to je problem kod dovođenja mlađih osoba na treninge. Nikome se ne da dolaziti ovako kasno. To je kao začarani krug. Ovako je teško očekivati dobre rezultate, ako se ne radi s mlađim uzrastima i djecom“, zaključio je Martinić.