Bendinih čarobnih petnaest minuta

Bendinih čarobnih petnaest minuta

Uz odlazak Bernarda Hügla  (1937.-2021.)

(Trener NK Jaska Bernard Hügl sa seniorskom momčadi koja se 1986. plasirala u Regionalnu ligu)

Proslavljeni nogometaš djelovao je od 1967. do 2008. u jastrebarskom sportu, kojem je poklonio četrdesetak godina nesebičnog, sustavnog i neprekidnog rada kao igrač, vrhunski trener

Nino Škrabe

Vijest da nas je zauvijek napustio velikan jaskanskog nogometa Bernard Benda Hügl bolno je odjeknula u srcima svih sportaša i ljubitelja sporta u cijelom jaskanskom kraju, a tuga je obuzela njegove brojne prijatelje, negdašnje suigrače i igrače, susjede i sve žitelje Jastrebgrada. Benda je ostavio neizbrisiv trag u povijesti jaskanskog nogometa i životu našeg grada, od Sajmišta i Centrale do Mladine, od Cvetkovića do Svete Jane.

Kao njegov dugogodišnji bliski suradnik i prijatelj, klupski tajnik, kroničar i “scout”, koji mu je najprije na Sajmište, a potom na Centralu, doveo na desetine darovitih mladih nogometaša, osjećam potrebu da se barem pisanjem ovih redaka oprostim od njega. O njemu bih mogao napisati ne samo jedan novinski tekst nego cijelu knjigu, o čovjeku, igraču, treneru, dužnosniku.

Proslavljeni nogometaš djelovao je od 1967. do 2008. u jastrebarskom sportu, kojem je poklonio četrdesetak godina nesebičnog, sustavnog i neprekidnog rada kao igrač, vrhunski trener i dužnosnik te je postao zaštitnim znakom jaskanskog nogometa. Nebrojeno puta svjedočio sam prizorima, kad bi Jaska igrala ili kod kuće ili u gostima, svaki trener, sudac, delegat, kontrolor ili novinar, ostao bi u stavu mirno kad bi doznao da Jasku vodi Bernard Hügl.

Njegovo ime i snažna osobnost (Englezi bi rekli “personality”) redovito bi izazvala strahopoštovanje, služila kao svojevrsni gromobran prema onima “gore” i znatno pridonosila imidžu i ugledu kluba i grada. Tako je bilo i ostalo svih tih 40 Bendinih jaskanskih nogometnih godina. Nimalo slučajno pozvao sam ga stoga da bude i jedan od govornika na svečanoj promociji moje knjige “Cico, od Maksimira do Ulice pjesnika” (2002).

Purger od rođenja

Benda se rodio 6. srpnja 1937. u vojvođanskom, bačkom naselju Srpski Miletić (“Naziv je pomalo paradoksalan jer je u Miletiću tada živjelo više od 95 posto Nijemaca!”) kao sin ljekarničkog bračnog para, Bernarda Hügla i Ružice rođene Bilić (rodom iz Lovrana), a 1941. dobio je i sestru Adicu. Bendin otac, od kojeg je naslijedio i ime i nadimak, Bernard Hügl senior (Miletić, 1908 – Heilbronn, Njemačka, 1982) bio je legendarni nogometaš i kapetan zagrebačkog Građanskog (1929-1940), standardni državni reprezentativac, kasnije hrvatski izbornik i istaknuti trener (Ličanin, Ferraria, Dinamo, Velež, Osijek, Kickers Stuttgart).

Krsni kumovi malog Bende bili su tadašnji asovi modrih “purgera” Oskar Jazbinšek i Toni Pogačnik, koji su mu kao prvi poklon donijeli doživotnu člansku iskaznicu Građanskog.

Dosljedno poslovici da jabuka ne pada daleko od stabla i Benda junior je već 1951. zaigrao za Dinamo (bojom, nadimkom i tradicijom istinski nasljednik Građanskog), u kojem je ostao do 1959, i u tom razdoblju s plavima pored ostalog osvojio i dva državna prvenstva (juniorsko, 1954, i seniorsko, 1958), s naraštajem u kojem je bez sumnje najveća zvijezda bio glasoviti “plavi 9”, Dražan Jerković. Zaigrao je i za juniorske reprezentacije grada, republike i tadašnje države, nastupajući kao i nekada njegov otac uglavnom na mjestu desnog braniča ili pak u šampionskoj Dinamovoj momčadi kao desno krilo.

Zbog nogometa prekinuo studij prava

Usput je završio i II. mušku gimnaziju (Križanićeva) a studij prava prekinuo je, naravno, zbog nogometa (“A već sam položil i rimsko!”). Kad je Dinamo napokon ispred “NK” stavio i ono legendarno, povijesno “G”, zaustavio me na cesti s osmijehom od uha do uha. “Stari, pogledaj gore u nebo! Danas je plavije nego ikad. Moj stari, moji kumovi i svi oni purgerski velikani tam gore danas imaju veliku feštu. Konačno su dočekali ispravak povijesne nepravde!”

Na poziv najboljeg prijatelja i kuma, izvrsnog desnokrilnog napadača Ivice Švrće Zubana, prešao je 1959. u popularnu i jaku drugoligašku momčad, Lokomotivu, u kojoj je ostao sve do 1965. To doba prije svega pamti po atraktivnim putovanjima diljem Europe (“Imali smo svoj vlastiti vagon!”) i po zaposlenju na željeznici, gdje je radio u uredu nađenih predmeta (1960-1972). Da, zahvaljujući Bendi, svaka u vlaku nepovratno izgubljena knjiga završila je tih godina u mojoj knjižnici…

Benda u akciji, za igračkih dana, u dresu Lokomotive

Bijelo-plavu boju “lokosa” zamijenio je od 1965. do 1967. zelenim dresom još jednog starog i omiljenog zagrebačkog kluba, Trešnjevke. Uz Lokomotivu (6 godina) i Trešnjevku (11 godina) veže ga i duga, bogata karijera igranja u veteranima (od 1972. do 1989), a s Trešnjevkom je kao kapetan osvojio čak tri državna veteranska prvenstva. Od 1972. do mirovine, 1994, radio je kao šef konsignacije u “Unikomercu”.

Jaskanski zet

Godine 1964. Benda se vjenčao za Jaskanku Biserku Bibu Crnilo, a 1965. rodio im se sin Zoran, koji za nogomet nikada nije mario, bavio se kazalištem i glazbom (bio je odličan bubnjar), dok je danas vrhunski tonmajstor (Mr. Pink), poznat i priznat u zemlji i u inozemstvu. U Jasku je Benda preselio u lipnju 1967. i u međuvremenu je postao pravi Jaskanac (“Ne mogu si više zamisliti život u Zagrebu, Jaska je moj grad i pravi Eldorado za svakog penzionera!”).

Vrlo komunikativan i otvoren čovjek, ubrzo je u Jaski stekao brojne prijatelje, a već u srpnju iste godine nagovorili smo ga (pokojni Zipa Medvedovski i ja) da zaigra u Ljetnoj ligi za Jastreb, u kojem su tada zajedno s njim igrali brojni vrsni nogometaši, među njima Marijan Bradvić, Tomislav Pernar, Juraj Katovčić, Juraj Vađina i mnogi drugi.

Na jesen je Benda učinio još jedan korak dalje te je prešao u redove Jaske, u kojoj je igrao centarhalfa (danas bi se to nazvalo liberom ili korektorom). Tada se na Sajmištu pod vodstvom Mladena Čopa okupila najjača momčad koja je po meni ikada branila plavobijele Jaskine boje: Tomislav Grubelić, Juraj Cipovec, Branko Škrlec, Ivo Ćosić, Bernard Hügl, Tomislav Pernar, Juraj Katovčić, Ivan Stipetić, Stjepan Smolčić, Ljudovik Oroši i Željko Višošević, Juraj Vađina, Alojz Budišćak, Mladen Čop, Stjepan Medvedovski, Duško Grubelić, Drago Jurmanović. Jaska je tada doista letjela visoko, a plasman u viši stupanj natjecanja spriječile su samo neviđene mućke karlovačkih sudaca. Kao igrač Benda se odlikovao brzinom, izvanrednim skokom, izvrsnom igrom glavom i sjajnim osjećajem za prostor.

Trener nad trenerima

Nogometnom klubu Jaska Benda Hügl posvetio je nakon prestanka igračke karijere (1969) četvrt vijeka svojih najljepših i najuspješnijih trenerskih dana. Vodio je od 1968. i trenirao s prekidima sve uzraste Jaskinih nogometaša, mlađe i starije pionire, kadete, juniore i seniore, a u 96 godina povijesti kluba ostao je zlatnim slovima zabilježen kao najtrofejniji trener, s brojnim naslovima i plasmanima u viši rang natjecanja. Posebno rado pamti juniorsko treće mjesto u Hrvatskoj (1970), plasman seniora u Zagrebačku zonu (1982), ulazak u Regionalnu ligu (1986) i Treću hrvatsku ligu (1991) te trijumf s kadetima (1997). Godine 1984. uspješno je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu i stekao zvanje trenera nogometa.

Kao trener Benda je uvijek bio izuzetno strog, zahtjevan i temperamentan učitelj, stopostotni profesionalac i u amaterskom nogometu, a iznad svega se isticao vrhunskom organizacijom priprema svojih momčadi, koje su redovito početak sezone dočekale maksimalno fizički spremne. Posljednjih petnaest minuta utakmice Bendini sastavi snagom i kondicijom naprosto su lomili protivnike. Kad bih na satu vidio da do kraja ostaje još petnaest minuta, uvijek bih mu dobacio: “Herr Hügl, jetzt kommt unsere Viertelstunde!” Odmahnuo bi rukom, a lice mu se razvuklo u obješenjački osmijeh. Bio je siguran da je na redu njegovih čarobnih petnaest minuta.

Osim Jaske Benda je na području našeg grada vrlo uspješno trenirao i momčadi Cvetkovića (1971-1974), Svete Jane (1993-1995) i Vinogradara (1982-1984, 1998-2001) a obavljao je i razne dužnosničke poslove. Bio je predsjednik Jaske (1986-1987), a od 2001. do 2008, najprije predsjednik, a potom sportski direktor Vinogradara. Te godine je zbog zdravstvenih razloga prestao aktivno djelovati u nogometu.

Nagrada za životno djelo

Uz njega je u znatnoj mjeri vezan snažan uzlet “zelenih” iz Mladine. Međutim, i kad je svesrdno djelovao u drugim klubovima, njegovo je srce kucalo za Jasku. Kad god bih ga susreo na ulici, pozdravio bih ga s “Jaska, Jaska!”, a on bi radosno uzvratio “Über alles”!

Povodom desete obljetnice Nogometnog saveza Zagrebačke županije Bernardu Hüglu dodijeljena je u veljači 2005. Povelja za dugogodišnje uspješno djelovanje te izuzetne rezultate na unapređenju i razvoju nogometa. Iste godine dobio je i Nagradu za životno djelo Grada Jastrebarskog.

U slobodno vrijeme, kad nije bio na igralištu, Benda je naročito rado pješačio jaskanskom okolicom sa svojim vjernim psom Mafijem. Godine 2005. rekao mi je: “Svakodnevno prijeđemo 8-10 kilometara. Nakon Mafija Prvog, njemačkog ovčara, s kojim sam se družil 12 godina, sada mi je pajdaš već 9 godina Mafi Drugi, izuzetno simpatični i zaigrani mješanac.” Rado je gledao utakmice na televiziji, a sa svojim brojnim prijateljima nekad se družio kod Radića (ujutro) i kod “Bana” (navečer).

Djelujući šezdesetak godina u nogometnom sportu, od toga četrdesetak godina na području našeg grada, Bernard Benda Hügl ostavio je snažan pečat i neizbrisiv trag kao primjerni sportaš, omiljeni suigrač, poštovani učitelj, uzorni građanin, dragi prijatelj i dobri susjed.

Hvala ti na svemu, dragi prijatelju! Počivao u miru Božjem!

Dijeli
KOMENTARI

Odgovori

You have to agree to the comment policy.