Čekaju li četiri jahača Apokalipse i petog?
(Viktor Mihajlovič Vasnjecov: “Četiri jahača Apokalipse”, (1887.) / Izvor: Wikipedija)
Jako sam tužan. Žalim sa svima koji su pogođeni. Sa svima koji su toliko naivni da vjeruju kako će im netko treći donijeti blagostanje. Ponavlja se ono što sam doživio toliko puta kroz razne ratove, kroz kolone izbjeglica… i svaki puta osjetio tugu i razočaranje u nas ljude
Dr.-Ing. Viktor Simončič
“Ako se upitamo treba li na ljudski rod gledati kao na dobar ili loš soj, ja moram priznati: nemamo se čime pohvaliti.” (Immanuel Kant)
Ovo sam napisao na Facebooku prošlog tjedna. Pogodilo me. Jako. Sjećam se kako sam krenuo iz Zapadnog u Istočni Berlin. Bio sam na Checkpoint Charlie-u malo prije pada Berlinskog zida. Na pola limenog tunela sam se okrenuo i rekao: »ja ne idem preko«. Padom Berlinca mislio sam – sada će biti mir. Naivko! Dogodilo se ratno ludilo u mojoj ulici. I kada je to završilo, mislio sam da smo svi sreli pamet. I ona se nakratko pojavila, nažalost samo pred našim vratima.
A onda je opet prevladala potreba za neprijateljem. Počeli smo braniti neke naše vrijednosti tamo gdje nismo bili zvani. Jer, samo su naše vrijednosti, nas izabranih, univerzalne i spadaju u »uzvišene« vrijednosti na svim kontinentima i pred svim crkvama, na svim jezicima svijeta. Kao da drugi nemaju neke svoje, uglavnom vrlo slične vrijednosti? Čemu NATO ako nema neprijatelja? Tko je podoban biti neprijatelj? Rusija, koja je dobila vođu koji misli da njegove vrijednosti nisu ništa manje vrijedne. Rusiju, koja je dala najviše žrtava u Drugom svjetskom ratu, su izbacili čak i s obilježavanja pojede na fašizmom.
Rakete su postavljane sve bliže Crvenom trgu, jer je nekako logično da se vlastiti interesi brane tisuće milja od kuće. Bilo je pitanje samo vremena kada će nekome prekipjeti, a nije mu smjelo prekipjeti, da brani svoje interese na pragu svog doma. Izabrano je najgore rješenje. Neka košta koliko košta, ali dosta je omalovažavanja. Možda je trebalo pustiti rakete na Crveni trg. I bilo bi možda bolje, i moguće, da nema ponosa. I slomilo se na prvom susjedu, ranijem rođaku, koji je naivno povjerovao da će netko braniti njegove vrijednosti u njegovoj kući, kada je i on poželio rakete na pragu susjeda, ranijeg rođaka.
Kasno je zazivati pamet
Sada je kasno zazivati pamet. Jadni Ukrajinci i ništa manje jadniji Rusi. Jadni svi koji se ne mogu složiti s onima koji svoje vrijednosti brane tisućama kilometara od kuće. A kako se oni ponašaju prema prijateljima kada im više nisu potrebni, moglo se vidjeti u povlačenju iz Afganistana. I sada su ostavili naivnog prijatelja. Dobit će humanitarnu pomoć, a očekivao je naivno armije.
Jako sam tužan. Žalim sa svima koji su pogođeni. Sa svima koji su toliko naivni da vjeruju kako će im netko treći donijeti blagostanje. Ponavlja se ono što sam doživio toliko puta kroz razne ratove, kroz kolone izbjeglica… i svaki puta osjetio tugu i razočaranje u nas ljude. Nisam znao kako da opišem to što osjećam. Sjetio sam se Vlajka.
VLAJKO
Uvijek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj
i ja, šta ću – moram.
I još neki budu konji,
a ostali sjednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.
Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja
u konje se pretvaramo, majke mi.
I mozak nam konjski.
I srce nam konjsko,
I oči nam konjske.
I mogu ti reći: kad si konj
uopće ti nije važno da budeš baš prvi.
To je uvijek važno samo onom
što te jaše.
Miroslav Antić
Svjedočeći ratnom ludilu i novim izbjeglicama, sjetio sam se 15. poučka, iz sada dosta davne 2015. godine Te 2105. godine sam napisao kako promjena pogleda na svijet nikada nije bila potrebnija. Stotine tisuća imigranata koji su krenuli iz Afganistana, Bliskog istoka, Afrike put obećanih zemalja moraju biti barem stotine tisuća upozorenja kako moramo biti vrlo oprezni u donošenju odluka. Posebno kada se silom želi promijeniti nečiji način života.
Mnogi vjeruju da postoji samo jedan način u svemu. I samo taj način je onaj pravi. Samo njihova kultura, samo njihovi običaji, samo njihova vjera. To superiorno promovira njihova televizija, njihovi filmovi, njihove knjige. Vrijedi njihov i samo njihov sud. Žele da smo svi jednaki, svi istog oblika /čitaj: razine (ne)razumijevanja/, kako bi nas što više stalo u kutiju i kako bi nas se lakše kontroliralo. A u kutiju stane najviše elemenata istog oblika. Svih formatiranih po istom uzorku. Najbolje – istih kocki. I onda ne postoje više ljudi, pojedinci koji predstavljaju vrijednost upravo u svojim različitostima. Samo bezbroj istih, spakiranih u kutije. A i države moraju biti iste, samo malo veće kutije, s milijunima jednako oblikovanih jedinki.
»Isti« jednako reagiraju na komande. Jedna komanda za sve. I onda prolaze i domoljublje i rodoljublje, i nacionalni interesi i »držite lopova« i slavljenje piromana, koji je prvi otkrio požar i bogaćenje onih koji formatiraju i siromašenje formatiranih. Onih 20 % koji kapitalom i političkom moći formatiraju raspolažu s preko 4/5 svog svjetskog bogatstva, dok 60 % svjetske populacije formatiranih i onih koje se želi formatirati, raspolažu s manje od 6 %.
Sankcije za one koji se ne žele biti »kockasti«
Oni koji misle da mogu biti samo tako drugačiji, varaju se. Bogati lakoćom uvode sankcije onima koji se u svojoj kući ne žele ponašati po pravilima u njihovoj kući. Kažnjava se one koji ne plešu po njihovim pravilima. Takvi uvode nered u isto formatirane ljudske jedinke i države. Pokazuju da bi moglo i drugačije, a to je opasnost za bogate »formatere«. Za one koji ne žele biti »kocka«, uvodi se sankcije. One obično traju.
Sankcije za Kubu traju preko 50 godina, za Sjevernu Koreju 60. Iran je pod sankcijama nekih 40 godina. Sankcije Rusiji proslavit će prvu godišnjicu. Još samo 50 – 60 godina i proći će. Nije to puno kada se gleda u vremenskim razmjerima Zemlje. No sa stajališta ljudskog vijeka to je sve.
Pomažu li sankcije? Jesu li izazvale bunt naroda protiv onih na vlasti, koji se eto ne pokoravaju nekim standardima zapadne demokracije i ne žele da su njihovi građani kocke? Čini se ne. Nekako ne žele baš svi biti kocke. I kome štete sankcije? Običnim mali ljudima koji se na dnevnoj razini bore da prežive. I kada sankcije pretjeraju, neki mali građani, koji baš ne žele biti kocka osjećaju nepravdu. Postaju ponosni. No, postoje i oni kojima se blještavilo šarenih staklenih stakalaca zapadne demokracije čini primamljivim.
I onda krene. Onima koji su možda po mjerilu »formatirača« živjeli u sivilu, ali s mirom i bez ubijanja, obeća se »proljeće«. Demokracija po mjerilima i sudu »formatirača«. Neki odmah pristanu. Nekima se dodaju isprovocirane demonstracije i pokoji suzavac. Tvrdokornima se dodaju bombe. A ako ni to ne pomaže izazove se rat. Koji ako treba može potrajati i godinama. Desetljećima.
Četiri jahača Apokalipse i dalje jašu
Posljedice nerazumnog ponašanja silnika koje su na bijeg natjerale milijune jadnika su zastrašujuće. Sigurno je toga bilo i ranije, ali kako nije bilo televizije da direktno prenosi bijedu, čini se da je baš ovo stanje možda najgore do sada. Želja da se svima nametne isto, da zavlada pohlepa, kao da je oslobodila četiri jahača apokalipse. I jašu njih četvorica: Prvi – kojemu je dana vlast i koji želi pobijediti sve koji mu se suprotstave. Drugi – kojem je dopušteno da digne mir sa zemlje, da se ljudi ubijaju međusobno. Treći – koji donosi veliku glad. Četvrti – koji donosi smrt i uništenje.
Zastrašujuće je da četiri jahača Apokalipse mogu biti samo »prethodnici« još gorih posljedica koje dolaze iza njih.
Ja koji si umišljam kako sve znam ne vidim rješenja s »kockastom paradigmom«. Kako god se Zapad trudio, kakve god sofisticirane dronove i joysticke izmislio, kakva god nova oružja na principu Ratova zvijezda, odnosno prisluškivanja i ulaženja u naše spavaće sobe i glave primijenili, zaštita bez međusobnog razumijevanja i uvažavanja te suživota po principu »ne čini drugome ono što ne bi volio da se čini tebi« nema sreće.
Poljaci, Slovaci i još poneki su 2015. godine izjavili da bi prihvatili samo bjegunce katolike. Napredovali su, pa 2022. prihvaćaju i pravoslavce.
I kako da pišem o okolišu?