“Business case” paradigmom zatvorena rafinerija u Sisku

Ministar Ćorić obrazlaže, kako rafinerija postaje »bussines case«. Nema političkog utjecaja, nema nacionalnih interesa. Samo ekonomska računica. Vjerujem da je sada stvarno tako, ali ne znam zašto to nije bilo tako kada smo (gotovo) poklonili INA-u Mađarima

dr. sc. Viktor Simončič

Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo srama (Sigmund Freud)

Kraj je godine. Vrijeme kada se nevezano za vjersko opredjeljenje većina osjeća drugačije. Uzvišenije. Okuplja se oko obiteljske trpeze. U zraku dobre poruke. Želimo da nam slijedeća godina bude još uspješnija i veselija. U djetinjstvu, kada smo svi imali malo, a neki i manje, Mama nam je u ovo vrijeme čitala Andersena. Sjećam se i danas Djevojčice sa šibicama. Ponovno sam pročitao bajku. Znala je Mama zašto nam je čitala priču. Naša skromna trpeza tada nam je izgledala kao najveća gozba. I duboko u duši mi je ostala poruka kako je oduvijek u društvu bilo onih kojima je trpeza bila bogatija, svaka godina uspješnija, ali i onih koji su bili negdje na rubu, koji i na blagdane liježu gladni, onih koji si trpezu mogu popuniti samo onim što dobiju u pučkoj kuhinji ili u dućanima za siromašne.

Kako se za blagdane osjećaju radnici Rafinerije u Sisku? Isto kao već godinama radnici Željezare, Kamenskoga, Dalmacijavina… Beznadno. Kako se osjećaju radnici Uljanika i 3. Maja? Oni koji vjeruju premijeru, Predsjednici i javnim medijima još donekle spokojno. Oni su na stanju od prije dvije godine, kada je premijer Plenković obećao kako INA ide u hrvatsko vlasništvo. Tada su i sisački rafinerci spokojno proveli blagdane. Oni koji uče iz primjera stotine tisuća koji su ostali bez radnog mjesta su nespokojni. Oni naslućuju da (možda) neće doći strateški partner u škver i da je potraga za njim samo kupovanje vremena. Obećanja su samo sredstva za umirenje, sredstva koja otupljuju osjećaje, povećavaju apatiju i spremaju radnike na put prema pučkoj kuhinji.

Obećanja i stvarnost

Prije dvije godine iluzija premijerovog obećanja da će kupiti INA-u, a prije par dana stvarnost da se zatvara rafinerija u Sisku. Kraj agonije. Rafinerija se zatvara. Je li razlog tome da premijer Plenković u dvije godine nije uspio odabrati savjetničku tvrtku da procijeni vrijednost INA-e ili namjerno odugovlači s kupnjom? INA crpi svake godine manje plina i nafte, postrojenja su sve starija, a potrebna modernizacija sve skuplja. Tržište sve manje, a INA sve jeftinija. Kao da premijer Plenković čeka trenutak kada će Mađari biti spremni i platiti samo da se riješe INA-e, čim iz nje izvuku još preostalo vrijedno. Jer mađarski premijer misli i radi za Mađarsku. Ispada kao da i naš premijer radi u korist Mađarske. https://zg-magazin.com.hr/skupljamo-manje-sekundarnih-sirovina-nego-prije-30-godina/

Ministar Ćorić obrazlaže, kako rafinerija postaje »bussines case«. Nema političkog utjecaja, nema nacionalnih interesa. Samo ekonomska računica. Vjerujem da je sada stvarno tako, ali ne znam zašto to nije bilo tako kada smo (gotovo) poklonili INA-u Mađarima. Zašto u prvih pet godina upravljanja INA-om, kada smo imali sva prava i mogućnost odlučivanja nisu sprovedene obećane modernizacije rafinerija? Zašto se dozvolilo da na tržište Srbije ide sam MOL, iako je trebalo nastupiti zajedno? Zašto …? Pitanja zašto toliko toga nije napravljeno u nedogled. Zašto nije napravljeno samo je jedan odgovor. Zbog politike koja nije brinula o nacionalnim interesima i uhljebljivačko rodijačkog kadroviranja podređenog osobnim interesima.

Mađari su za nas »einsteini na kvadrat«

Mađari su za nas »einsteini na kvadrat«. Svemirska konstanta. Objasnili su nam, na njima prilagođenim bilancama, kako se ne isplati rafinerijski »business« u Sisku. Kako bi se u Rijeci mogao isplatiti, uz velike investicije, ako se sve pokaže dobar »business case«. Ako se steknu uvjeti? Odluku bi navodno trebali donijeti 2019. Ako se baš ne varam, a u dosadašnjim procjenama se nisam kako god to prepotentno zvučalo (sve zapisano, puno toga i na ovom portalu u dosadašnjih 187 »poučaka«), sklon sam vjerovanju kako će se i kod modernizacije riječke rafinerije javiti paradigma »business case« i da investicija neće biti.

Čim se malo slegne šok oko zatvaranja rafinerije u Sisku, plan investicija u Rijeci će se malo odgoditi. Odgoda će se pojasniti novim tržišnim uvjetima, pa će se plan dotjerivati i prilagođavati novim uvjetima, po principu »Đekna jos nije umrla, a ka’ će ne znamo«. Vješti Mađari, znat će, kao i do sada s našim uhljebima. Za koju godinu će po principu »bussines case« objasniti kako se umjesto iz Rijeke, zagrebačko i slavonsko tržište jeftinije može opskrbljivati iz susjedstva, i kako se modernizacija u riječku rafineriju ne isplati. Rafinerije u okruženju su već modernizirane. Za modernizaciju brodske rafinerije su se, za razliku od sisačke, zauzeli i Vlada i Predsjednica. Obrazloženje ministra Ćorića, kako nam je dovoljna samo jedna rafinerija, jer je tako i kod susjeda na prvi pogled je logično, ako se zaboravi da je INA prije opsluživala puno šire tržište, koje je prepustila drugima ne štiteći nacionalni interes. Dapače, nesposobna politika temeljena na uhljebljivačko-rodijačkom kadroviranju poklonila je susjedima i dobar dio hrvatskoga tržišta.

Samo u Hrvatskoj je sve na tržištu

»Business case« će pokazati da bio proizvodnja u Sisku, koja se nudi kao sredstvo za umirenje očaja, nema šanse i da ruku na srce, spada pod znanstvenu fantastiku. »Bussiness case« najava o razvoju petrokemije, kod prosječno educiranog gospodarstvenika spada u dio koji izaziva čuđenje na način »Ljudi moji, je li to moguće?« Petrokemijska postrojenja, OKI, Dina, Jugoplastika, … su zatvorena, a zatvaranjem rafinerije u Sisku neće biti niti aromata, osnovne sirovine za petrokemijsku proizvodnju.

Kod nas eto vlada paradigma »business case«, sve je na tržištu, a Njemačka, donosi propis po kojem će država odlučivati o privatnim investicijama stranaca iznad 10 % u energetski i prometni sektor, telekomunikacije i snabdijevanje vodom. Do sada je država mogla intervenirati tek kod ulaganja iznad 25 %.

Predblagdanska radnička apokalipsa

U maloj predblagdanskoj apokalipsi za dio radnika, utjeha da njih ne može (još?) zadesiti ono što navodno spremaju u susjedstvu. Nesposobna politika u Bosni i Hercegovini, vođena primitivnom »business case« paradigmom, uništila je po istom principu kao i kod nas sve vrijedno što je zapošljavalo, pa navodno najavljuju kako će spriječiti zahtjev za odlazak i dobivanje vize svakom onom koji nije barem 2 godine na zavodu za nezaposlene. Kako to misle izvesti nije baš jasno. Samo pomisao na takvu mogućnost dovoljno je šizofrena. Uljanikovci, trećemajci, rafinerci… Nema bojazni, vi ste u EU. Njemačka donosi nove olakšice za dobivanje posla za sve one koji ne žele prema pučkoj kuhinji. Vrijedi i za radnike izvan EU, pa i za naše susjede u BiH. Nije zgorega ponovno se okrenuti malo njemačkom jeziku. Tko zna biti će mu lakše.

Slušajući obrazloženja oko zatvaranja sisačke rafinerije sjetio sam se kako je prvi znak ljudske gluposti potpuno odsustvo srama. Uz ovu izjavu Sigmunda Freuda. sam našao obrazloženje, da kada se nađete u situaciji da vas je sram zbog tuđeg ponašanja ili izjave, ili se čudite nekim suludim postupcima – odmah znate sa kim imate posla. Znamo li?