Crkva i državni proračun

(Mercedes E-klase slavonskog župnika ovih je dana u medijima glavni argument za ukidanje potpore Crkvi)

Govoreći o financijskoj potpori Crkvi treba imati na umu rashode za održavanje tisuća sakralnih objekata koji predstavljaju našu tradiciju, kulturu i materijalnu baštinu kojom se trebamo ponositi i čuvati

Žarko Delač

Žarko Delač

Izrada i usvajanje proračuna vrlo je zahtjevan i odgovoran posao, osobito ako je riječ o državnom proračunu. Udovoljiti svim dionicima i korisnicima vrlo je teško, da ne kažem nemoguće. No različitim kompromisima potrebno je maksimalno zadovoljiti lokalne i državne interese, ali nažalost u Hrvatskoj i pojedinačne, korporacijske te neizbježno političke. Uzimajući ove utjecaje i pritiske na izradu proračuna sigurno je kako on ne može biti najkvalitetnji uradak u stručnom, makroekonomskom smislu.

Jedan od zanimljivijih pritisaka prije usvajanja ovog temeljnog ili strateškog državnog dokumenta kontinuirano dolazi iz jednih te istih krugova, a vezan je uz nepotreban odnos državnih financija i Crkve. Pri tome se obrazlaže kako u proračunu nije potrebno predvidjeti stavke kojima se podupire rad Crkve koja je dovoljno bogata i jer nismo svi vjernici!

Upravo ova argumentacija zahtijeva nekoliko odgovora kako se kod neupućenih ne bi budila sumnja u opravdanost ovakvih inicijativa. U prvom redu može se postaviti protupitanje zašto se proračunom financiraju kulturne ustanove, sportske udruge ili znanstvene institucije? Naime, većina od nas ne posjećuje kazališta, ne bavi se sportom ili znanošću. Po istoj bi logici stoga trebalo prestati zajednički financirati i ove proračunske stavke ili možda pitati svakog člana državne zajednice u što bi želio ulagati? Naravno kako je ovo apstraktno i utopističko pitanje, ali nameće se kao odgovor zagovornicima protuvatikanskih ugovora.

Bez državne potpore nemoguć rad pučkih kuhinja, Caritasa, prenoćišta…

Nadalje, govoreći o financijskoj potpori Crkvi treba imati na umu rashode za održavanje tisuća sakralnih objekata koji predstavljaju našu tradiciju, kulturu i materijalnu baštinu kojom se trebamo ponositi i čuvati. Bez državne potpore i crkvene brige mnogi bi ovi spomenici kulture propali što sigurno ni zagovornici ukidanja proračunske potpore Crkvi ne bi željeli. Pribrojimo li tome veliki broj pučkih kuhinja, prenoćišta, rad Caritasa, pomoć izbjeglicama i prognanicima, funkcioniranje vrtića, škola i fakulteta ili troškove grijanja tijekom zime jasno je kako je riječ o velikim izdacima.

U tom kontekstu niti ovih dana česti medijski napisi vezani uz nabavu skupocjenog Mercedesa za potrebe jednog slavonskog župnika ne predstavljaju argument ukidanju potpore Crkvi. Naime, župnici pokrivaju teritorijalno velika područja u radu sa svojim župljanima i auto im je osnovno sredstvo za rad. Što bolji i kvalitetniji, manje će zahtijevati ulaganja u servise i popravke. Podsjetiti se treba kako je i Ford rekao kako je najbolji auto novi auto ili kako nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari! S druge strane mnogi donatori i vjernici jednostavno se zavjetuju materijalno pomagati i što bi svećenik trebao učiniti s poklonima? Zar odbiti Mercedes kako pojedinci ne bi bili zavidni, a isti ti licemjeri rado bi se u njemu vozili, i pri tome uvrijediti darivatelja?

Slični se slučajevi periodično pojavljuju, a započelo je od darovanih tablica Don Angelo na vozilu Anđelka Kaćunka. Pojedinci nikako da shvate kako svi naši svećenici nisu pustinjaci i siromašni fratri. Ili bolje rečeno protivnike vjere, tradicije, domoljublja i obitelji, na čijem je braniku Crkva stoljećima, to niti ne zanima. No barem nas sudeći po dosadašnjoj praksi do usvajanja idućeg proračuna neće gnjaviti svojim umotvorinama.