Bez djece nema(mo) budućnosti
Pa koji mladi žele ostati u državi u kojoj se treba učlaniti u neku stranku da bi se dobio posao. Oni žele o svojoj sudbini odlučivati na osnovi stečenih kompetencija, a ne da ovise o volji partijskog vođe. Vide da je to drugdje moguće, pa zašto da ostaju? Kako da imaju obitelj ako im radno mjesto ovisi o volji vladajućih?
dr. sc. Viktor Simončič
Došao sam vam pomoći, a vi se tužite da ne želim sa vama plakati……. Cijenim onoga tko živi da bi učio. (Friedrich Wilhelm Nietzsche)
Na TV-u vijest o modernoj vojarni u Vukovaru i školi negdje u Dalmaciji koja propada. No mogao je biti i o nekoj sličnoj školi diljem Lijepe Naše. Kasarna za slijedeće stoljeće, a škola iz prošlog.
Smart City Dubrovnik – projekt da ne može biti bolji. Sve sama elektronika i internet. Znaju što je svaki posjetilac zidina doručkovao, ali ne znaju odvesti fekalije dalje od zidina i s komunalnim otpadom, osim da ga bacaju u neku rupu ili voze Lijepom Našom.
Koliko simbolike u vijestima. Na tradicionalnom savjetovanju ekonomista Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dala je opis stanja društva: http://predsjednica.hr/objava/2/3/1898. Podaci crni da crnji ne mogu biti. Da nema Bugarske u svim pokazateljima bi bili zadnji među državama EU. Ovako smo poneki puta predzadnji. A bili smo i najrazvijeniji među državama Srednje i Istočne Europe, pa razvijeni, a sada smo (naj)manje razvijeni. Bravo za Predsjednicu! Shvatila je ozbiljnost i uvidjela da na ovaj način ne možemo postati najrazvijenija država, kako je obećala u inauguracijskom govoru. Daleko smo mi, i svakim danom dalje, od razvijenih.
U Predsjedničinom opatijskom govoru (koji bi mogao postati povijesni, kojeg bi lako, bez sarkazma uskoro mogli spominjati kao »Govora Tita u Splitu«, čega se vjerujem još sjećaju starije generacije) posebno me se dojmio dio: »Učinkovitost možemo gledati izdvojeno, promatrajući događaje i trendove u vakuumu. No, takva je perspektiva varljiva i navodi na krive zaključke i politike. Želimo li imati objektivan pristup i objektivnu perspektivu, moramo se postaviti u kontekst svojega okruženja. Naši rezultati i pokazatelji dobivaju pravu vrijednost onda kad se uspoređujemo s onima koji su nam, u gospodarskom smislu, prva konkurencija, te ako znamo što su u svemu tome naše prednosti, nedostaci i potrebe.«
Demografija – pitanje svih pitanja
Ne zbog nostalgije, ali zbog usporedbe, ona Jugoslavija je sa začelja 1945. godine 1990. postala najrazvijenija među državama Srednje i Istočne Europe. Mi smo, uz sav respekt negativnosti koje je donio i ostavio rat, u samo 25 godina uspjeli opet doći na začelje.
Možda konačno progledamo i shvatimo da smo zadnji 25 godina gradili društvo umanjene vrijednosti https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2015/07/V.-Simoncic-DRUSTVO-UMANJENE-VRIJEDNOSTI.pdf.
Na istom savjetovanju je profesor Jurčić iznio podatak da smo danas još uvijek 5 % ispod stupnja razvoja prije krize 2008. godine, a da su drugi 25 % iznad. Posebno je naglašena katastrofalna demografska slika. Na jednom portalu je brojilo stanovnika. Nisam do nedavno obraćao pažnju. Prije kratkog vremena prema tom brojilu bilo nas je 4 072 000, a sada brojilo pokazuje 4 069 ……
I s pravom je Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović u govoru na svečanoj sjednici u povodu Dana Vukovarsko-srijemske županije naglasila da je demografsko pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji »pitanje svih pitanja« koje zahtjeva poduzimanje izvanrednih mjera.
Spomenula je kako treba još jednom dobro razmisliti o prijedlogu proračuna za sljedeću godinu i sigurno će se naći dodatna sredstva za provedbu mjera demografske revitalizacije koje već godinama predlažu naši ugledni demografi. Parcijalne mjere nisu dovoljne.
Slažem se s Predsjednicom, a čudim premijeru Plenkoviću koji uvjerava kako je stanje da ne može biti bolje. Ma i ne čudim mu se. Ili ima neke svoje interese ili zastupa interese nekih (njegovih) skupina ili ne razumije politiku i svoju ulogu prvog operativca Hrvatske. Bojim se da se radi o svemu navedenom.
Na razini »vjerovali ili ne«
A nas ima sve manje. Zašto? Radi se o spletu različitih faktora koji kod mladih stvaraju sliku besperspektivnosti. Jedan od utjecajnih parametara je gotovo zastrašujući konzervatizam pa se izmišlja definicija obitelji koja prije spada u prošlost no u budućnost. Budućnost u kojoj bi trebala odrastati današnja djeca. Pa tko želi imati djecu u društvu s nedorečenim školskim sistemom i odgoju kojeg su glavni kreatori ultrakonzervativci? Mlade se ne da zavarati. Internet i društvene mreže lakoćom pobijaju demagogiju vladajućih. Vide oni da može biti drugačije i da je drugačije već samo kada se pređe Sutla. Uz malo dobre volje, kada premijeri ne bi mislili samo o osobnom ostanku na vlasti, državničkim potezom bi se konzervatizam 19. stoljeća mogao modificirati u moderno demokratsko društvo. Ne bi bilo lako, ali bi se moglo. Čak ne treba niti pretjerati i odmah slijediti Nizozemsku ili Dansku. Dovoljno je slijediti konzervatizam Engleske ili Njemačke.
Nesigurnost radnog mjesta i nepotizam je drugi utjecajni parametar.
Na razini »vjerovali ili ne« zvučala je izjava bivšeg ministra Šukera na suđenju bivšem premijeru Sanaderu, kako se premijer ljutio jer se premalo zapošljava(lo) članove HDZ-a u Hrvatskoj pošti. Pa koji mladi žele ostati u državi u kojoj se treba učlaniti u neku stranku da bi se dobio posao. Ponosni mladi ljudi žele o svojoj sudbini odlučivati na osnovi stečenih kompetencija, a ne da ovise o volji partijskog vođe. Vide da je to drugdje moguće, pa zašto da ostaju? Kako da imaju obitelj ako im radno mjesto ovisi o volji vladajućih? Vladajući se mijenjaju, a kako se oni mijenjaju, mijenjaju se i uhlejbi. Uhljeb za uhljeb dok ne dođe opet do smjene. Da se iskorijeni uhljebe i uhljebizam trebalo bi malo više odlučnosti. Kako se tako ponašaju sve stranke kada negdje participiraju u obnašanju vlasti, i kako svoj opstanak ostvaruju na svojim uhljebima, ovo je možda čak nemoguća misija. Što duže na vlasti, više uhljebljenih i lakši ostanka na vlasti. Samo dokle? Možda za ovo treba malo dublja kriza, pa da shvatimo da stručne poslove ne mogu obavljati nestručnjaci i da bez djece čak niti za njih nema sutrašnjice u Lijepoj Našoj.
Borbeni zrakoplovi mogu pričekati bolje dane
Ako želimo promijeniti demografsku sliku, onda uz navedeno treba početi s paradigmom da je materijalna briga za djecu zajednička briga svih. Društvo perspektivu može graditi samo na novorođenima i današnjoj djeci. Oni će sutra preuzeti ono što mi radimo danas. Oni će sutra biti i naši liječnici i naše medicinske sestre i njegovatelji, …. Oni će zaraditi za našu mirovinu. Nitko drugi to ne može. Došavši iz Danske, kćer naše prijateljice se iznenadila koliko su kod nas skuplje pelene. Kod nas znatno skuplje, a primanja bitno manja. Prvi korak u preuzimanju materijalne brige društva za djecu bi bio da na sve što je vezano za djecu nema PDV-a. Ako se ne varam, kod nas je na sve što se tiče djece PDV 25 %, osim na sjedalice u autima gdje je 13 %. Isprika jer u lijenosti nisam detaljnije proučavao PDV.
Knjige za školu bi morale biti besplatne u cijeloj Hrvatskoj, a ne da besplatne knjige dobiju samo bogate sredine. Dječji vrtići bi morali biti besplatni. Lako je Zagrebu dijeliti knjige i imati relativno nisku cijenu vrtića, jer zbog neke vrste monopolističkog položaja prihodi u gradskom budžetu po glavi stanovnika iznose i više od 6000 kuna, za razliku od mnogih mjesta Slavonije, Banije i Like gdje je prihod ispod 500 kuna. Djeca, ona naša zajednička koja će nas liječiti, njegovati i raditi za naše mirovine, morala bi nekim mjerama imati i druge olakšice, za obuću i odjeću, pa čak i neku vrstu subvencija za struju i vodu. Stipendiranje bi trebalo biti pravilo za sve, a ne izuzetak, često kontaminiran uhljebizmom. Naravno da se uređene škole i topli obrok podrazumijeva, a ne da neka djeca gladuju jer nemaju 5 kuna za njima često jedini topli (školski) obrok.
Ove mjere bi se mogle najbrže provesti. Već s novim budžetom. Kako? Pa tako da ne investiramo u nove vojarne i avione dok ne dođu bolja vremena. Treba zamoliti NATO da nas do tada malo više čuva, objasnivši im, nastavi li se ovako, kod nas uskoro neće biti mladih za vojsku. Dijela novca bi se trebale odreći i utjecajne skupine, koje sebe znaju namiriti. Mislim i na dio političkog establišmenta, na političare s povlaštenim mirovinama, kao i na dio braniteljske populacije.
Vjerujem da posebno branitelji, iako im možda treba pripasti i više nego do sada, mogu lakše razumjeti problem od uhljeba, pa bi se lakše odrekli novih zahtjeva, jer nastavi li se demografska katastrofa, sutra neće biti niti toliko koliko imaju danas. Trebalo bi do daljnjeg odustati od gradnje šetnica, popločavanju trgova, dizanja spomenika, fontana …. Iako bi možda fontane trebalo zadržati kao mjesto gdje bi se djeca, kojima je, za razliku od ranije, kada je odlazak na more bio svakodnevnica za većinu, odlazak na more postala »misaona imenica«, mogla osvježavati za vrijeme ljetnog raspusta ….