Čak 250 tisuća Hrvata nema priključak na vodu

Čak 250 tisuća Hrvata nema priključak na vodu

Pravo na vodu za piće i sanitarne potrebe preduvjet za ostvarenje dostojanstva ljudskog života pa ga stoga treba ga priznati kao univerzalno i temeljno ljudsko pravo, rečeno je na skupu koji je sazvala pučka pravobraniteljica

Čak više od 250 tisuća Hrvata nema priključak na vodovod, mnogi si ga ne mogu priuštiti, a dio građana ostaje bez vode jer ne mogu platiti račun – dio je to problema građana s dostupnošću vode koji su istaknuti na okruglom stolu »Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom?«.

Okrugli stol organizirala je u ponedjeljak, 24. rujna u svom uredu pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja već niz godina ukazuje kako nedostupnost pouzdane zdravstveno ispravne vode može ugroziti temeljna ljudska prav naših građana, ali i utjecati na iseljavanje stanovništva. Skup je sazvan kako bi se o ovoj temi potaknula stručna i javna rasprava.

»Pravo na vodu, kako ga je prepoznao UN, ovlašćuje svakoga na dovoljnu količinu sigurne, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva i podrazumijeva prvenstveno opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe. Dakle, ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu – već na onu potrebnu za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba«, naglasila je pravobraniteljica Vidović. Istaknula je i problem cijene vode, koja ovisi o mjestu stanovanja, a može iznositi od 9 do 27 kuna po kubiku.

Po dostupnosti vode Hrvatska na trećem mjestu u Europi

Prema njezinim riječima, Hrvatska je iza Norveške i Islanda po dostupnosti vode treća u Europi, a po dostupnosti po stanovniku čak i prva. No unatoč tome, ona nije dostupna svima. Zbog siromaštva i nedostatka infrastrukture trenutačno 250 tisuća Hrvata, odnosno (oko 6 % populacije), nema pristup javnoj vodoopskrbi, ukazala je Vidović.

Lora Vidović, Janja Pavković i Sanja Barić

Ona je podsjetila da nakon Berlina i Pariza »rat za vodu« sada vode i drugi veliki europski gradovi koji vodoopskrbu vraćaju u svoje okrilje. »Ovdje smo da pružimo otpor onima koji bi privatizirali vodu«, poručila je pravobraniteljica.

Njezina zamjenica Tena Šimonović Einwalter iznijela je podatak da čak 70,3 % romskih naselja nema priključak na vodovod. Uz navedeno, kao problem su istaknute i dokazano kancerogene azbestne cijevi kroz koje učestalo protječe voda. Također, tu su i značajni gubici vode iz vodoopskrbnog sustava koji u prosjeku iznose 49 % ukupno zahvaćene vode, a zahvaćanje nepotrebno velikih količina vode dugoročno može dovesti do promjene biološke i hidrološke ravnoteže i smanjenje kapaciteta pojedinih izvorišta. Cijena vode vodene usluge uglavnom ne pokriva troškove a nije propisana niti količina vode nužne za osnovne potrebe kućanstva s porastom broja građana koji sve teže podmiruju režije zbog čega im se obustavlja usluga javne vodoopskrbe.

Prof. dr. Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci te članica Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice istaknule ja da je pravo na vodu za piće i sanitarne potrebe preduvjet za ostvarenje dostojanstva ljudskog života pa ga stoga treba ga priznati kao univerzalno i temeljno ljudsko pravo. A osnovne potrebe, koje bi trebale biti dostupne svima, su već definirane: minimalni je opseg prava 70 litara vode dnevno po članu kućanstva, dok je prosječna potrošnja u Hrvatskoj 138 litara, dakle dvostruko veća od prava. »Svako ljudsko pravo treba osigurati na ustavnoj razini, a to jest temeljno ljudsko pravo. Ustav neće riješiti probleme, ali neće se moći donositi bilo kakvi zakoni«, ističe Barić. Raspravljajući o pitanju je li sad došlo vrijeme za konstitucionaliziranje vode, što je u Europi zasad učinila samo Slovenija, kaže da već malo kasnimo.

»Dostupnu pitku vodu iz sustava javne vodoopskrbe u Hrvatskoj ima 94 posto stanovništva. Mora se napomenuti da priključaka ima znatno manje, negdje oko 86 posto«, ustvrdila je Elizabeta Kos, pomoćnica ministra zaštite okoliša i energetike. Istaknula je da Hrvatska u EU fonodovima ima na raspolaganju milijardu i 50 milijuna eura za te namjene obrazlažući da se vodoopskrbni sustav mora uskladiti s EU direktivom o vodi za piće do 2023. godine, kada je krajnji rok direktive i o komunalnim i otpadnim vodama. Naglasila je i da se do 2023. očekuje 100-postotna pokrivenost mrežom, a prema nacrtima novih zakona postoji i mogućnost ukidanja naknada za priključenje.

Primjer privatizacije vode u Latinskoj Americi

Usporedbu iskustva u primjeni prava na vodu izložila je viša savjetnica za pravne poslove u Istarskoj županiji dr. sc. Desanka Sarvan, ujedno i autorica knjige Ljudsko pravo na vodu. Istaknula je da su države Latinske Amerike od 2000. godine imale procese privatizacije vodnih usluga koji su bili neuspješni i doveli do toga da je cijena vode porasla te su nastupila isključenja siromašnih korisnika iz vodnog sustava. Podsjetila je i kako su u EU postojala tri prijedloga za konstitualizaciju ljudskog prava i to u Belgiji, Italiji i Sloveniji. »U Belgiji je rečeno da to nije pitanje u središtu interesa jer oni imaju jako dobro zaštićeno ljudsko pravo na vodu, u smislu da svi građani imaju 15 kubika vode na godinu besplatno. U Italiji taj prijedlog nije razmatran, a u Sloveniji je unesen u Ustav«, naglasila je.

Govoreći o mogućnosti privatizacije voda u Hrvatskoj, Enes Ćerimagić iz Zelene akcije naglasio je kako za nju ne postoji namjera, ali prostora za rizik svakako ima. Istaknuo je i kako je nužno postići veći stupanj decentralizacije te povećati javni i društveni nadzor nad vodnim uslugama.

Perspektivu isporučitelja vodnih usluga iznio je Tomislav Šuta, direktor splitskog Vodovoda i kanalizacije, istaknuvši napore koje su u ovoj godini poduzeli kako bi povećali transparentnost rada, komunikaciju s potrošačima i postotak naplate potraživanja.

Na kraju okruglog stola provedena je i rasprava u kojoj su sudjelovali pozvani stručnjaci.

Svi sudionici su se složili da vodu treba posebno zaštititi kao ustavnu kategoriju, a to treba učiniti što je prije moguće. Slovenija je izdvojena kao dobar primjer. Osim što pravo na pristup pitkoj vodi treba zaštiti od neprihvatljivih privatizacija i koncesije, potrebno je to pravo osigurati svim skupinama društva budući da postoje grupe građana i sredine koje nemaju osigurano to pravo. Kao primjer neravnopravnosti naveden je slučaj sela Lipovac u Općini Rakovica, udaljeno 10 km zračne linije od Nacionalnog parka Plitvička jezera, gdje domaćinstva imaju pravo na dvije cisterne vode od 7 m3, a nakon toga svaku cisternu moraju platiti 500 kuna. A na Plitvicama svi stanovnici imaju besplatan pristup vodi.  ZG-magazin (Dodatni izvori: UPP/Hina)


*Članak je objavljen uz potporu JU »Nacionalni park Krka« u sklopu projekta »Odgovorno s okolišem« 

Komentari su zatvoreni