Crveni i plavi

Crveni i plavi

Na putu prema dolje

Dresovi i jednih i drugih koji su dosad dobivali izbornu utakmicu postaju toliko tako zamazani da je teško razlikovati koji su koji

Damir Gašparović

Trideset i jednu godinu nakon što smo krenuli putom parlamentarizma i demokracije možda se polako približava vrijeme ozbiljnih promjena. Jer nakon tolikih godina u kojima sustavno glasamo za crvene i plave i u kojima su crveni i plavi jedini koji su dobivali izbornu utakmicu, dresovi i jednih i drugih postaju tako zamazani da je teško razlikovati koji su koji! I možda konačno na scenu dođu neki drugi ljudi u nekim drugim dresovima.

Crveni

Ekipa u crvenim dresovima nakon smrti svog dobrog druga i vođe nikako ne uspijeva pronaći sebe. Iz dana u dan, iz godine u godinu igraju sve oštrije, ali ne protiv plavih već međusobnu utakmicu. Sve više se međusobno lupaju po cjevanicama, zabijaju autogolove i sve je više »mangupa u njihovim redovima«, koji neodoljivo podsjećaju na dečke u plavom. Danas i socijaldemokrati imaju velike stanove, brojne apartmane, kuće s bazenom. Danas i oni imaju »ponude koje se ne mogu odbiti« za svoje političke partnere.

I danas, više nisu niti najsnažnija stranka u Zagrebu od kog je i krenuo njihov uspon. Ne samo da nisu najsnažniji, već po treći puta raspuštaju organizaciju, po treći puta oktroiraju kandidata za gradonačelnika, a s već unaprijed poznatim rezultatom – u demokraciji nametnuti kandidati uvijek gube utakmicu. Drugačije niti ne može biti.

Dečki u plavom

Dečki u plavom uvijek pobjeđuju. To je tako. Njihovi navijači ih vole, plješću im i kada igraju slabu, plješću im i kada se razmašu mangupi u njihovim redovima i završe u istragama i vječnim suđenjima koja nikada neće završiti. Dečkima u plavom ujedno je sve i lakše – jer su crveni apšisali i kada istrče zajedno na teren gotovo da se ne zna koji su koji.

Ali i narod sve slabije zna koji su koji. Jer eto, narod je izabrao crvenog kandidata za predsjednika, ali oni sve više nosi plava odjela, plave kravate i sve više govori plavim jezikom. I naravno, navijači plavih pa i oni sami, sve više se osjećaju pobjednički. To im govore i mandati i ankete. To im govore i njihovi koalicijski partneri koji nose dresove koji su tek nijansa plave. Ali…

Postoje i druge boje

Ali postoje i druge boje i drugačije cure i dečki. I postoji dan kada se sve promijeni. Nekada je i u Poljskoj bilo kao u nas. Imali su bivšu komunističku partiju i imali su stranku koja je kao donijela slobodu. I sve je krenulo naopako. Pa je na jedne izbore davnih godina izašla Izborna akcija Solidarnost. Grupa dobromislećih ljudi koji su u Poljsku donijeli promjene.

Stare stranke su se raspale kao kula od karata i današnje poljske stranke nemaju nikakve veze s vremenima socijalizma. I Poljska je jedina zemlja u Europi koja u vrijeme ekonomske krize nije imala pad BDP-a. Zato, učimo od Poljske.

Dečkima u crvenom, dresovi su već apšisani i isprani (jer uostalom niti njima nije stalo do njih samih, a kamoli do nas). Njima nije stalo niti do njihove vlastite utopije, a kamoli do građana. Ili radnika, kakva smiješna riječ!

Nakon njih, izblijedit će i plavci. Samo će se gledati u ogledalu i diviti sami sebi, jer protivnika više vidjeti neće…

A onda će doći naše vrijeme. Vrijeme dobrih ljudi i čistih ruku, ljudi koji će se znati smijati od sreće i zadovoljstva, a ne se smijati drugim ljudima. Bit će to ljudi kojima je STALO. Stalo do svih nas, do svakog našeg djeteta i svakog našeg djeda i bake. I koji će znati pokazati ljubav – ljubav prema čovjeku, prirodi i domovini. Ljudi koji nam baš sada svakodnevno nedostaju.

Komentiraj

*