Bolje strašan kraj nego strahote bez kraja
(Foto: © Hrvatski sabor)
Saborski zastupnici su svojim raspravama pokazali da im je, bez obzira na boje, važnije dobiti par glasova u Mrduši Donjoj, pa neka nas građane košta koliko košta, nego brinuti o prosperitetu države
Dr.-Ing. Viktor Simončič
Istina je da je teško pametnome razgovarati s glupima, ali šutjeti je teže. (Teognid)
Rasprava u Saboru o novom Zakonu o gospodarenju otpadom, kojim se od 3. srpnja zabranjuje prodaja jednokratne plastike, štapića za uši, pribora za jelo, slamki, šalica…, a od 1. siječnja iduće godine i stavljanje na tržište laganih plastičnih vrećica za nošenje pobudile su u meni dva potpuno različita osjećaja.
Uigrani nastup ministra Ćorića i predsjednika Sabora Jandrokovića s par tanjura i čaša iz plastike podsjetio me na popularna predavanja koja sam držao školarcima osamdesetih godina prošlog stoljeća, a kojima sam htio potaknuti individualnu odgovornost za okoliš.
Predavanja su organizirana u velikim dvoranama, često za po nekoliko razreda odjednom. Kada je za to bila prilika, svaki učenik je na ulazu u dvoranu dobio bombon umotan u šuškavi šareni papirić. Na kraju predavanja sam postavio pitanje, neka dignu ruku oni koji su sačuvali papirić ili bombon. Odjednom se dobra polovica učenika sagnula tražeći papirić koji su bacili na pod.
Saborski šou za djecu
Ne sjećam se, ali mora da su na nekom predavanju prisustvovali, tada dječaci, današnji ministar Ćorić i predsjednik Sabora Jandronković, koji su za zastupnike priredili sličan šou kao onaj namijenjen djeci.
Ministar i predsjednik Sabora su, zajedno sa zastupnicama, uživali u onom što će se sve zabraniti. Eto, i u Saboru je moguće jednoumlje. Nakon prvih par posuda i bešteka od plastike koje je pokazao ministar i rasprave u kojoj su se zastupnici natjecali tko će zabraniti više toga, prema scenariju, uz širok osmijeh riječ je uzeo predsjednik Sabora i najavio: »Moram sada pustiti ministra da pokaže što će sve biti zabranjeno«. Na to je ministar pokazao zastupnicima i plastične čaše i slamke, trijumfalno izjavivši: »Ja sam siguran nakon što svi podržite Zakon da o tome više nećemo morati pričati…«
Nisam bio jedini koji se obratio saborskim zastupnicima da promisle prije rigorozne zabrane vrećica.
Poštovani zastupnici!
Povodom rasprave oko zabrane korištenje „tankih plastičnih vrećica“, obraćam Vam se kao pojedinac s (možda?) najdužim „ekološkim“ stažem u RH.
Predlažem da na raspravi o zabrani upotrebe respektirate argumente HGK, HUP-a i HOK-a.
Nije nam potrebna štetna zabrana, uključujući i gubitak dobrih 800 radnih mjesta, već korisna uspostava reciklaže i upotrebe reciklata za izradu proizvoda, u duhu kružnog gospodarenja s otpadom.
Ono što je osnovno i gdje je sistemska greška (ili previd?) kod “zelenih” je:
- Zalažu se za zabrane, a ne za uspostavljanje sustava recikliranja ili oporabe (kružno gospodarstvo) i većeg korištenja reciklata
- Veće korištenje reciklata znači i veće prikupljanje iskorištene plastike i veća isplativost procesa
- Ne žele utjecati na promjenu naših ponašanja, odgovorno postupanje s otpadom i djelovati u tom pravcu, već misle da se samo zabranama može nešto postići
- Predlažu i potiču rješenja koja su ekološki značajno lošija od jednokratne plastike (koja je inače vrlo iskoristiva)
- Njihove ocjene, “argumenti” i kvazi dokazi o plastici su hrpa dezinformacija, laži i manipulacija, a najviše im pogoduje opće neznanje građanstva
- Uspostavljeni sustav s PET ambalažom dokaz je da je moguće naći rješenje koje je ekološko, ekonomsko, higijensko, opravdano i svima prihvatljivo, zašto sustav ne proširiti i na ostale plastične proizvode široke potrošnje (vrećice, čaše, tanjure, slamke, … ), a ne zabranjivati ih i gasiti radna mjesta
Gledao sam opće zadovoljstvo u sabornici i čudio se da među 151, uglavnom školovanom osobom, nema nikoga tko je u stanju promisliti. Da se netko od njih zapita zašto smo se mi, iako nas europska direktiva na to ne obavezuje, odlučili za jednu od najrigoroznijih mjera, potpunu zabranu plastičnih vrećica, debljine između 15 i 50 mikrona. Zar u Hrvatskoj nema baš nikoga tko se može zapitati zašto Danska, Nizozemska, Švedska …. ne idu na potpunu zabranu? Zar u Hrvatskoj nema baš nikoga da postavi pitanje štete za građane?
Da to ne znaju izračunati na sve i sva vele i ne veleučilištima mi je nekako jasno, ali zar to više ne znaju niti na Ekonomskom fakultetu? Da utjecaj na okoliš, preko cjelokupnog životnog utjecaja na okoliš ne znaju izračunati na nijednom na sve i sva vele i ne veleučilištima mi je nekako jasno, jer se oni bave slikovnicama za dječje vrtiće. U vrijeme korone, mnoge su države odustale o zabrana, shvativši da bi posljedice pandemija bez jednokratnih plastičnih proizvoda mogle biti još pogubnije?
Tko najviše gubi?
Kako je kod nas sve stvar lobija, bez one gosparske Obliti privatorum publica curate (“Zaboravite privatno i brinite se za javno”), zar se barem iz jednog političkog bloka netko ne bi trebalo pitati koji pojedinci će ostvariti dobit nekim zamjenskim uvozom na našu zajedničku štetu? Ne treba se pitati tko najviše gubi.
Gubi onih najmanje 800 radnika. Ali tko te pita za tih 800!? Pogrešnim odlukama očistili smo Slavoniju, pa je tih 800 stvarno postalo zanemarivo. Saborski zastupnici su svojim raspravama pokazali da im je, bez obzira na boje, važnije dobiti par glasova u Mrduši Donjoj, pa neka nas građane košta koliko košta, nego brinuti o prosperitetu države.
Pratim kako dnevno radimo pogrešno. Stanje ne samo na području otpada ide iz goreg na gore. Ministar je sretan jer ga za neispunjene ciljeve iz 2020. više nitko ne pita i pokriva se ciljevima iz 2035. Tada nećemo po onom alanofordovskom ispuniti još sjajnija obećanja. Možda radim pogrešno. Možda upozorenja nisu potrebna. Ne bi li bilo pametnije da i ja poguram kola nizbrdo, da umjesto da upozoravam i ja uzmem pinku za kakav neprovediv projekt, veličajući Potemkinove uspjehe i lik i djelo ministra i premijera? Nije li možda bolji strašan kraj nego strahote bez kraja?