Božićna jabuka
Možda je dobro u ovo predbožićno vrijeme preispitati koliko je toga što nam uistinu treba, a što ubrzo kao višak i nepotrebno olako odbacujemo, dok još uvijek postoje oni koji su nečeg stvarno željni. Ipak ćemo kao nacija za božićne blagdane potrošiti milijardu kuna više nego lani
Jeste li ikada vidjeli jabuku bačenu uz put ili mlađariju koja ju rita nogom? Ja jesam, više puta. Prošli tjedan je to bila jabuka bačena uz kontejner institucije u kojoj radim, zatim uz ulaz u jednu obližnju zgradu pa uz prometnicu, na biciklističkoj stazi. Ove slike su me podsjetile na jedna druga vremena…
Prisjetih se bakinih priča o jabukama iz njezinog djetinjstva (rođena 1935. godine). Baka kaže da se jabukama (naravno, ne samo njima) posvećivalo dosta pažnje kako bih ih se nakon ubiranja što duže sačuvalo. Čuvalo ih se u žitu, u stogovima sijena, u podrumu (oni koji su ih imali), u zemlji. Posebno upečatljiva ostala mi je priča o božićnoj jelki i „krađi“ jabuka. Naime, njima su jabuke (s obzirom na materijalno stanje obitelji) bile česta, ako ne i osnovna, dekoracija božićnog drvca.
Primamljivi “ukrasi”
Uslijed neimanja danas sveprisutnih i lako dostupnih slatkiša te iščekivanja svećenikova odlaska nakon blagoslova, koji bi došao nakon Božića, ti „ukrasi“ njima kao djeci bili su jako primamljivi. Trebalo je izdržati da ih se ne desetkuje i da jelka ostane barem donekle okićena. No to je bilo teško, djeca su ipak djeca i uvijek željna delicija (barem su tada bila) i barem se tada tako gledalo na jabuku. I tako bi oni ipak posustali i uzeli pokoju jabuku s mjesta na jelki gdje se to „baš ne vidi“ i utažili svoju želju, priuštili si taj mali gušt, pojeli jabuku u slast.
A danas? Jabuka na bacanje. Koliko ih uopće djeca i mladi doživljavaju, a kamoli da ih smatraju delicijom i da su ih željni (iako vjerujem da postoji i takvih slučajeva). Ono što se može u urbanim sredinama doživjeti je da se jabuku baca, a zna biti i djece kojima ni kojekakvi slatkiši više nisu dovoljni ni zanimljivi. Stoga, možda je dobro u ovo predbožićno vrijeme, ovoga adventa, preispitati vrijednosti (ipak ćemo kao nacija prema projekcijama potrošiti milijardu kuna više nego prošle godine za božićne blagdane). Možda je potrebno preispitati se koliko je toga što nam uistinu treba, a što ubrzo kao višak i nepotrebno olako odbacujemo, dok još uvijek postoje oni koji su nečeg stvarno željni. Isto tako, zasigurno je potrebno biti zahvalan na onome što posjedujemo i vidjeti da li se time na neki način može pomoći željnome i potrebitome, možda nekoga razveseliti.
U ovom kontekstu, sjetih se i pjesme za djecu naše vrle pjesnikinje Ane Horvat o jabuci od koje nastaju djeca, a koju često čitam malcima prije spavanja. Evo pjesme u originalu objavljene u dječjoj pjesmarici „Zaljubljeno voće i povrće“ 1994. godine:
JABUCI
o jabuci
sa štovanjem
pišu
najljepša je
pa je često
rišu
čarobnica
jedru ljubav
zrači
daruj njome onog
tko ti mnogo
znači
koljeno suncu
pred njome kleca
samo od jabuka
nastaju djeca
O jabuci, dragi moji, sa štovanjem! Poštovanje prema daru prirode i Boga, prema plodu. Sjećate li se da ste se možda u djetinjstvu pokušali popeti na stablo jabuka, pojesti koju? Daruj njome… klasika. Jabuka kao dar na učiteljskom stolu. I danas se zna dogoditi da mi kolegica koja predaje na fakultetu, vjerovali ili ne, dobije jabuku na dar i može ju se (barem jedno vrijeme) vidjeti kod nje na stolu. Ipak nije sve izgubljeno… Samo od jabuka nastaju djeca – na tragu toga evo zanimljive primisli – možda naše društvo ima negativan prirodni prirast jer odbacujemo jabuke od kojih nastaju djeca! 🙂 Iako, istini za volju, ja ih baš puno ne jedem, a ipak imam četvero djece. Možda ih je žena jela… U nadi učenja iz prošlih vremena i prenesenih i stečenih iskustava, u želji preispitivanja i zahvalnosti – svako dobro!
© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.