″Bili smo toliko brzi da nas na nekim dionicama ne bi stigao ni DC 3″

Carrera Panamericana: Kako su Nijemci osvojili premoćnu pobjedu na jednoj od najzahtjevnijih utrka na svijetu

Došao je red na planinske predjele koji su skrivali još više opasnosti. Varljivi spustovi od kojih se unatoč nesnosnoj vrućini ledi krv u žilama, brzi i zatim iznenadni »S« zavoji i odronjeno kamenje na cesti izvlačili su limite iz kočnica, ovjesa i guma. Koliku su hrabrost i koncentraciju takvi uvjeti zahtijevali od vozača, samo je njima poznato. »Ziheraškom« vožnjom se pak nisu mogla gajiti velika očekivanja…

Boris Jagačić

U Meksiku se od 17. do 23. listopada vozila (obnovljena) utrka klasičnih automobila Carrera Panamericana. Reli koji je ponovno oživljen 1988. inspiriran je izvornom utrkom Carrera Panamericana koja se održavala od 1950. do 1954. godine te većim dijelom slijedi njegovu izvornu rutu. Iako i ta, obnovljena automobilisitička manifestacija zaslužuje pozornost, prednost ćemo dati jednoj od najzanimljivijih, upravo spektakularnoj utrci iz 1952. godine, kada je na više od 3100 kilometara dugačkom i nadasve zahtjevnom reliju pobjedu odnio Mercedes-Benz. O kakvom se uspjehu radilo, svjedoči podatak da je proizvođač posebno obilježio 50-tu obljetnicu toga događaja u studenom 2003. godine. Te 1952. godine, poslije točno 18 sati, 51 minutu i 19 sekundi vožnje, nakon mnogih teških izazova, znoja i zastrašujuće neizvjesnosti prva je na cilj je stigla posada Kalrl Kling / Hans Klenk u »mercedesu 300 SL« postavivši novi rekord utrke.

 Karl Kling: »Bili smo toliko brzi da nas na nekim dionicama nebi stigao ni DC 3 u kojem je letio direktor sportskog odjela Mercedesa Alfred Neubauer«

 Dvojica Nijemaca jurila su egzotičnim, ali opasnim krajolicima i nezaštićenim javnim cestama prosječnom brzinom od 165 km/h, što je podatak od kojeg se mnogima i nakon više od pola stoljeća diže kosa na glavi. Tadašnja ruta koja je iznosila točno 3113 kilometara pokazala se teškom »pokorom« za vozače, mehaničare te ostalu logističku potporu, ali i automobile. Podijeljena na osam etapa, među kojima je bilo i dužih od 1000 kilometara, Carrera je polazila od od Tuxtla Gutiérreza na tropskom jugu zemlje, kroz spuštajuće gorske klance, pa do visokih planinskih prolaza, sve do Ciudad Juáreza na sjevernoj granici sa SAD-om. Vozači su vodili nadljudsku bitku s prašinom, temperaturnim oscilacijama od 5 do 40 Celzijevih stupnjeva u hladu te usponima i na 3300 nadmorske visine. Sve to bilo je popraćeno bezbrojnim kvarovima i opasnim popravcima na stazi.

Opasnost je, međutim, vozače privlačila poput magneta te je stoga ova utrka postala pravom automobilističkom poslasticom, a proizvođačima autombila bila je to prilika za još jedno dokazivanje prestiža, ali i ubiranje naknadne marketinške koristi. Na prvoj utrci Carrera Panamericana sudjelovanje je bilo omogućeno samo vozilima masovne proizvodnje, s minimalno pet sjedala. Pomalo nezgrapna i dosta ograničavajuća odredba išla je nesumnjivo na ruku meksičkim susjedima Amerikancima, žalosno podrazumijevajući da će se u reli uključiti nespretni automobili, malo ili nimalo pogodni za utrkivanje. Na prvom odmjeravanju snaga, 1950. godine, pobjedu je odnio Hershel McGriff, vozeći »oldsmobile 88«. Amerikanac je rutu odvozio za 27 sati, što je osam sati (!) više nego što je svije godine kasnije trebalo Klingu i Klenku za upravljačem »mercedesa«.

U organizaciji sudjelovalo više od 40.000 ljudi!

Na sreću, organizator je 1951. godine izmijenio pravila, čime su se i novorazvijenom »mercedesu 300 SL« (sport leicht) odškrinula vrata za ovu utrku. Ukupne težine 1131 kilograma, s razmakom osovina od 2,4 metra, vrhunskim bubanj kočnicama, niskom aerodinamičnom linijom, motorom od 180 KS sposobnim za razvijanje čak 240 km/h auto je bio kao stvoren za jurnjavu po očaravajućim, ali za vožnju iscrpljujućim krajolicima Meksika. »Bio je to auto i pol! Iza kokpita se osjećao težak zrak koji je dolazio od tvrdih kočionih obloga i blagog isparavanja vrućeg ulja. Papučica gasa i kočnice bili su savršeno raspoređeni tako da se zakretanjem stopala moglo istovremeno kočiti i dodavati gas. Mjenjač je bio čista poezija – posebno lagan i i vrlo precizan«, prisjećao se poslije Amerikanac John Fitch, koji je Varreru završio neslavnom diskvalifikacijom.

Mercedesov trkaći tim od tridesetak vozača, mehaničara i pomoćnika imao je na raspolaganju samo tri tjedna kako bi sebe i automobile pripremili na teške klimatske i cestovne uvjete. Najviše ih je zabrinjavao grubi asfalt na kojem su se gume iznimno brzo trošile. Zabava je poslije sveobuhvatnih priprema konačno počela u srijedu, 19. studenoga. Toga dana u 6.30 sati, u Tuxtla Gutiérrezu označen je start za prvi od 90 prijavljenih automobila i za njim su u razmacima od minute kretali ostali. Od Mercedesovog tima na startu su se osim spomenutog pobjedničkog dvojca zatekle još dvije posade: Hermann Lang i Erwin Grupp te John Fitch i Eugen Geiger. Interesantan je podatak da je za potporu ove cestovne utrke bilo angažirano ni više ni manje nego 40.000 vojnika, 3.000 medicinara i 600 službenika. Čak 65 zrakoplova stajalo je na raspolaganju za transportiranje ljudi i materijala, od jedne do druge dionice relija.

»Idemo Karl!«

Razloga zašto je Carrera uskoro došla na glas automobilskog »terminatora« vjerojatno su najbolje svjesni Kling i Klenk. Oni su destruktivni potencijal relija iskusili već u prvoj etapi. Kling se zaletio prema dugom desnom zavoju jureći brzinom od 200 kilometara na sat prekasno zamijetivši da uz cestu vreba skupina lešinara. Jedan od njih je odmah uzletio i udario u vjetrobran nadolazećeg »SL-a«.

Kasnije se uspostavilo da je masivna ptica imala promjer krila od 1,5 metra. Suvozač Hans Klenk je od siline udarca na trenutak izgubio svijest, no ponio se stoički, kao pravi profesionalac. Vremena za traćenje jednostavno nije bilo. »Idemo Karl!«, bile su njegove prve riječi kada je došao k svijesti. Dvojac je uskoro shvatio da im treba nekakav oblik zaštite sprijeda i tokom slijedeće etape na mjesto vjetrobrana je vertikalno pričvrstio šest metalnih šipki. One su njihovom prepoznatljivom srebrnom automobilu još dodale na osebujnosti.

Nesreća s lešinarom kao da je bila poticaj z Karla Klinga i Hansa Klenka. Došao je red na planinske predjele koji su skrivali još više opasnosti. Varljivi spustovi od kojih se unatoč nesnosnoj vrućini ledi krv u žilama, brzi i zatim iznenadni »S« zavoji i odronjeno kamenje na cesti izvlačili su limite iz kočnica, ovjesa i guma. Koliku su hrabrost i koncentraciju takvi uvjeti zahtijevali od vozača, samo je njima poznato. »Ziheraškom« vožnjom se pak nisu mogla gajiti velika očekivanja i dobar rezultat bio bi doveden u pitanje. »Mercedesova« ekipa si je barem olakšala koliko je mogla. Prilikom probne vožnje Hans Klenk je zapisivao potencijalno opasna mjesta i za utrke je na njih upozoravao vozača. Zahvaljujući zapisima Kling je unatoč nepoznavanju ceste mogao njome juriti jer je znao kako će se ona dalje razvijati i tako bio pošteđen kockarskog pouzdavanja u gole instinkte. Metoda se pokazala sjajnim otrkićem i danas se njome služe suvremeni reli natjecatelji.

Dvostruka pobjeda Mercedesa

S osvitom završnog dana relija Kling i Klenk nalaze se na četvrtoj poziciji, ali to nadoknađuju munjevitom brzinom u zadnjoj etapi, što ih je dovelo do slavne pobjede pred tisućama meksičkih i teksaških navijača. Karl Kling to slikovito dočarava: »Bili smo toliko brzi da nas na nekim dionicama nebi stigao ni DC 3 u kojem je letio direktor sportskog odjela Mercedesa Alfred Neubauer«. Naposljetku, oni završavaju na prvom mjestu i ostvaruju tako novi rekord staze. Dvostruka pobjeda bila je ostvarena i njezin sjaj nije mogla prigušiti ni činjenica da su timski kolege John Fitch i Eugen Geiger s najboljim vremenom u posljednjoj etapi – diskvalificirani. Navodni razlog tome je bio što su na njihovom automobilu načinjene preinake nakon starta. Posada Hermann Lang / Erwin Grupp stiže na cilj s 35 minuta zaostatka u odnosu na pobjedničke timske kolege.

Uzbudljiva Carrera Panamericana je pridonijela na popularnosti vozača i kompanije Mercedes-Benz. Bio je to ujedno i poslijeratni nagovještaj konkurentnosti njamačke automobilske industrije i poticaj za daljnji razvoj svjetski poznatog »mercedesa 300 SL gullwing«. Prototipovi koji su se pojavili na Carreri bile su preteče tog legendarnog sportskog automobila, premijerno predstavljenog u New Yorku 6. veljače 1954. godine.