Besmrtna meduza skriva  tajnu vječnosti

Besmrtna meduza skriva tajnu vječnosti

Malena meduza, poznata kao Turritopsis doohmii, popularno zvana besmrtna meduza, pronašla je način kako prevariti smrt stareći unatraške. Naime, ako se besmrtna meduza ozlijedi ili razboli, vraća se na tri dana u stanje polipa (seksualnu nezrelost), pri čemu transformira svoje stanice u mlađe, koje će s vremenom opet odrasti.

Japanski profesor Shin Kubota sa Sveučilišta u Kyotu, počeo je proučavati meduze još 1979. godine, a posebnu pozornost mu je privukla jedna vrsta – Turritopsis dohrnii.

Prema razultatima istraživanja profesora Kubote, besmrtna meduza ne umire već se zapravo pomlađuje. Meduze Turritopsis dohrnii više govore o regeneraciji nego o besmrtnosti, ali Kubota drži da ove životinje čuvaju tajnu vječnog života.

Kad je takozvana besmrtna meduza ozlijeđena, ona se povlači na dno oceana, gdje prelazi u oblik polipa. Polip zatim postaje potpuno nova meduza, omogućavajući meduzi da se kreće na relaciji odrasla-mlada meduza za oko dva mjeseca. Profesor Kubota je uspio “natjerati” jednu meduzu da se pomladi čak 12 puta u istraživačkom laboratoriju.

Inače, besmrtna je meduza veličine jedva 5 mm i s ticalima ne debljima od vlasi, toliko finih kontura da pod mikroskopom izgleda poput crteža. U toplijoj vodi njezino prozirno-bijelo tijelo postaje jarko crveno-ljubičaste boje. Kada dosegne vrhunac zrelosti, odrasla jedinka ne ugiba, nego se vraća u svoju najraniju fazu razvitka da bi iznova započela životni ciklus.

Nadalje, opaženo je da se i stanište vrste znatno proširilo. Osim Mediterana, evidentirane su i nove kolonije uz obale Paname, Floride, Japana i Španjolske, a prenose se balastnim vodama teretnih brodova. Međutim, još uvijek se ne zna kako ta meduza može “stariti u obrnutom smjeru”. Jedini je racionalni zaključak da je to zbog toga što joj je tijelo sastavljeno gotovo isključivo od matičnih stanica.

Nažalost, istraživanja ovoga fenomena sporo napreduju jer na svijetu postoji vrlo mali broj stručnjaka koji se posvećuju proučavanju izrazito malih organizama, a specijalisti za hidroide izuzetno su rijetki. Drugi je razlog što je taj red izvanredno teško laboratorijski uzgajati, pa prema tome i izučavati. Zahtijevaju brižljiv nadzor i mnogo ponavljajućeg, pa čak i zamornog rada. Čak i tada će se razmnožavati samo pod određenim povoljnim okolnostima, od kojih je većina biolozima još uvijek nepoznata.

Kao i većina hidrozoa, Turritopsis dohrnii prolazi kroz dva glavna životna stadija: stadij polipa i stadij meduze. Polip je nalik grančici kopra s vretenastom stabljikom koja se račva i grana, završavajući pupoljcima. Kada ti pupoljci nabubre, iz njih ne niču cvjetovi nego meduze. Zvonastog klobuka iz kojega izviru ticala, slična je ostalim takozvanim pravim meduzama (skifomeduzama), morskim klobucima koji pripadaju različitoj taksonomskoj skupini Scyphozoa koja gotovo cijeli život provede u tom obliku. Hidrozoe, naprotiv, dok su u životnoj fazi meduze, žive dosta kratko. Odrasle prave meduze stvaraju jaja i spermu, od kojih nastaju larve koje potom formiraju nove polipe. Nakon mriještenja meduze ugibaju. Turritopsis meduza potone na morsko dno gdje se njeno tijelo uvlači u sebe, što odgovara meduzinu fetalnom stadiju. Klobuk joj resorbira ticala i zatim dalje degenerira sve dok ne postane želatinozna grudica, nalik amebi. Tijekom nekoliko dana ta grudica formira vanjsku ljušturu. Tada iz tih gomolja izlazi nešto kao korijenje, čime se učvršćuje za podlogu. Gomolji se produžuju i postaju polip. Novi polip rađa nove meduze i proces iznova započinje. Ako meduza ne strada od nekog predatora, njena obnova, čini se, može ići u nedogled.

Valja naglasti da besmrtnost spominjana u ovom kontekstu, zapravo predstavlja prijenos gena. Također, novonastale stanice više nisu iste, promijenjene su. U tom smislu, ne možemo sam organizam smatrati vječnim dok stanice možemo smatrati vječnima.

Pripremila: Melita Funda

 

Komentari su zatvoreni