Božo Skoko: Hrvatska mora početi s brendiranjem svojih znanstevnika

Božo Skoko: Hrvatska mora početi s brendiranjem svojih znanstevnika

Mnogi su govorili kako ćemo ulaskom u EU izgubiti nacionalni identitet, što je apsurdno. Države s jakim identitetom samo su dodatno iskoristile tu europsku pozornicu da promoviraju svoje vrednote, proizvode, ponudu. Uspješne države vješto povezuju svoj identitet s proizvodima i time postižu veću vrijednost na međunarodnom tržištu

Razgovarala: Valentina Vukoje

U odnosu na broj stanovnika i veličinu države, Hrvati i Hrvatska su Europi i svijetu darovali natprosječno velik broj znanstvenika, kulturnjaka, prosvjetitelja, izumitelja, ratnika, svetih ljudi, talentiranih sportaša i stvaratelja na drugim područjima života, uvjeren je Božo Skoko, izvanredni profesor Fakulteta političkih znanosti i predstojnik Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću. On smatra kako smo s vremenom mnoge velikane zaboravili, a neke pak dovoljno ne poznajemo, ne cijenimo i ne poštujemo. Profesor Skoko smatra kako mi Hrvati teško postižemo konsenzus oko toga tko je najveći hrvatski velikan pa tako ostaju otvorena pitanja je li to Tesla ili Marulić, kralj Tomislav ili ban Jelačić, Tito ili Tuđman, Zrinski ili Bošković.

Ruđer Bošković bi mogao pridonijeti imidžu Hrvatske u svijetu, ali se nismo dovoljno potrudili da ga predstavimo. Malo tko se uopće sjeća prvog Hrvata u Novom svijetu Vinka Vicka Paletina. Malo je poznato kako je Marin Getaldić otkrio refrakcijski teleskop i konusne leće, da je Ivan Blaž Lupis Vukić izumitelj torpeda, a Josip Belušić brzinomjera…

Kakav je po vama imidž Hrvatske u svijetu?

Po pitanju imidža smo svakako puno uznapredovali, od nepoznate zemlje opterećene kojekakvim stereotipima iz prošlosti do zemlje koju mnogi u svijetu prepoznaju kao lijepu, privlačnu i atraktivnu turističku destinaciju. Međutim, to nije dovoljno jer osim asocijacija na more, lijepu obalu i otoke, Hrvatska je u drugim područjima još prilično nepoznata čak i u našem europskom okruženju. Nažalost, nismo iskoristili povijesnu priliku ulaska u Europsku uniju da se na kvalitetan način predstavimo svojim europskim susjedima, odnosno da nauče još ponešto o nama.

Kad je u pitanju nacionalni identitet tu su problemi puno veći jer ni nakon 25 godina samostalnosti još nismo sasvim sigurni tko smo, što imamo, koje su naše vrednote, nacionalni interesi i čemu stremimo. Zapravo i u Europsku uniju smo ušli prilično nesređeni po pitanju konsenzusa oko nacionalnog identiteta. Nacionalni ponos nam je na niskim granama, premalo poznajemo vlastitu prošlost, vrijednosti i nedovoljno poštujemo to što imamo.

Mnogi su govorili kako ćemo ulaskom u Europsku uniju izgubiti nacionalni identitet. To je apsurdno, jer identitet mi sami definiramo, živimo i promičemo, a nitko nam ga ne nameće, niti oduzima mimo naše volje. Države s jakim identitetom samo su dodatno iskoristile tu europsku pozornicu da promoviraju svoje vrednote, proizvode, ponudu. Uspješne države vješto povezuju svoj identitet s proizvodima i time postižu veću vrijednost na međunarodnom tržištu, poput njemačkih automobila, talijanske prehrambene industrije, francuske mode, švicarske čokolade ili satova. Nažalost, mnogi koji odlučuju u ovoj državi nisu shvatili da je pitanje nacionalnog identiteta sve više ekonomska kategorija, a ne nekakvo nacionalističko iživljavanje.

Je li do sada napravljeno neko istraživanje o imidžu Hrvatske u svijetu?

Skoko: "Postoji i šala kako je Austrija prvak u brendiranju kroz velikane jer je cijeli svijet uvjerila da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac..."

Skoko: “Postoji i šala kako je Austrija prvak u brendiranju kroz velikane jer je cijeli svijet uvjerila da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac…”

Sudjelovao sam u jednom takvom istraživanju na području zemalja Europske unije prije tri godine, koje je proveo Institut za turizam među ljudima koji nikada nisu boravili u Hrvatskoj. To je istraživanje pokazalo kako je Hrvatska, zahvaljujući isticanju svojih ljepota i turističke ponude uspjela u dobroj mjeri zasjeniti rat i ratne posljedice te se pozicionirati kao turistička sila. Bez obzira je li riječ o bogatim skandinavskim zemljama, tranzicijskim državama ili našim susjedima s Mediterana, Hrvatska je percipirana kao turistička zemlja, s lijepom obalom i morem.

No zabrinjavajuće je što se u Britaniji i Danskoj rat još uvijek pojavljuje kao prva asocijacija na Hrvatsku. Ohrabruje što među Britancima, kao vodeće asocijacije na Hrvatsku slijede atraktivna obala i more, potom lijepa priroda i sport. Kod Danaca, izuzmemo li rat, zločine i sve ono što podsjeća na teške i krvave devedesete, Hrvatska budi i sljedeće asocijacije: sunce, ljeto, turizam i lijepi krajolici.

S istraživanjem u Njemačkoj možemo biti prilično zadovoljni, ali nažalost nakon prve tri pozitivne asocijacije – lijepa obala i more, turizam i plaže, sunce i ljeto, slijede Jugoslavija i njezino nasljeđe, koje značajan dio Nijemaca još uvijek povezuje s Hrvatima.  Iz Poljske uglavnom primamo komplimente. Asocijacije na Hrvatsku tamošnjih građana uglavnom su vezane uz prekrasnu obalu i ljetne radosti. Španjolska, za koju bismo u prvi mah rekli da nas ne poznaje, iznenađuje poretkom svojih asocijacija. Oni su za razliku od drugih, među top asocijacije na Hrvatsku uvrstili i kulturu i povijest, kao naše prednosti. Doduše na drugom mjestu je rat, a na prvom plaže.

Je li brendiranje zaživjelo u Hrvatskoj? Tko bi uopće trebao biti zadužen za brendiranje?

Nažalost, nije. Sporadično to odrađuje ponajviše Hrvatska turistička zajednica, ponešto Ministarstvo kulture i vanjskih poslova te Hrvatska gospodarska komora. Međutim nedostaje strategija i jedinstvena institucija koja bi sve koordinirala.

Najčešće se brendiranje povezuje uz neki proizvod. Kako to da se ono počelo koristiti i za ljude? Postoji li hrvatska inačica za brendiranje?

Danas se brendira sve, od država do ljudi. Nažalost ne postoji hrvatska inačica za brendiranje, pa smo »pohrvatili« taj engleski termin.

Može li se brendirati hrvatska znanost i svjetski poznati hrvatski znanstvenici i istraživači?

Može se i mora brendirati i naša znanost i znanstvenici, budući da nam je taj segment gotovo neprepoznatljiv u Europi i svijetu. Tu je posebno ogroman potencijal vezan uz naše povijesne velikane, koje svijet već prepoznaje, ali ih ne povezuje uz Hrvatsku, kao što je primjerice Nikola Tesla. S druge strane, cijeli je niz hrvatskih velikana koji su zadužili svijet, a koji su još uvijek neprepoznatljivi kako u Hrvatskoj, tako i globalnoj javnosti. Možemo biti ponosni na svjetskog putnika koji je zbližio Kinu i Europu, Marka Pola ali ga nedovoljno koristimo u vlastitoj promociji.

Jedan od naših najsvestranijih znanstvenika, Ruđer Bošković, mogao bi itekako pridonijeti imidžu Hrvatske u svijetu, ali se nismo dovoljno potrudili da ga predstavimo svijetu, iako su mnogi svjetski znanstvenici uvjereni kako je on preteča Einsteina. Malo tko se uopće sjeća prvog Hrvata u Novom svijetu Vinka Vicka Paletina. Malo je poznato kako je Marin Getaldić otkrio refrakcijski teleskop i konusne leće, a nakon otkrića paraboličnog zrcala uspijevao je na daljinu paliti brodovima jedra i taliti srebro. Ivan Blaž Lupis Vukić izumitelj je torpeda, a Josip Belušić brzinomjera.

ruder_boskovic

Josip Ruđer Bošković (Dubrovnik, 18. 5. 1711. – Milano, 13. 2. 1787.)

Mnoge smo istraživače potpuno zaboravili. Primjerice kada je devedesetih godina pokrenuta inicijativa da se ispred zgrade INA-e u Zagrebu podigne spomenik Antunu Lučići, mnogi tamošnji menadžeri su s podsmijehom pitali: »Tko je taj?«. Lučić je pak prvi otkrio naftu u Teksasu i započeo njezinu masovnu eksploataciju, a u Americi je uvršten među 200 najzaslužnijih Amerikanaca svih vremena. Izum vitla Marija Puratića napravio je revoluciju u ribarstvu i omogućio mu zasluženo mjesto na novčanici od pet kanadskih dolara.

Mnogi od tih ljudi, koji su ostavili svoj trag u Hrvatskoj i diljem svijeta, filmski su atraktivna imena, o njima se mogu pisati romani i snimati filmovi. Bojim se da će nažalost oni sve dublje padati u zaborav ako ne budemo imali osjećaja, kreativnosti i poštenja da njihova djela približimo novim naraštajima. Što se tiče znanstvenika naših suvremenika, mnogi od njih promoviraju Hrvatsku u svijetu, ali ih mi dovoljno ne koristimo.

Torpedo TR-53/IV - Rijeka, 1961.

Torpedo TR-53/IV – Rijeka, 1961.

Podrazumijeva li brendiranje znanstvenika svojevrsno »svojatanje« osobe? Ipak postignuća i otkrića znanstvenika pripadaju svijetu, a ne isključivo jednoj naciji.

U studenom 2011. godine Millenium promocija, hrvatska agencija za upravljanje komuniciranjem i Večernji list proveli su veliko terensko istraživanje o najpopularnijim hrvatskim velikanima. Najbolje rangirani su bili Nikola Tesla i Ruđer Bošković. Kako to da naš narod tako jednoglasno misli da je Tesla naš najveći velikan, a naša država ne poduzima gotovo ništa u vezi promocije svoga genija, niti se trudi povezati ga s domovinom koju je poštovao, baš kao i srpski rod. Stječe se dojam da se lako odričemo svojih velikana. Pobjeda Tesle aktualizirala je baš pitanje »svojatanja« ili »dijeljenja« pojedinih velikana među državama, budući da je hrvatski velikan, ali ga Srbija smatra svojim, a SAD svojim. U takvim slučajevima, ako se poštuju i ne krivotvore činjenice vezane uz njihov život i djelo, oni mogu postati poveznica između tih naroda i država.

Nikola_Tesla_izum

Takav je slučaj s našim Zrinskim, koji povezuje Hrvatsku i Mađarsku, Vučetićem koji povezuje nas i Argentinu. Takav slučaj može postati i Marko Polo, kada bi Italija imala više razumjevanja. Treba biti dovoljno otvoren i uvažavati druge. Jasno pritom ne krivotvoriti činjenice, kao što se to dogodilo s knjigom Sto najznamenitijih Srba koju je objavila Srpska akademija nauka i umjetnosti. To izdanje godinama prate mnogobrojne kontroverze, a najveća je uvrštavanje Ruđera Boškovića i Ivana Gundulića među srpske velikane, što je izazvalo zgražanje hrvatske kulturne i znanstvene javnosti. Kakve oni veze imaju sa Srbijom?

Kada govorimo o brendiranju velikana onda je važno reći da će najviše profitirati ona država koja najučinkovitije i najkreativnije bude vezivala nekog velikana uz sebe i koja na najbolji i najorginalniji način ponudi svijetu priču o tome kroz filmove, manifestacije, proizvode, muzeje. Otud postoji i šala kako je Austrija prvak u brendiranju kroz velikane jer je cijeli svijet uvjerila da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac.

Kakvim vidite stanje u hrvatskoj diplomaciji? Surađuju li naši diplomatski predstavnici u svijetu s trgovinskim, kulturnim, turističkim, znanstvenim institucijama iz Hrvatske?

Teško je generalizirati jer u hrvatskoj diplomaciji ima sjajnih i iznimno uspješnih diplomata, ali nažalost moramo priznati da nam je vanjska politika posljednjih godina stvarno slaba točka. Dok druge države jako puno ulažu u javnu diplomaciju, posebice kulturološku pa i znanstvenu, mi se još uglavnom bavimo klasičnom diplomacijom i uopće ne koristimo vlastite potencijale. A koliko smo uspješni i u toj klasičnoj diplomaciji svakodnevno vidimo. Drugi se s nama olako poigravaju, nameću nam svoje interese, urušavaju nam imidž, blate nas u svijetu. Mi sporo reagiramo, često pogrešno i nemamo jasne strategije. Uglavnom smo reaktivni umjesto proaktivni, a javna diplomacija, koja je postala standard djelovanja većine razvijenih država kod nas je još u povojima.

U odnosu prema susjedima stalno smo u defanzivi. Prije dvije godine, ulaskom u Europsku uniju dobili smo iznimnu priliku, ali i veliki kredit. Biti članica Europske unije je dodatna vrijednost u međunarodnim odnosima, posebno u regiji. Međutim, mi tu činjenicu uopće nismo kvalitetno iskoristili. Uz to, umjesto da nametnemo svoju viziju i ideje europskim kolegama, u samo dvije godine članstva u Europskoj uniji doveli su na periferiju europskih zbivanja.

Propustili smo povijesnu šansu da se pozicioniramo barem na mjesto koje danas zauzimaju nekada puno zaostalije tranzicijske države te smo postali prilično nevažna članica, koja nema što ponuditi Europi osim problema. Nazivali ih Lex Perković, prekomjerno zaduživanje ili neodlučnost u provedbi reformi, sasvim je svejedno. Činjenica je da naše takozvane političke elite kontinuirano pokazuju kako ne znaju, ne žele ili ne mogu pratiti korak s većinom članica Europske unije. Jedino se rezultati gledaju u toj zajednici i na temelju njih se procjenjuje koliko smo sposobni igrati u prvoj ligi. Vrijeme je da Hrvatska prestane biti problem Europske unije i postane ugodno iznenađenje.

Rade li dovoljno naša sveučilišta, ali i fakulteti na svojoj promociji? Kako se to radi u SAD-u i tko je zadužen za to?

Nažalost, naša sveučilišta ne rade na svojoj promociji. Sveučilište Harvard je započelo sustavnu promociju i komunikaciju daleke 1904. godine. Na američkim sveučilištima postoje cijeli odjeli koji se bave odnosima s javnošću i brendiranjem. Mi smo tek na počecima.

Kada se spominje u našim medijima obrazovanje, sveučilišta, znanstvenici i njihova postignuća onda se najčešće spominje potplaćensot prosvjetnih djelatnika, neusklađenost upisnih kvota na fakultetima s potrebama tržišta rada, a u posljednje vrijeme spominje se i »odljev mozgova«. Kako promijeniti takvu sliku koja se predstavlja javnosti?

Za početak većim izdvajanjima iz proračuna za taj segment, a onda kontinuiranom edukacijom javnosti o doprinosima znanosti Hrvatskoj. Moramo vratiti dostojanstvo i primjeren materijalni status svima koji rade u obrazovanju jer je to ključ razvoja svakog društva. Bez prosvjete nema slobode naroda, davno je rekao veliki Strossmayer. Uz to treba uskladiti produkciju kadrova na sveučilištima s potrebama tržišta rada.

A odljev mozgova je najveći problem. Bojim se da naši političari koji ne rade ništa po tom pitanju ne znaju koliko košta obrazovanje jednog stručnjaka, koje mi poklanjamo drugima. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci već radi za neku stranu državu. To ćemo zaustaviti ako stvorimo nova radna mjesta i omogućimo tim mladim ljudima da ovdje lakše dođu do doma i mognu podizati svoje obitelji. Prilično sam kritičan kad je u pitanju komunikacija naših domaćih znanstvenih institucija, jer smo na počecima.

*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.