Borba protiv korupcije ne rješava problem siromaštva

Borba protiv korupcije ne rješava problem siromaštva

Potiče se stvaranje organizacija koje su više opsjednute poštovanjem postupaka i zamršenih protokola negoli postizanjem ciljeva i obavljanjem zadataka zbog kojih su osnovane

Ricardo Hausmann 

Profesor ekonomije na sveučilištu Harvard te pročelnik Centra za međunarodni razvoj

Ricardo Hausmann

Ricardo Hausmann

Države su siromašne jer su vlade korumpirane. Osim ako se one ne pobrinu da javni resursi ne budu ukradeni i da se javna moć ne koristi za privatnu zaradu, one će ostati siromašne, zar ne?

Zasigurno je primamljivo vjerovati u to. Naposljetku, evo priče koja je jasno uskladila obećanje o prosperitetu s borbom protiv nepravde. Kao što je papa Franjo rekao za nedavnog putovanja u Latinsku Ameriku: “Korupcija je moljac, gangrena za ljude”. Korumpirani zaslužuju da budu “zavezani za kamen i bačeni u more”. Možda je to i točno. To, međutim, neće nužno učiniti njihove zemlje prosperitetnijima.

Razmotrite sljedeće podatke. Vjerojatno je najbolje mjerilo korumpiranosti Pokazatelj kontrole korupcije Svjetske banke (CCI), koji se izdaje od 1996. za više od 180 zemalja. CCI pokazuje kako, dok su bogate države uglavnom manje korumpirane od siromašnih, države koje su relativno manje korumpirane, za svoju razinu razvoja, poput Gane, Kostarike ili Danske, ne pokazuju veći rast od ostalih.

To nije slučaj ni s državama koje poboljšavaju svoj CCI rezultat, poput Zambije, Makedonije, Urugvaja ili Novog Zelanda. Za razliku od toga, pokazatelj učinkovitosti vlada Svjetske banke pokazuje da države koje, s obzirom na razinu njihova dohotka, imaju relativno učinkovite vlade ili poboljšavaju svoju izvedbu, zaista imaju tendenciju bržeg rasta.

Iz nekog razloga – vjerojatno vezano uz prirodu onoga što Jonathan Haidt naziva našim “pravednim umom” – naši moralni osjećaji snažno su povezani s osjećajima empatije s obzirom na štetu i nepravdu. Lakše je mobilizirati protiv nepravde nego za pravdu. S više entuzijazma borimo se protiv lošeg, recimo, gladi i siromaštva, nego za, primjerice, rast i razvoj koji pridonose obilju hrane i održive egzistencije.

Ponekad je prijelaz iz “lošeg” na odgovarajuće “dobro” jednostavno pitanje semantike: borba protiv rasizma je borba protiv nediskriminacije. No, u slučaju korupcije, koja je zapravo loše uzrokovano odsutnošću dobrog, napad na loše znatno se razlikuje od stvaranja dobrog.

Dobro podrazumijeva sposobnu državu: birokraciju koja može zaštititi neku državu i njezin narod, održavati mir, provoditi pravila i ugovore, pružiti infrastrukturu i društvene servise, regulirati gospodarske aktivnosti, vjerodostojno ući u međuvremenske obveze i porezna društva da bi se sve to moglo platiti. Upravo odsutnost sposobne države uzrokuje korupciju (nemogućnost sprječavanja javnih dužnosnika, koji su često u dosluhu s ostalim članovima društva, od iskrivljena donošenja odluka u privatnu korist), kao i siromaštvo i zaostalost.

Neki bi mogli tvrditi da je posljedica smanjenja korupcije stvaranje sposobne države; dobro se stvara borbom protiv lošeg. No, je li to doista tako? Nastavnici i medicinske sestre često ne dođu na posao, ali to ne znači da bi se izvedba znatno poboljšala kad bi došli na posao. Policajci bi mogli prestati tražiti mito, ali zbog toga neće postati bolji u hvatanju kriminalaca i sprječavanju zločina. Ograničavanje dodatnih plaćanja tijekom pregovora ne podrazumijeva sposobnost uspijevanja sklapanja koncesijskih ugovora ili naplaćivanja poreza.

Izuzev kaznenoga progona nepoštenih i problematičnih pojedinaca, mjere za suzbijanje korupcije uglavnom se sastoje od reformi pravila nabave, sustava upravljanja financijama u javnom sektoru i antikorupcijskog zakonodavstva. Temeljna je pretpostavka da će nova pravila, za razliku od prethodnih, biti provedena.

To je dosad bilo iskustvo Ugande. Godine 2009., zbog pritiska zajednice za pomoć, vlada je provela ono što je u to vrijeme bilo predloženo kao najbolje antikorupcijsko zakonodavstvo na svijetu. No, svi su se pokazatelji korupcije nastavili kretati prema jugu. Uganda nije iznimka. Moj kolega na Harvardu Matt Andrews dokumentirao je neuspjeh reformi financijskog upravljanja u javnom sektoru osmišljenih za preveciju mita. Razlozi neuspjeha tih reformi nisu usko vezani uz financijsko upravljanje.

Sve organizacije trebaju biti percepirane legitimnima. One pridonose toj percepciji time da doista obavljaju funkciju za koju su uspostavljene, što nije lako. Umjesto toga, one mogu posuditi od prirodnog svijeta strategiju nazvanu izomorfna mimikrija: baš kao što neotrovne zmije evoluiraju kako bi sličile na otrovne vrste, organizacije se mogu prerušiti tako da nalikuju na institucije na drugim mjestima koje percipiraju legitimnima.

Antikorupcijska agenda, na posljetku, često upravo to potiče: uspostavljanje organizacija koje su više opsjednute poštovanjem novih i mučnih postupaka negoli postizanjem svojih definiranih ciljeva. Prema tvrdnjama Lanta Pritchetta, Michaela Woolcocka i Andrewsa, nesposobne organizacije usvajaju “najbolju praksu” poput sustava financijskog upravljanja i pravila o nabavi, postaju previše dekoncentrirane protokolima o donošenju odluka te, posljedično, nesposobne za obavljanje zadataka zbog kojih su osnovane. Kao što je istaknuo Francis Fukuyama, razvoj odgovorne sposobne države s vladavinom prava jedno je od krunskih postignuća ljudske civilizacije. To uključuje stvaranje zajedničke svijesti o “nama”, zamišljenoj zajednici u čije ime djeluje država.

To nije lagan zadatak kad su društva duboko podijeljena etnicitetom, religijom ili socijalnim statusom. Na posljetku, za koga je uspostavljena država? Za sve Iračane ili samo za pripadnike Shia među njima? Za sve Kenijce ili samo za pripadnike najbrojnijeg Kikuyu plemena? Što može spriječiti neku etničku skupinu koja je trenutačno na vlasti od preusmjeravanja resursa prema sebi s argumentom da “je sad naš red da se najedemo?” Zašto ne bi oni koji trenutačno imaju kontrolu nad državom istu transformirali u svoj patrimonij, kao što je slučaj u Venezueli, gdje, više od dvije godine nakon smrti bivšeg predsjednika Huga Chaveza njegove kćeri uvijek žive u predsjedničkoj rezidenciji?

Borba protiv korupcije mobilizira sve nas jer svi želimo iskorijeniti zlo i nepravdu. No, trebali bismo se sjetiti da bacanje lošeg u more ne podrazumijeva iznenadno pojavljivanje dobra koje nam je tako prijeko potrebno na našim obalama.

Project Syndicate, 2015. / Poslovni.hr