Bravo za Klisovića!

Pravnik po obrazovanju, za razliku od inih inženjerski visokoobrazovanih političara, razumije da je pretvaranje u energiju onog dijela otpada, koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti, okolišno najbolje rješenje

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Gdje ima tragova ne znači da postoji i autoput (VS)

U Zagrebu i u Hrvatskoj se dogodio povijesni pomak. Prvi puta se jedan visokopozicionirani političar usudio javno izjaviti da »Zagreb nikada nije dobio potrebne objekte za gospodarenje otpadom. Jedan centar za gospodarenje otpadom gdje bi trebala biti i energana. Gdje bi se taj otpad pretvarao u energiju koja bi se isporučivala građanima«

Bravo za Joška Klisovića, SDP-ovog predsjednik Gradske skupštine Zagreba. Pravnik po obrazovanju, za razliku od inih inženjerski visokoobrazovanih političara, razumije da je pretvaranje u energiju onog dijela otpada, koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti, okolišno najbolje rješenje. Iskreno, nije tu trebalo previše pameti, potrebno je imati petlju i javno reći ono što je vidljivo svakom tko narodu želi dobro. Ili, što bi narod rekao treba samo imati „m*da“.

Hrvatska je, zbog populističke politike svih stranaka i zbog šutnje tehnički obrazovane akademske zajednice, kojoj itekako nedostaje ono što izgleda ima gospodin Klisović, u postupanju s otpadom ostala u srednjem vijeku. U pravom smislu te riječi, ostali smo otok u Europi, ne samo u EU. Mađarska ima spalionicu u Budimpešti barem 40 godina. Prije toliko vremena sam imao priliku posjetiti je u sklopu studijskih putovanja i odabira najbolje tehnologije za Zagreb.

Sve je već bilo spremno

Naravno da smo bili i u Švicarskoj i Beču i… Kako je danas znano barem onima koji prate ovaj portal, Zagreb je 1990. godine imao sve spremno za izgradnju spalionice komunalnog otpada. Udruženim snagama, uz podršku države, Ingra, Montmontaža, Elektroprojekt i dr. pripremili su osnove. Znala se i lokacija – Žitnjak.

Kako je i tada bilo zelenih, koji su bili protiv i koji su i nakon 30 godina ostali zeleni, pa mi spočitavaju da se tada htjelo spaljivati baš sve, samo komentar, da se tih godina u Hrvatskoj odvojeno prikupljalo više korisnih sirovina nego danas. Imali smo i tehnički potkovane političare (predsjednici tadašnjih vlada su bili, između ostalih Ante Marković direktor „Končara“, Ante Milović direktor „Đure Đakovića“) i tehničku akademsku zajednicu koja je imala petlju koja nedostaje današnjoj, pa se već u vrtiću znalo, da se komunalni otpad ne može zbrinuti samo recikliranjem.

Može li Klisović izdržati?

Osim Mađarske na sjeveru, u kojoj se odrasli ljudi ne mogu već desetljećima plašiti energijskom oporabom otpada na način „bau-bau“, „bau-bau“ već dugo ne prolazi ni u Sloveniji. Ta Celje se godinama grije na gorivo iz otpada, a to će uskoro raditi i u Ljubljani, Kočevju, Mariboru…

U Beogradu je, na odlagalištu Vinča (beogradski Jakuševac) izgrađena energana na gorivo iz otpada, a susjedi u Bosni i Hercegovini vesele se našoj tehničkoj zaostalosti i tu energiju, naravno uz „masnu“ naplatu (navodno plaćamo i do 200 €/tonu) pretvaraju u skupo proizvedeno gorivo iz otpada.

Pitam se, može li Joško Klisović izdržati? Hoće li imati podršku stranke SDP-a, koja je, u liku i djelu njihove bivše ministrice okoliša, koja je bila i sada je, protiv onoga što rade svi imalo napredni, protiv energana na gorivo iz otpada. Kao stručnjakinja za odnose s javnošću (public relations, PR), ona zna u funkciji vlastite promocije mudro koristiti „bau-bau“.

Što je s potporom tehnički obrazovane akademske zajednice?

Hoće li Joško Klisović imati podršku tehnički obrazovane akademske zajednice? Hoće li se javiti profesori i dekani tehničkih i prirodoslovnih fakulteta i suprotstaviti se demagogiji dva tri njihova profesora, koja šire, na diletantizmu, ili nekom osobnom interesu, temeljeni „bau-bau“? Neka se suprotstave barem nestručnima argumentima, na kojima njihovih, istina je, samo par kolega temelje „bau-bau“. Neke ne zaborave da se strašne stvari događaju zato što dobri šute. Pa ako se smatraju dobrima…

A način kako se Zagreb i Hrvatska odnosi prema postupanju s otpadom (vrijedi i za postupanje s vodama, uređenju vodotoka i poplava uslijed desetljetnog neodržavanja…) spada u kategoriju koja zaslužuje atribut „strašno“. Pitam se možemo li se pomaknuti u pravom smjeru jer imamo „Možemo“ ili će odgovor biti ne možemo, upravo zato što imamo „Možemo“? A kada se pokrene u pravom smjeru Zagreb, lakše će se (p)okrenuti i drugi.

Promijeniti pristup „možemo“ samo uz odlučan stav, a ne uz ono klasično demagoški „mi ćemo provjeriti, ispitati, prespavati,…“ Mi spavamo već 30 godina. Evo, za promjenu odnosa prema energijskoj oporabi otpada, koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti, da pokažemo da možemo, pruža se prilika već na raspravi oko energane na Rebru. Da energana na Rebru, kako i energana u Zagrebu ne remete zarade izvoznicima? Korupcija? Možda? Ako je to razlog, onda su šanse, ne samo u postupanju s otpadom, baš male. Baš!

Sinčićeva reakcija

Joško Klisović nije prvi koji se usudio javno progovoriti na ovu temu. EU parlamentarac Vilibor Sinčić, je u pristupu izgradnji regionalnih centara, prepoznao moguće tragove korupcije. Nedavno se elektroničkom poštom, potaknut (i) nedavnim hapšenjima u vrhu EU politike opet obratio povjerenici Elis Ferreira s jasnim upozorenjem na moguće koruptivne radnje (dopis Ivana Vilibora Sinčića). Jer kako drugačije protumačiti neodgovaranje na očite činjenice i muljanjem u odgovorima.

Možda joj ovakvim načinom pisanja činim(o) štetu. Ali ona je odgovorna za svaki euro koji se dijeli za projekte koji ne doprinose boljitku. Razumijem da joj je teško razotkriti, „žalcima“ prikrivene marifetluke, ali zašto se ne potrudi, pročita i prihvati ili argumentirano odbaci ono na što se upozorava.

Razumijem da je možda zaslijepljena idealnom slikom koju joj prikazuje naš politički vrh, jer je korupcija je kod nas nevidljiva iz aviona, pa ju teško mogu vidjeti oni koji nakon leta hodaju crvenim tepihom. Ali korupciju vidi svatko tko stoji na zemlji. Mi ju osjećamo.

Tko će prvi reagirati?

Izgleda da se netko iz EU diplomacije, potaknut (možda i) Uredom europske javne tužiteljice prošetao ulicama, i primijetio da je kod nas izgleda ozbiljan problem korupcije, koja se, kako piše jedan tjednik „počinje dovoditi u izravnu vezu s ogromnom korupcijskom hobotnicom dodatno okoštalom u njedrima HDZ-a za njegovih premijerskih mandata“.

Tko će prvo reagirati, povjerenica Elis Ferreira ili europska javna tužiteljica Laura Codruța Kövesi? Idealno bi bilo da povjerenica zatraži pomoć tužiteljice, kako tužiteljica, s kojom izgleda nema šale, ne bi tražila nešto od povjerenice.