Bicikliste muči loša infrastruktura i učestale krađe njihovih prometala

Stanje biciklističke infrastrukture u ostatku Europe varira, u Beogradu je situacija za nijansu lošija nego kod nas, Novi Sad je vrlo dobro razvijen po tom pitanju dok su Danska i Nizozemska uzori cijelom svijetu, a nama su praktički nedostižni

Svjedoci smo sve većeg broja biciklista na ulicama Zagreba koji nerijetko nailaze na probleme tijekom kretanja gradom, od nedovoljne infrastrukture po pitanju biciklističkih staza, njihovog izrazito lošeg i nepropisnog postavljanja pa do problema s pješacima i policijom.

Iako se o tome već godinama priča, stvari vrlo sporo napreduju. Kakvo je trenutno stanje otkrio nam je Mislav Kirac iz Sindikata biciklista, udruge kojoj je cilj promicanje bicikla kao prijevoznog sredstva, edukacije građana te rad na prijedlozima i dopunama zakona i pravilnika za njihovu infrastrukturu.

Događa se i da se pješaci često žale na ponašanje biciklista, no s druge strane oni ne obraćaju pozornost na biciklističke staze te se nerijetko kreću njima

„Pravilnik o biciklističkoj infrastrukturi donosi se već godinama te se na njega Grad Zagreb konstantno izvlači, a trenutno je završena javna rasprava u kojoj smo iznijeli stotinjak konkretnih prijedloga. On bi trebao sadržavati smjernice i pravila na koji način projektirati infrastrukturu, da se više ne događa da su staze široke 60 centimetara ili da je rubnjak na kraju staze previsok. Pravilnik nikako ne može biti izgovor za nemar i katastrofalno lošu infrastrukturu jer za spustiti rubnjake i iscrtati prijelaze nije potreban pravilnik. Smatramo da je vrlo loše napravljen, a radi se o polovičnom i netočnom prijevodu slovenskih smjernica“, tvrdi naš sugovornik.

No što je Grad Zagreb do danas učinio za bicikliste?

„Grad je do sada žutim trakama premazao stotinjak ulica. Iako se često hvali s preko 250 kilometara biciklističkih staza radi se o potpuno lažnom podatku. U takvu statistiku ubraja se i 40 kilometara Savskog nasipa i dva kruga oko Jaruna, što je besmislica. Ali važnije od brojki je njihova kvaliteta, jer i s tisuću kilometara ovakvih staza situacija će i dalje biti loša“, smatra Kirac.

Automobil je središte planiranja prometa

Kod nas je još uvijek aktualni autocentrični sustav gdje se sve projektira prema automobilima, što je vrijedilo prije nekoliko desetaka godina no danas sigurno ne, kažu nam u Sindikatu biciklista. Prometni stručnjaci ne bi trebali proučavati koliko je automobila moguće proći kroz jednu prometnicu, nego koliko se ljudi može prevesti. Ako je poanta da građani budu mobilniji onda se to mora adekvatno omogućiti, smatraju biciklisti.

Građani im se javljaju s prijedlozima na koji način nešto poboljšati te nakon nesreća u kojim su sudjelovali. Najčešće se događaju nezgode s automobilima i to na pješačkim prijelazima pa ih zanimaju savjeti i iskustva oko toga tko je kriv i koliko iznose kazne.

„Nekad nam se čini da Zagreb želi biciklizam, ali ne zna kako napraviti dobru infrastrukturu, a s druge strane izgleda kao da namjerno to ne žele, no efekt ostaje isti. Radili smo njihov posao, predlagali rješenja i mogućnosti, no bez ikakvog sluha“, kaže Kirac.

Stanje biciklističke infrastrukture u ostatku Europe varira, u Beogradu je situacija za nijansu lošija nego kod nas, Novi Sad je vrlo dobro razvijen po tom pitanju dok su Danska i Nizozemska uzori cijelom svijetu, a nama su praktički nedostižni.

Neki gradovi su prepoznali bicikliranje kao odličnu priliku za rješavanje gužve, buke i onečišćenja te nisu na to gledali kao problem već kao fantastično rješenje. No tada je potrebna infrastruktura kako bi se takvo rješenje omogućilo. Kod nas nažalost postoji kriva percepcija kada se na trivijalan i površinski način želi riješiti problem biciklista kojih je sve više.

Opasne po bicikliste: Maksimirska i Aleja Bologne

Policija najčešće kažnjava bicikliste zbog „potpuno besmislenih prekršaja koji ne ugrožavaju ničiju sigurnost“. Naime, oni provode zakon navodno štiteći sudionike u prometu no njihove akcije usmjerene protiv biciklista uključuju sankcioniranje trivijalnih prekršaja kao što je vožnja širokim avenijama gdje nije ucrtana biciklistička staza ili vožnja širokim biciklističkim stazama u suprotnom smjeru. Znači, radi se o stvarima koje neće značajno povećati sigurnost u prometu, a kazne iznose od 300 do 500 kuna.

„Oni takvim akcijama nerijetko ugrožavaju bicikliste, primjerice na području Maksimirske ili Aleje Bologne. Usmjeravaju ih na cestu koja je doslovno autoput i sigurno ne može biti prikladna za bicikliste. Ono što mi predlažemo policiji su akcije usmjerene na kontrolu svjetala biciklista, jer je malo onih koji po noći voze s propisanim svjetlima“, napominje Kirac.

Pozitivan primjer dobre infrastrukture u gradu je Zeleni val u smjeru zapada gdje postoji traka koja se ne nalazi na pločniku, jedini je problem što je ona preuska, preporučuje se širina od oko metar i pol, te nema signala koji će upozoriti vozače automobila na stazu, no ipak je jedan od rijetkih dobrih primjera u gradu.

Problem parkiranja bicikla

Sindikat biciklista zalaže se za ukidanje spirala za parking i to iz više razloga. Naime, bicikl je nestabilan kada se kotač smjesti u utor, neki se ne mogu parkirati u njih, a pošto se veže samo kotač moguće je njegovo odvajanje od ostatka bicikla čime se olakšavaju krađe. Uz to, na spirale ne stane ni približno onoliko bicikala koliko ima utora jer između svakoga treba postojati razmak.

Preporučuje se uvođenje klamerica, odnosno stalaka koji omogućavaju vezivanje bicikla barem na dvije točke, na okvir i kotač. Osim što su jeftinije, klamerice su i mobilnije, navode u Sindikatu.

Građani svoje bicikle često ni ne vežu na spiralu pa u gradu ima dosta „divljih“ parkirališta. „Rješenje je postavljanje novih stotinu parkinga. Primjerice, pored mnoštva takvih mjesta u Amsterdamu, trenutno se gradi još 6500 parkinga samo uz glavnu stanicu željezničkog kolodvora. S druge strane, Zagreb je u protekle dvije godine postavio 30 klamerica, znači 60 mjesta“, otkrivaju nam biciklisti.

Jedan od razloga zbog kojih su još mnogi skeptični pri kupnji i upotrebi bicikla je krađa. Preporučuje se korištenje „U lokota“ za vezivanje, a ne sajle koja se vrlo lako može prerezati s adekvatnim škarama. Ako se krađa ipak dogodi obavezno ju treba prijaviti policiji jer oni vode evidenciju pa se može primijetiti neki uzorak kriminala, a ako se ne prijavi, bicikl sigurno neće biti niti pronađen.

Događa se i da se pješaci često žale na ponašanje biciklista, no s druge strane oni ne obraćaju pozornost na biciklističke staze te se nerijetko kreću njima.

„Problem je što nemamo staze, već pločnike sa žutim trakama i onda su pješaci, koji također na raspolaganju imaju premalo pločnika, stjerani u još manji prostor. I biciklisti i pješaci žrtve su katastrofalne infrastrukture“, zaključuje Kirac.

Ivona Conjar