Božje stado se počelo okupljati oko jaslica

Božje stado se počelo okupljati oko jaslica

(Gentile da Fabriano, Poklonstvo kraljeva, 1432. / Izvor: Wikipedija)

Oni koji slijede Isusa, nasljeduju njegov život živeći njegov nauk, u novozavjetnom smislu predstavljaju Crkvu. Crkva u Novom zavjetu nije građevina, institucija ili neka organizacija svećeničkog klera s njegovom hijerarhijom

Saša Zavrtnik

Idemo ususret još jednom Božiću. To je blagdan Svjetla. Štoviše, to je spomendan dolaska Boga među ljude u našem obličju, to je spomendan rođenja Isusa Krista, Božjega Sina. Prema biblijskoj novozavjetnoj poruci, on je došao na ovaj svijet, ušao je u našu povijest, kako bi bio živo svjedočanstvo Božje ljubavi prema čovjeku i njegove ispružene ruke mira, nade i vjere svakome. Gledajući Isusov život i njegovu otkupiteljsku misiju kao takvu, došao je među nas da o(t)kupi svoje, da sabere svoje stado.

Prispodobe su jedan od najboljih načina prenošenja neke dublje poruke, istine, moralne pouke pa se tako i u Bibliji često koriste kako bi se istakla određena duhovna istina. I sam Isus Krist, čijeg se rođenja prisjećamo i ovog Božića, govorio je u usporedbama upućujući na životni princip koji je u njima sadržan. Jedna od njih je i ona često spominjana i sveprisutna, ali zato ništa manje upečatljiva i zanimljiva, prispodoba o jednoj od njegovih velikih životnih uloga, a to je ona o Dobrom pastiru koja je zapisana u Evanđelju po Ivanu.

Tamo između ostalog stoji: „Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.“ (Evanđelje po Ivanu 10:14-16).

Govoreći o stadu ovaca i pastiru, Isus slikovito predočuje duhovnu stvarnost veze i zajedništva između vjernika i njega, utjelovljenog Boga koja nam može biti itekako aktualna. Naime, Isus je bio Hebrej, a Hebreji su bili vrlo praktičan narod. Različite istine, stvarnosti, mudrosti dočaravali su slikama iz svoje svakodnevice. Pošto su dobar dio svoje povijesti bili nomadi, što znači da su se sa svojim stadima ovaca i koza selili te su živjeli pod šatorima, ovaj primjer pastira i stada bio im je itekako blizak.

Crkva su Kristovi sljedbenici

Bogu vjerni ljudi, oni koji slijede Isusa, nasljeduju njegov život živeći njegov nauk, u novozavjetnom smislu predstavljaju Crkvu. Temeljno značenje ovog pojmaCrkvau Novom zavjetu nije, kao što je to danas čest slučaj, građevina, institucija ili neka organizacija svećeničkog klera s njegovom hijerarhijom. Crkva predstavlja zajednicu živih ljudi koji svojom vjerom pripadaju Bogu po Isusu Kristu.

Vitraž u crkvi sv. Ivana (Ashfield)

Crkva su Kristovi sljedbenici, kršćani. To je lijepo ilustrirano primjerom stada. Ono je živo i dinamično. Sve su ovce u njemu jedinke koje zajedno tvore cjelinu. One su jednako vrijedne. Isto su tako svi pripadnici Crkve kao cjeline, pojedinci koji su jednako vrijedni i pred Bogom imaju jednaka prava. Isus je pastir. On je taj koji predvodi svoje stado – duhovnu zajednicu. I on poznaje svoje ovce i one poznaju njega što nam zapravo govori o bliskosti pastira i stada, odnosno Isusa i zajednice kršćana. Tu postoji trajna povezanost.

Uz to, Isus nije bilo kakav pastir, već je „dobri pastir”. Njemu je do njegovog stada itekako stalo. Zato se i žrtvovao za njega. Dao je sve što je mogao, svoj vlastiti život, kako bi osigurao budućnost stadu. Kao bezgrešan, svojevoljno se predao da bude kažnjen za grijehe svih ljudi. Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“ (Evanđelje po Ivanu 3:16). Time je svakom čovjeku priskrbio mogućnost vječnosti s Bogom. Isus također tako dobro poznaje svoje stado kako se poznaju on, Božji Sin i Bog Otac. Rekao je: Ja i Otac jedno smo.“ (Evanđelje po Ivanu 10:30). Isprepleteni su, prožimlju se. On je ponaosob upoznat sa svakim koji sačinjava stado i sa svim potrebama pojedinca i stada.

Kao što pastiri čuvaju svoje ovce, isto čini i Isus. Čuva stado od „vukova” koji bi ga rastrgali, on čuva stado od zla koje mu prijeti. Kako se pastiri brinu za hranu za svoje ovce, tako i Isus priskrbljuje hranu svojim vjernima. U prvom redu tu se misli na duhovnu hranu jer ipak „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Evanđelje po Mateju 4:4, Ponovljeni zakon 8:3). Zato je iznimno važno da se vjernici „hrane” iz Biblije, pisane Božje objave, kako bi bili duhovno siti i spremni za raznorazne svakodnevne duhovne borbe. Za vjerne iz grada Bereje piše: “Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.” (Djela apostolska 17:11). Preispitujmo sebe – svoje misli, riječi, postupke – svoj život u svjetlu Svetoga Pisma. Nek nam ono bude svjetlo i orjentir, kao što je nekad mudracima s istoka to bila zvijezda.

Važnost svakog pojedinca

Kad Isus u prispodobi spominje ovce iz drugih ovčinjaka koje mu treba dovesti, on misli na druge kršćane, na druge zajednice kršćana diljem svijeta. Kršćanstvo je započelo iz židovskog naroda, to je bio prvobitni ovčinjak, no proširilo se svijetom. I svaka zajednica iz bilo kojeg naroda koja okuplja vjernike kršćane predstavlja „lokalno stado”, a sva ta manja stada pred Bogom su ujedinjena u jedno veliko Božje stado i predstavljaju sveopću Crkvu okupljajući vjerne ljude sa svih krajeva svijeta i naravno iz svih razdoblja.

Ipak, pred Bogom ne postoji vrijeme, on jednostavno jest, vječan je. Ta stada, ujedinjena i povezana, trebaju slijediti samo jednog pravog pastira, Isusa Krista. Iz ovog je vidljivo jedinstvo s Bogom po Kristu, u njemu samome, ali isto tako i jedinstvo svih kršćana. Smisao stada jest imati zajedništvo u Crkvi. To je ono Kristovo okupljanje koje je započelo njegovim dolaskom u jaslama, u skromnosti, na slami, među životinjama i pastirima, ali isto tako uz hvalospjeve anđela i poklon(e) mudraca.

Poklonstvo kraljeva, Jan Gossaert, cca. 1510. g.

No, u svakodnevnom životu uslijed svakojakih nedaća dogodi se da koja ovčica odluta od stada ili zaostane, biva nečim odvojena pa ju pastir traži. Što mislite? Zar neće čovjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet u gori te poći tražiti zalutalu? … Tako neće ni Otac vaš nebeski da se izgubi ni jedan od ovih malenih.“ (Evanđelje po Mateju 18:12,14).

Dobrom pastiru važno je da su mu sve ovce na broju. Svaka pojedina mu je posebna i vrijedna. Pred Bogom smo svi mi posebni, jedinstveni, neponovljivi i neprocjenjivo vrijedni. Zato Isus kao dobri pastir isto tako traži i bori se za svaku zalutalu ovčicu. Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike.“ (1. poslanica Timoteju 1:15). Važan mu je svaki iz njegovog stada i ne ustručava se potražiti ga kad netko uslijed problema, nevolja, kušnji, zla i grijeha posustane ili se odvoji od stada.

Svatko od nas griješi

Svatko od nas u životu griješi i protiv bližnjega i protiv Boga. Apostol Petar, koji je i sam zanijekao da poznaje i slijedi Isusa, ovako izlaže naše stanje: „Lutali ste naime kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih.“ (1. Petrova poslanica 2:25). Isus može spasiti svakog od nas od duhovnog ponora i životne katastrofe. Ovca, izgubljena, oslabjela, malaksala, može biti podignuta na sigurno rame Dobrog pastira i uzeta u njegovo toplo okrilje. Svaki se čovjek i svaki se vjernik može pouzdati da ga Bog, Isus kao Dobri pastir, nikad neće ostaviti na cjedilu. Dovoljno mu je samo iskrena srca i otvorene duše zavapiti. On jest svemogući! Ništa ne prelazi granice njegovih sposobnosti i moći. Trebamo samo imati istinsko povjerenje jer upravo povjerenje predstavlja temelj odnosa ovce i pastira – čovjeka i Boga.

Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. – Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. – Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju. – Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce.“ (Evanđelje po Ivanu 10:9-11).

Već je istaknuto da je Isus Krist dao svoj sveti život za čitavo čovječanstvo, za svakog čovjeka. Svatko ga može vjerom prihvatiti. Onomu koji to učini Isus uistinu jest vrata u vječni život i Dobri pastir te će ga kao takav voditi kroz život. Kroz njega, po njegovoj dobroti i žrtvi ljubavi na križu, svaki čovjek može biti spašen i vječno siguran u Božjem okrilju. To uključuje i „pašu“ – osiguranu duhovnu hranu, okrjepu i snagu koja nam je uvijek i iznova potrebna.

Nažalost, postoji opasnost od „lopova“. Oni su ti koji će drugima naizgled željeti dobro te će u „Božje ime“ ponešto u tom smjeru i učiniti, ali u krajnjoj analizi to će raditi iz osobnih interesa. Možda da zavedu ljude, prevare ih i njima manipuliraju, da izvuku neku materijalnu korist ili samo iz čiste opačine i pokvarenosti. Takvi uništavaju Božje stado, Crkvu, vjernike, čovjeka i otimaju mu pravi smisao života. Isus je sve suprotno od toga! Omogućuje nam vječnost Božje blizine, njegove topline, mira, radosti, sigurnosti, istine i ljubavi. Obećava nam život, i to ne bilo kakav, nego život „u izobilju“. Život svakog ponaosob s Bogom ima cjelovit smisao i može biti potpun. Svemogući se može pobrinuti za svaku ljudsku potrebu. Pa ipak on najbolje poznaje svojih ruku djelo i želi ispuniti mjesto u nutrini našeg bića koje je otpočetka ostavio samo za sebe. Bog nas voli! I to je smisao svakog pa i ovog blagdana Božića.

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.


*Izvorno objavljeno u knjizi Stvoriteljeva ostavština – Božja objava u Knjizi Prirode autora Saše Zavrtnika, 2013. godine, pretisak: Redak, Split, 2018. godina, dostupno na: http://www.webknjizara.hr/knjige/religija-i-duhovnost/stvoriteljeva-ostavstina-bozja-objava-u-knjizi-prirode-sasa-zavrtnik