„Bijaše to autobus bez zvuka“
Bijaše to autobus bez zvuka
Pun tišine, smrtnog muka
Kotači se hropcem vrte
Na putu smo prve crte
Odjedanput netko vikne
da otjera kamen strave
pjesma ljudi, pjesma
al ne digoše se sada glave
Na putu smo eto prema nigdje
I stegnute su nama prsi
kuća, djeca, majka il djevojka draga
stalno mukli prolaze nas srsi
A negdje se eto tamo
gospodari opet zaigraše rata
dok nama je jadnom puku bila dosta
i država Slovenaca, Srba i Hrvata
No, autobus tad naglo zađe
Gdje šuma nas ne skriva više
Zlotvor priliku sad dobi
Da nas odmah sve izbriše
Sve odjednom posta ludo
nadati se možeš tek granati
I nikad više nego tada
Mi smo bili svi Hrvati
Neven Dužević
