Beus Richembergh: Teško će izaći na dobro ako dozvolite da manjina bira u vaše ime

Beus Richembergh: Teško će izaći na dobro ako dozvolite da manjina bira u vaše ime

Uvijek je u Saboru bilo čudnovatih ljudi pa čak i redikula. No oni su uvijek bili na margini, njihove su ih stranke trpjele, ali i držale po strani. Danas više nije tako. Takvi su sad najglasniji i najagresivniji. Populizam i glupost cvjetaju, a struka i razum se pred tim povlače

Razgovarala: Snježana Kratz

Kada je iz Splita došao u Zagreb, gdje je sve u metropoli živio, s kim se družio i što naučio ZG-magazinu govori saborski zastupnik Goran Beus Richembergh (GLAS). Govori zašto je važno izlaziti na izbore, što bi sve po njegovom mišljenju trebalo promijeniti u Zagrebu te otkriva što sve rade u Hrvatsko-turskoj udruzi prijateljstva kojoj je predsjednik.

Zašto volite Zagreb?

Rođen sam u Splitu i do svoje 19. godine sam tamo živio. Reklo bi se, u klasičnom mediteranskom gradu bogate antičke baštine.

Kakav je bio vaš prvi susret sa Zagrebom?

Moj prvi susret sa Zagrebom datira još od osnovne škole, kada sam ga posjetio za jedne đačke ekskurzije. Bilo je to jedno posve novo iskustvo za mene, a u sjećanje su mi se tada uvelike utisnule vedute Gornjega grada, Kaptola s katedralom, Dolca i Maksimira… Bio sam zadivljen zelenom oazom Pionirskog grada u Dubravi, u kojemu smo bili smješteni a isto važi i za Lenucijevu potkovu u centru Zagreba i Maksimirsku šumu. Takve zelene zone nema nijedan mediteranski grad. Dok sam bio srednjoškolac više sam puta posjećivao Zagreb, i tada je sazrela moja odluka da baš »tu« želim doći studirati, ali i živjeti. To se i dogodilo 1985. godine kada sam postao student politologije na zagrebačkom Sveučilištu. U Zagrebu sam živio deset godina seleći se s kraja na kraj grada.

Gdje ste sve stanovali?

U Dubravi, Prečkom, na Vrhovcu, u Ilici kod Britanca, na staroj Trešnjevci odnosno u Voltinom naselju. Iz njega sam 1995. godine odselio u Veliku Goricu gdje i danas živim, ali sam poslom ostao vezan za Zagreb.

Čega se još sjećate od svojih prvih susreta sa Zagrebom?

Bili su to možda specifični ZET-ovi plavi tramvaji …

Kako su vam prolazili školski dani, druženja?

Studentske dane u Zagrebu živio sam punim plućima. Nisam se dao zatvoriti u neki zavičajni krug Dalmatinaca, jer je Zagreb bio i ostao fantastičan grad u kojem se moglo kvalitetno živjeti i provoditi slobodno vrijeme. Bilo je to doba Novoga vala, a ja među ostalim pripadam rock’n’roll generaciji. Uvelike i onoj fantastičnih kazališnih repertoara, žive klupske scene ali i da tako kažem, preobražaja grada velikim investicijama ponajprije mislim na Univerzijadu.

Tada je puno toga napravljeno.

Da, Zagreb se tada dinamično mijenjao, stvorena je velika pješačka zona od Tkalčićeve i Trga do Tesline i Cvjetnoga trga u kojoj se baš osjećalo bilo Zagreba. Grad se otvorio, postao kozmopolitski, u njemu je studiralo na stotine stranih studenata. Svake večeri je bila i dobra svirka na bar tri – četiri mjesta u gradu od Kulušića i KSET-a, do Jabuke, Lapidarija, SKUC-a i Đure… »Gluhi« je utorak pokrivao legendarni Saloon sa svojim rokerskim Ruby Tuesdayom, koji smo rijetko propuštali.

Kako se prijateljevalo?

Družili smo se reklo bi se u širokim krugovima, redovito posjećivali kazališta i kina, putovali, čitali i debatirali, obilazili književne i političke tribine. Ljudi iz moga tadašnjeg kruga danas su istaknuti redatelji, glumci, menadžeri, novinari, političari, koreografi, slikari, književnici. Ali moram reći da sam se tada družio i sa ljudima koji su bili stariji od mene i koje sam silno poštovao, poput Vladimira Dodiga Trokuta, Pere Kvrgića, Stipe Šuvara, Pere Kvesića, Ante Sorića, Drenislava Žekića ili nekih profesora s mog fakulteta, od kojih posebno izdvajam Vanju Sutlića, Jovana Mirića i Ivana Prpića.

Kako se curama hofiralo?

Ne mogu se oteti dojmu da smo imali razvijenije socijalne vještine od sadašnjih mladih. Više i otvorenije se ulazilo u komunikaciju, lakše su se sklapala poznanstva i prijateljstva, ljubavne avanture i veze. Nije bilo toliko lažnog morala, licemjerja, vjerske zatucanosti i primitivizma. Nismo imali ni internet ni mobitele, ali smo stalno bili u pokretu, u dogovorima koji su štimali, stizali smo na sva događanja, nalazili se i družili. Bez većih problema smo pristupali curama na plesnom podiju ili na šanku, započinjali komunikaciju, upoznavali se, dogovarali izlaske. Zabavljali smo se dosta i na tzv. kućnim partijima. Uvijek bi se našao netko s gitarom oko koje bismo se okupljali, pjevali, družili. Bila je jedna kuća na Trnju koja se stalno izdavala studentima i kroz koju je prošlo mnogo mojih prijatelja. Ta je kuća bila mjesto susreta, u njoj smo tulumarili, upoznavali i sklapali nove ljubavi, iz nje smo zajedno išli na koncerte i u klubove.

Kakvim pamtite studentsko doba, odnosno kada ste krenuli put politike i te vrste životnog angažmana?

Vrlo rano sam se angažirao kao aktivist u tadašnjim omladinskim organizacijama a potom i kao komentator u Poletu, radeći s tadašnjim glavnim i odgovornim urednikom Zoranom Simićem. Pisao sam i u beogradskoj Mladosti dok je njen glavni i odgovorni urednik bio Senad Avdić. Bili smo revolucionarni i progresivni, užasno smo išli na živce svim nacionalistima i šovinistima, osobito onima oko Slobodana Miloševića. Konac osamdesetih bio je vrlo živ, u smislu rađanja političkog pluralizma i nastupanja parlamentarne demokracije ali i održavanja prvih višestranačkih izbora. Čim su počeli oružani sukobi i agresija na Hrvatsku, odlučio sam se potpuno posvetiti humanitarnom radu. Bio sam na čelu Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza punih deset godina, a u našim hostelima u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Puli najprije smo smjestili nekoliko stotina gardista, a potom i nekoliko stotina izbjeglica i prognanika o kojima smo brinuli sve do 1997. godine. Onda je trebalo u nemogućim uvjetima revitalizirati omladinski turizam i vratiti Hrvatsku na turističku kartu svijeta.

Kakva nam je ova hrvatska politička karta? Koliko su se današnji političari udaljili od naroda?

U politici sam se angažirao 2002. godine, na lokalnoj razini u Velikoj Gorici. Četiri sam godine (od 2005. do 2009.) bio i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice, praktički kao najistaknutiji operativac grada. Ta tri iskustva – ono u nevladinim organizacijama, potom u turizmu a onda i u lokalnoj samoupravi iskovala su me da politiku dobro razumijem na svim razinama. Kada sam početkom 2008. godine prvi put izabran u Hrvatski sabor, već sam bio iskusniji i spremniji od mnogih svojih kolega, iako je to bilo vrijeme vrlo živog parlamentarnog života. Ponajprije jakih parlamentaraca koji su u javnosti mogli uspješno parirati onima koji su sjedili u Vladi.

No vrijeme se mijenja, nažalost na gore. Čini mi se da već neko vrijeme građani u Hrvatski sabor šalju gore od sebe. Uvijek je u Saboru bilo čudnovatih ljudi pa čak i redikula. No oni su uvijek bili na margini, njihove su ih stranke trpjele, ali i držale po strani. Danas više nije tako. Takvi su sad najglasniji i najagresivniji. Populizam i glupost cvjetaju, a struka i razum se pred tim povlače. Već godinama su glavne vijesti afere, lopovluk, zlouporabe dužnosti, muljaže. Kako vjerovati takvim političarima? – pitaju se ljudi s punim pravom.

Zaista, kako?

Zna se tko takve regrutira u Sabor i Vladu. Političke stranke koje su glavni krivac za sve što nam se događa. Stranke podilaze najnižim strastima umjesto da nude odgovorna i vizionarska rješenja i društvo mijenjaju na bolje.

Mnogi su politiku počeli doživljavati zanimanjem?

Nije problem ako se taj posao kao i svaki drugi radi odgovorno, stručno i hrabro. Jer politika po definiciji jest i mora biti rad za opće dobro. Problem je u onima koji u svom mandatu nastoje smuljati, ukrasti, za sebe, svoje pajdaše i klijente odnosno priskrbiti ono što im ne pripada! To je taj mentalitet hajdučije koji nikako da se suzbije. Oni su perjanice korupcije i najveći kočničari nastojanja da se ona svede na minimum.

Koruptivne afere, sukobi interesa, nepridržavanje zakona kod dijela političara, nerijetko poluprazan Sabor… Fakti su to koji daju sliku naših političara, a tako i (ne)primjere mlađim naraštajima. Nemaju se u spomenutom na što ugledati. Kako to promijeniti? Zašto je uopće do toga došlo?

Kao što rekoh, narod je na javne dužnosti počeo birati gore od prosjeka. I drugo, teško je očekivati da nam bude bolje ako ne odlučimo da nam bude bolje. Kontraproduktivno je ostati kući kada su izbori i ne glasati. Oni koji apstiniraju od izbora poručuju da im je svejedno, iako im ne smije biti svejedno. Nikome ne smije biti svejedno. Ako dozvolite da manjina, među kojima je velik broj klijenata, onih koji žive od ovakve vlasti, onih koji profitiraju i u najgorim vremenima, bira u vaše ime onda se teško nadati da će to na dobro izaći. Ne postoji drugi način da se loše stvari zaustave ili da se omogući da nam bude bolje, nego da velika većina ljudi izađe na izbore, i kaže kako i s kim treba dalje.

Fenomenalan primjer su Šveđani. I kod njih je apstinencija bila vrlo izražena godinama. Međutim, kada je postalo jasno da će u takvim okolnostima profitirati neofašisti, na zadnje izbore je izašlo čak 86 posto birača i reklo »sad je dosta«. Fašisti su marginalizirani, a građanske stranke su dobile snažnu poruku da paze što rade i kako vode zemlju.

Naša se razvidno je ne vodi najbolje kada mnogi iz Hvatske odlaze razočarani u sustav iskrivljenih vrijednosti, moralne kaljuže?

To pokazuju i istraživanja. Ne vide svoju ni budućnost svoje djece u zemlji u kojoj cvjeta korupcija i guši šanse sposobnih da rade, zarade, napreduju i budu poštovani. Ljudi idu tamo gdje će im biti bolje, gdje im se država neće petljati u privatne živote i viriti u spavaću sobu, gdje neće gubiti posao zbog direktorova rođaka i gdje će im djecu učiti u školi kako biti uspješan i angažiran, a ne im ispirati mozgove i stvarati od njih »ovce«.

Kakvim se aktivnostima u svojem djelokrugu, borite protiv toga?

Borim se na puno frontova. Nastojim biti glasan i jasan u Saboru, bez obzira što je utjecaj i parlamenta i oporbe u njemu srozan na najniže grane. Aktivan sam kao pripadnik njemačke nacionalne manjine i nastojim stalno raditi u korist bogatstva naših različitosti, suprotstavljajući se tezi da možeš imati samo jedan identitet, i šovinizmu koji nam nameće da »ako nisi naš, onda si njihov«. Jednako tako, kroz udrugu koju vodim borim se da Hrvatska bude otvoreno društvo, da bude svjesna svoje baštine ali i onih elemenata iz nje, koje dijeli s drugim narodima. Nemalo i potrebe da u suvremenom svijetu govori o svome ali i uči od drugih, poštujući ih i s njima surađujući.

Djelujete u sklopu GLAS-a, u čemu ste najaktivniji?

Uglavnom sam zadužen za teme koje dominiraju našom unutarnjom politikom. I kada je riječ o obrani ljudskih, građanskih i nacionalno-manjinskih prava, očuvanju stečenih demokratskih sloboda, parlamentarne demokracije kao takve, odnosno odgovornosti Vlade prema Saboru i radu javnih ustanova koje je osnovala država.

Predsjednik ste Hrvatsko turske Udruge prijateljstva?

Da, to više jer su Hrvatsko-turske povijesne i kulturne poveznice brojne. Tursko društvo je veliko, dinamično i vibrantno, a njihova suvremena kultura i umjetnost je vrijedna svakoga divljenja. U tome smislu nastojim voditi i Hrvatsko-tursku udrugu prijateljstva kao most koji povezuje i koje koriste umjetnici, znanstvenici, gospodarstvenici, sportaši i drugi kreativci i ljudi dobre volje. Posebice da bi i Hrvati i Turci, lakše učili jedni o drugima i jedni od drugih. Udruga ove godine svečano obilježava 25. Obljetnicu svoga osnivanja i s ponosom možemo reći da smo aktivni sudionici izgradnje prijateljskih odnosa između dvaju naroda i država.

Kakvim aktivnostima povezujete dvije zemlje?

Kultura i umjetnost su najvažnije u toj komunikaciji i zato su u našem fokusu svih ovih 25 godina. Iza nas su stotine izložbi, predavanja, koncerata, književnih susreta i predstavljanja knjiga, smotri filmova, tribina, posjeta delegacija, druženja i poslovnih susreta. Među onima koje smo predstavili hrvatskoj kulturnoj javnosti su i Ara Güler, Elif Shafak, Jusuf Pirihasan, Piri Reis, Sultan Selim Kir, Duygu Serin, Hakan Ali Toker, Tozan Alkan, Gülcu Acar, Can Bonomo, Nuri Bilge Ceylan, Kolektif Istanbul i mnogi drugi umjetnici. Već osam godina organiziramo Tjedan turskog filma u Zagrebu koji je postao najposjećenija smotra nekog stranog filma u Hrvatskoj.

U Šibeniku smo već pet puta organizirali Dane turske kulture, a programe smo realizirali i u Velikoj Gorici, Varaždinu, Rovinju, Motovunu, Grožnjanu, Splitu, Dubrovniku, Makarskoj, Tučepima i Čazmi. Prije pet godina ustanovili smo i vrlo prestižno javno priznanje – Povelju hrvatsko-turskog prijateljstva. Među njenim dosadašnjim dobitnicima su vrlo ugledna imena i institucije iz obaju zemalja. Odlično surađujemo s vladinim institucijama i diplomatima obiju država. No držimo distancu od političkih tema i čuvamo svoju samostalnost jer su političke garniture u vladama kraćega vijeka od naše udruge.

Na koji se način financira rad Udruge?

Dvije trećine našega godišnjega budžeta priskrbljujemo od privatnih donatora i nismo ovisni o pomoći ni jedne niti druge države. Zato ono što radimo respektiraju vlade i u Zagrebu i Ankari, što redovito potvrđuju i visokim pokroviteljstvima naših manifestacija. Programi u ovoj jubilarnoj godini, primjerice, odvijaju se pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

Kako stojimo s poduzetništvom?

Ne tako dobro kako bismo mogli i trebali u obostranom interesu. Trgovinska razmjena Hrvatske i Turske lani je dosegla oko 504 milijuna američkih dolara i to uz veliki deficit na račun Hrvatske, koja je u Tursku izvezla roba i usluga u vrijednosti od samo 123 milijuna dolara. Prostor za napredak je ogroman, jer Turska je veliko tržište od skoro 80 milijuna potrošača, i kad bismo se ozbiljno uhvatili posla mogli bismo utrostručiti naš izvoz u nekoliko godina.

Kakvi su vam predstojeći planovi u sklopu rada Udruge?

Kao što rekoh, Hrvatsko-turska udruga prijateljstva ove godine obilježava 25 godina rada i do konca godine bit će održan niz programa u tom svečanom tonu. Pred nama je tradicionalni Hrvatsko-turski piknik prijateljstva u rujnu te velika svečanost u Muzeju Mimara 24. listopada na kojoj će biti dodijeljene Povelje i Velike Povelje hrvatsko-turskog prijateljstva. U našem Kulturno-informativnom centru u pasažu Cibona, do konca godine upriličit će se još jedna izložba fotografija odnosno akvarela, te dva predstavljanja knjiga. Naš veliki prijatelj Hakan Ali Toker, turski pijanist, skladatelj i pedagog održat će u čast jubileja koncem listopada u Muzeju suvremene umjetnosti, gala koncert sa svojim turskim i hrvatskim prijateljima, među kojima su i pijanist Matej Meštrović te perkusionist Borko Rupena. Glazbeni program jubileja zaključit će u prosincu hrvatski pijanist Ivan Horvatić koncertom »Alla turca Vol.2«. U međuvremenu će se u KIC-u održati i nekoliko govornih radionica za studente turkologije te orijentacijskih radionica za turske studente koji borave u Zagrebu, u sklopu programa razmjene studenata Erasmus.

Dosta je to aktivnosti.

Da, radimo i zajednički projekt o osmanlijskoj povijesti Vrgorca, s Društvom prijatelja vrgorske starine, a na godinu ćemo izdati i usporednu hrvatsko-tursku kuharicu. Čekaju nas i deveto izdanje Tjedna turskog filma u Zagrebu, te šesto izdanje Dana turske kulture u Šibeniku odnosno kulturne manifestacije u Koprivnici i Velikoj Gorici.

Kakav vam je politički djelokrug saborskog zastupnika?

Ovih dana je Građansko-liberalni savez (GLAS) obilježio svoj drugi rođendan. Pred nama je intenzivno razdoblje jačanja stranke i njenih priprema za naredne parlamentarne izbore. Tu ima posla preko glave, i bit će puno terenskog rada. Vlada ide u rekonstrukciju, a Hrvatska preuzima 1. siječnja iduće godine predsjedavanje EU. To su novi izazovi u kojima treba budno paziti i stalno pratiti što i kako radi Vlada.

Za saborskom govornicom

Nedavno se iznjedrio i nalog premijera Andreja Plenkovića spram Hrvatske narodne banke da, kako je rečeno, poduzme sve aktivnosti za uvođenje eura u Hrvatsku?

Nije to njegov prijedlog. O tome se govori otkad je Hrvatska ušla u Europsku unije 2013. godine. Hrvatska je iznimno visoko »eurizirana« zemlja po svim parametrima: vanjskotrgovinskoj razmjeni, kreditima građana i gospodarstvu, doznakama iz inozemstva, strukturi štednje itd. Posve je prirodno da euro što prije zamijeni kunu, te da se integriramo u eurozonu.

Jesmo li spremni za to?

Nismo još. Za to je potrebno napraviti ozbiljne tehničke pripreme i fiskalne reforme. Kada bismo sve snage uprli u tom pravcu i kada bismo uspješno proveli sve reforme, trebalo bi nam najmanje dvije pune godine do stvarnog uvođenja eura.

Uskoro završava rad Sabora, jeste li spremni za ljetni odmor? Gdje ćete ga provesti?

Nisam vam ja statičan tip, niti klasično provodim godišnji odmor. Kada Sabor ode na ustavnu stanku u pravilu 15. srpnja, ja tek tada imam posla preko glave. Ne samo u Hrvatsko-turskoj udruzi prijateljstva u kojoj treba pripremiti sva planirana događanja za rujan i listopad, nego i na dužnosti Predstavnika njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji. Pišem knjigu o Nijemcima u Zagrebu i okolici kroz stoljeća, koja mora biti gotova do konca godine. Moja istoimena dokumentarna izložba već je obišla niz hrvatskih gradova, a na jesen ide najprije u Berlin, a onda potom i u Osijek i Vukovar. Tako da ću do konca srpnja još biti u punom pogonu, a onda se laptop, mobitel i ja selimo u Makarsku na dvadesetak dana. Ja sam vam makarski zet i svakoga sam ljeta u Makarskoj. Ali baš nešto ni tamo ne mirujem. Čim mlađi sin i ja proslavimo rođendan (jer smo rođeni istoga dana) počinje moja ljetna turneja. Treba otići i do Splita, Vrgorca, Korčule i obići prijatelje, rodbinu…

Kada se opet vraćate Zagrebu i mjestu gdje radite?

Vjerojatno prije 25. kolovoza, da pripremimo Hrvatsko-turski piknik koji će se održati u čuvenom kulturnom centru Štagalj, kod Mirjane Sačer Bobanac u Kostanju, jer će mi dane u rujnu okupirati službena putovanja u Pariz i Strasbourg, a počet će i jesenska sjednica Hrvatskog sabora.

Je li vam više Velika Gorica grad po mjeri čovjeka ili bi taj primat imao Zagreb?

Velika Gorica kao da je grad skrojen po potrebama mladih obitelji. Ivona, moja supruga i ja smo imali sreću da nam sinovi odrastu u Velikoj Gorici u kojoj je sve nadohvat ruke. Ima odličnu pedijatriju, dobre vrtiće i škole… Sve ono što Gorici nedostaje, posebice kvalitetniji društveni život kompenziramo u Zagrebu. Zagreb je još uvijek naš grad, jer u njemu radimo i jako ga volimo. Baš zato mi smeta ono loše što vidim svakoga dana, jer znam da bi moglo biti puno bolje. Ali za to treba birati i imati odgovorniju i poslu predaniju gradsku upravu. Prometne gužve su nesnosne, kao da u gradu živi više milijuna ljudi. To nije opravdano. Gospodarenje otpadom u Zagrebu je užasno loše.

Mi u Velikoj Gorici smo u tom smislu par svjetlosnih godina ispred Zagreba. Briga o fasadama je nikakva, ulice su sve prljavije, grad je urbanistički unakažen, uništavaju se zelene zone i nagriza Medvednica. Svi kultni klubovi urbane kulture za mlade su zatvoreni. Podilazi se najgorim i primitivnim oblicima zabave. Osim Muzeja za suvremenu umjetnost, kojega je gradila država, a grad sufinancirao, u posljednjih dvadeset godina u Zagrebu nije sagrađen ni jedan jedini kapitalni objekt kulture. To je već samo po sebi skandalozno, jer Zagreb već jako dugo treba i nove kazališne zgrade i koncertne dvorane. Unatoč tome taj grad još uvijek ima »ono nešto«, što ga drži na posebnome mjestu u mom srcu.