Ćirilica

(Foto: Facebook / Vukovar nikada neće biti Bykobap)

Da odem u Vukovar ne bi mi ni na kraj pameti bilo da razbijam ćirilićne natpise. Ali da sam prošao pakao vukovarskih branitelja, da sam izgubio oba sina na bojištu ne znam kako bih se ponio. Ili, bolje rečeno, znam

dr. sc. Nenad Raos

Kada sam se nedavno obreo u Splitu i na Peristilu vidio dva mladića odjevena po mom sudu u najmuževniju odjeću u povijesti, naime rimsku vojnu, legionarsku odoru (no malo su mi žgoljavi, nimalo nalik na legionare koji su morali izdržati četrdesetokilometarski marš pod punom ratnom spremom – sedamdeset kilograma na sebi!) došlo mi je da ih propisno pozdravim. Kako? Dakako s „Ave!“, no uz ave ide i salutiranje po rimski, romanomento, kako bi rekli Talijani. Naravno, pogodili ste: riječ je o pozdravu uzdignutom rukom, fašističkom pozdravu, dakako.

Naravno da to nisam učinio. Nije mi se dalo splitsku romantiku („O bajna splitska noć…“) zamijeniti splitskim zatvorom. Teško da bih policajcu uspio objasniti kako je pozdrav uzdignutom rukom bio uobičajeni vojnički pozdrav u Rimskom carstvu baš kao što danas vojnik prinosi dlan kapi ili mornar njome maše i viče „Hura, hura, hura“. Uostalom, kao što mi je rimska legionarska uniforma najdraža uniforma, tako mi je i rimski legionarski pozdrav najdraži vojnički pozdrav. Jer to je pozdrav mira – ispružena ruka govori: „Nemam u ruci ništa, ni koplje ni mač“. Nije to isto kao dvije ruke iznad glave, jer u lijevoj ruci je još uvijek štit, a za pasom mač. Najljepši izraz dobronamjernosti, prave dobrote koja proizlazi ne iz slabosti i kukavičluka nego iz hrabrosti i snage.

Zlouporaba i pogrešno tumačenje simbola

Simboli se mogu zloupotrijebiti, različito i krivo tumačiti. Rimski je pozdrav postao fašistički, a potom i nacistički (dizanje ispruženog dlana na visinu očiju, a nakon ein, zwei, drei – u sebi naravno – gromoglasno „Sieg Heil!“). Rimljanin nije tako pozdravljao, iako je gesta bila ista. Zašto? Zato što mu je bilo nešto sasvim drugo u glavi.

Pitanje hoće li hrvatski vojnici pozdravljati sa „Za dom spremni!“ svodi se na isto. Zašto ne bi pozdravljali i s uzdignutom rukom, poput rimskih legionara? Sigurno bi to pridonijelo našem turizmu jer bismo time jasno rekli kako smo nekoć bili dio Rimskoga carstva (koje se nije protezalo samo Apeninskim poluotokom, kako neuki misle) o čemu svjedoče još uvijek živi antički gradovi Pula i Split, kao turističke top-destinacije. Hrvatski bi vojnik mogao staviti i „U“ na kapu, ispisano dakako rimskom kapitalom, jer nas već sam izraz „rimska kapitala“ vraća na slovni standard kakvim su pisali Rimljani (sva se serifna pisma i dandanas zovu antikva).

Naravno, šalim se (ako me je tko shvatio ozbiljno). Ne smijemo se igrati simbolima. Ako oni za nas ne znače ništa loše, ako ih ne vežemo s nečim neugodnim i kriminalnim, ne znači da nema naših sugrađana za koje su oni i te kako bolni. Kada sam nedavno bio u Beogradu vidio sam kako su Srbi postali u punom smislu riječi nacija s dva pisma. Jedne novine izlaze na ćirilici, druge na latinici, u istoj ulici jedan je natpis ćirilićni, drugi latinični. „Divno je imati u upotrebi dva pisma“, kažem im: „Ćirilica vas povezuje s tradicijom, prošlošću, latinica vas otvara svijetu, povezuje s budućnošću“. Lijepo im je to bilo čuti, ali… „Ćirilica je ipak službeno pismo“, veli mi kolegica: „Muka nam je što moramo doktorate pisati ćirilicom. Jer bilo bi kudikamo lakše pisati na latinici kad se već kemijske formule moraju njome pisati“. Kako bilo da bilo, Srbi – barem oni obrazovani – ne vežu svoj nacionalni identitet sa ćirilicom. Kao što ga ni mi ne vežemo nužno s glagoljicom. Lijepo je vidjeti nešto ispisano tim drevnim pismom, ali učiti glagoljicu?

Ćirilica nema veze s velikosrpskom agresijom

A što je s ćirilicom u Hrvatskoj? Ja to pismo ne vežem sa Srbima, Srbijom, a ponajmanje s velikosrpskom agresijom. Možda zato što je čitam s istom lakoćom kao latinicu, što sam se načitao ruskih knjiga i što mi je majka čim sam počeo u trećem razredu učiti ćirilicu počela u kuću donositi Politikin Zabavnik (tiskan ćirilicom i na srpskom jeziku). Majka mi nije bila Srpkinja niti imam ijednog Srbina u rodu. Štoviše, moju su majku u Kraljevini Jugoslaviji skoro izbacili iz škole zato što je iz dječje naivnosti nacrtala na ploči hrvatski grb. Ne valja cijeli narod vezati s lošom, zločinačkom politikom, a ponajmanje s njome vezati njegove kulturne stečevine. Velik dio Rata i mira napisan je francuskim jezikom iako Tolstoj stavlja Napoleona u rang s divljim zvijerima.

To je drugo lice sukoba ili, pravo rečeno, rata simbola. Za mene ni ćirilica ni rimski pozdrav nemaju lošu, ponajmanje zločinačku konotaciju. No ako je nemaju za mene ne znači da je nemaju za druge ljude. Zalud je sve što sam rekao o ćirilici govoriti vukovarskim braniteljima. I to treba poštivati. Da odem u Vukovar ne bi mi ni na kraj pameti bilo da razbijam ćirilićne natpise. Ali da sam prošao sav taj pakao, da sam izgubio oba sina na bojištu ne znam kako bih se ponio. Ili, bolje rečeno, znam. Žao mi je da to ne znaju naši političari.