Bedačka znanost

Umjesto da se bave proširivanjem svoga znanja i njegovog prenošenja studentima, naši se profesori uglavnom bave međusobnim prepucavanjima i podmetanjima

dr. sc. Nenad Raos

Jednom sam, dok sam uređivao Prirodu, naišao na jednu zgodu iz prirode ili, bolje reći, tradicionalne tehnologije. Dakle, pročitao sam kako su drevni Polinežani dobivali slatku vodu iz mora. Uzeli bi ribu, odrezali joj glavu i rep, izvadili utrobu, a potom je izokrenuli poput čarape. Zatim bi u unutrašnjost ribe, koja je sada bila obložena kožom, ulili morsku vodu. S vanjske strane riblje »čaše« pojavio bi se tanak mlaz vode – ali slatke.

Sluteći o čemu bi se tu moglo raditi, obratio sam se jednom našem biologu, stručnjaku za ribe. Moja se pretpostavka pokazala točnom: ribe doista na koži imaju ionske pumpe, koje propuštaju morsku vodu kroz kožu i pritom je oslobađaju soli. Da nije tako, kako bi morska riba došla do slatke vode?

Sve se tu lijepo poklapa, i teorija i eksperiment. Doista, koža svježe ulovljene ribe još je (neko vrijeme) živa pa može činiti isto što i koža one žive. Pojava fascinantna, no dobro obrazložena a usto lijepo i zanimljivo prikazana. Jer osim što je saznao kako su drevni Polinežani dolazili do pitke vode usred oceana, čitatelj je mogao naučiti i o fiziologiji riba, pa i o ionskim pumpama o kojima ovise mnogi fiziološki procesi (primjerice stvaranje kiseline u želucu).

No kolega koji se potrudio dati jasno, iscrpno i nadasve znanstveno utemeljeno objašnjenje nije naišao na pohvalu svojih kolega. Umjesto pohvale dočekale su ga poruge: zašto se umjesto ozbiljnim poslom bavi glupostima, naklapanjima, pseudoznanošću?! Manjak perspektive? Ili bolje rečeno još jedna potvrda bedačke naravi hrvatske znanosti, a još više bedačkog odnosa prema znanosti u hrvatskim obrazovnim ustanovama, od osnovne škole do fakulteta.

To što govorim nije rekla-kazala. Govorim iz iskustva i za sve što sam rekao i za sve što ću reći imam bjelodane dokaze. (Ne iznosim ih do kraja samo zato da zaštitim identitet ljudi o kojima govorim). Nije ovo dakle jedini događaj u korist moje teze da se na našim fakultetima nakupilo ljudi kojima nedostaje i znanja i širine koja se očekuje od sveučilišnog nastavnika. Umjesto da se bave proširivanjem svoga znanja i njegovog prenošenja studentima, naši se profesori uglavnom bave međusobnim prepucavanjima i podmetanjima.

Aktivna i pasivna zaštita

Posljedica je to male sredine. Čitam kako je izgledala nastava kemije na njemačkim sveučilištima u 19. stoljeću, u doba Liebiga i Wöhlera. Na odjele te dvojice otaca njemačke (a i svjetske) organske kemije slijevali su se studenti iz svih krajeva svijeta. Laboratorijske su se vježbe smjenjivale s predavanjima, na kojima je profesor uvijek donosio nove uvide do kojih je sam došao ili je o njima saznao iz literature ili iz prepiske sa znanstvenicima iz čitavog svijeta. Iza spomenutog Friedricha Wöhlera ostalo je 10.000 pisama. Što ostaje iza našeg sveučilišnog profesora? Bojim se reći: ništa.

Naši su fakulteti i instituti zatvorene umjesto da budu otvorene ustanove: to je svijet koji se svodi na nekoliko kolega iz istoga odjela. A oni opet teško da mogu suditi o bilo čijoj kompetenciji jer je nemaju s čime usporediti. Nakon što su mi nahvalili svoga kolegu, koji »o tome zna više od ikog drugog« (Na odjelu? U Hrvatskoj?), počeh s njim surađivati. Čovjek pojma nema! Sve što je iz područja svoje »specijalnosti« pročitao bio je jedan znanstveni rad, istina vrlo vrijedan i vrlo opširan. O drugome ne zna niti želi znati. No glavno je da je stekao reputaciju. Reputaciju među neznalicama.

No takvim ljudima, neradnicima i neznalicama, pravo rečeno uhljebima, nitko ništa ne može. Ništa novo u Lijepoj Našoj, reći ćete. Ako imamo uhljebe u državnoj upravi i javnim poduzećima, zašto ih ne bismo imali i na fakultetima? Zar i fakulteti nisu javne ustanove? No problem je u tome što na one prve uhljebe svatko upire prstom, dok ove druge jedva da tko primjećuje. Usto su zaštićeni aureolom akademskih titula (pasivna zaštita), a štite se i visokoparnim govorom kada se pojavljuju u javnosti (aktivna zaštita). Zaštićeni su i autonomijom sveučilišta. Da se prisjetimo: institucija autonomije sveučilišta uvedena je zato da članovi sveučilišta, studenti i nastavnici, među sobom slobodno, bez izvanjskog političkog ili ekonomskog pritiska postavljaju kriterije i rješavaju probleme. Drugim riječima da jedni druge potiču za boljitak nastave. No to je idealizacija. A evo zašto.

Kao prvo nitko se neće nikome zamjeriti ako od tog zamjeranja nema osobne koristi. S druge pak strane svatko voli sa što manje napora doći do svoga cilja. Zašto bi profesor predavao više kad može predavati manje, za istu plaću razumije se? Zašto bi student učio više kad može i s manje znanja doći do diplome? Svima je tako dobro, i studentima i nastavnicima, samo – očito – nije dobro za društvo u cjelini. O tome izvan fakulteta nitko ne govori, jer nema zašto govoriti. Nikoga se to izravno ne tiče. A trebalo bi se ticati. Jer ako hoćemo postati društvo znanja, ako kažemo da su znanje i obrazovanje osnovni pokretači gospodarskog razvoja, onda je kvaliteta fakultetske nastave i ljudi koji je izvode prvorazredno društveno i političko pitanje.