Bave se problematikom otpada a da nisu obuli čizme

Zagreb je trebao u gospodarenju otpadom postati Beč, ili Hannover, ili Larnacu …. A Zagrebu je trebao i treba zagrebački pristup, kao što bečki priliči Beču, a hanoverski Hannoveru. Za to razumjeti je nažalost potrebno više od svjetskih diploma, bezbroj objavljenih radova i pročitanih najnovijih knjiga

dr. sc. Viktor Simončič

Nije bitno koliko je lijepa tvoja teorija, nije bitno koliko si ti pametan. Ukoliko se ona razlikuje od eksperimenta – pogrešna je. (Richard Feynman)

Neprihvaćanje Plana gospodarenja otpadom Grada Zagreba kao da je povezano (?) s upravo objavljenom knjigom Mehanička obrada čvrstog otpada, autora Zlataka Milanovića i Dinka Sinčića.

Prisjećam se. Koncem 80-ih prošlog stoljeća, Jakuševac je postajao veći i veći, naselja i smetlište su postajali bliži i bliži i nešto se moralo poduzeti. Bilo je to vrijeme snažnih tvrtki i političara koji su znali donositi odluke u korist zajednice. Ne znam tko je prvi pokrenuo inicijativu, ali jedan od inicijatora izgradnje spalionice je bio (i) Zlatko Milanović (jedan od autora knjige). Ja sam sudjelovao u razradi ideje radeći u INGRA-i, tvrtki vičnoj izgradnji najvećih industrijskih i inih objekata širom svijeta.

Postupak ocjene izvedivosti, odabira tehnologije pa i same lokacije (na Žitnjaku) je poodmakao do razine zatvaranja financijske konstrukcije. Sustav se trebao temeljiti na iskustvima u Austriji, Švicarskoj, … Za razliku od današnjih sustava iskorištavanja energijske vrijednosti ostatka otpada preko zamjenskog i/ili alternativnog goriva, ondašnje stanje tehnike se svodilo na spaljivanju mješovitog otpada ( https://zg-magazin.com.hr/suludi-projekt-zagrebacke-spalionice/ ).

Dogodile su se demokratske promjene. Snagu odlučivanja su dobili oni koji su vjerovali u neke druge sustave zbrinjavanja otpada. Krenulo se i sa sanacijom Jakuševca. Izvršeno je prebacivanje otpada na vodonepropusnu podlogu, osigurano iskorištavanje deponijskog plina, uspostavljen je sustav zbrinjavanja procijednih voda, …. Slijedila je kompostana, …. Shvatilo se da se dio otpada ne može zbrinuti na drugi način nego termički, pa je nabavljeno manje postrojenje, poznato pod nazivom PUTO. Zagreb je na inerciji ranijeg vremena bio vodeći po postupanju s otpadom zahvaljujući stručnosti ZGO-a. Krajem 90-ih vođenje stručnih poslova prelazilo je u ruke podobnih.

Jedne oduševio Hannover, druge »šarene kante«

Snaga političkog voluntarizma struci nije ostavljala puno prostora. Mijenjali su se odgovorni do postizanja stupnja neodgovornosti. Novodošli nisu imali sposobnost odabira za Zagreb prihvatljivog rješenja. Uglavnom se sve svodilo na predlaganje onoga što je tko vidio. Bečka spalionica je ostavila najdublji trag gotovo na sve. Neke druge je posebno oduševio Hannover, a većinu šarenilo posuda za odvojeno prikupljanje na izvoru. Zagreb je trebao u gospodarenju otpadom postati Beč, ili Hannover, ili Larnacu …. A Zagrebu je trebao i treba zagrebački pristup, kao što bečki priliči Beču, a hanoverski Hannoveru. Za to razumjeti je nažalost potrebno više od svjetskih diploma, bezbroj objavljenih radova i pročitanih najnovijih knjiga. To mogu oni koji se bave otpadom na način da u prtljažniku auta imaju čizme. Zašto čizme? Pa kako inače hodati po deponijima i smetlištima?

U svijetu su se počele događati velike promjene, a Zagreb je počeo posustajati. Akcije su zamijenjene bezbrojnim savjetovanjima, raspravama i studijama, stjecane su nove titule, a sve »bez čizama u gepeku«.

Surađujući na slovenskoj strategija postupanja s otpadom (1996.), dobrih 10 godina sa stručnjacima iz Beča, sudjelujući u preradi stare deponije Košambra u Poreču (2002.), vidjevši pogreške regionalnih koncepata u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, pokušao sam upozoriti. Nastupao sam na kongresima i savjetovanjima, pisao odgovornima, naivno vjerujući u snagu stručnih argumenata, od kojih je najjači, a nikad saslušani, onaj, »možemo li si mi priuštiti biti vodeći u otpadu, kada smo u svemu drugom pri dnu u EU-a«? Ako je to tako lako u postupanju s otpadom, zašto Zagrebačko sveučilište nije Oxford ili Sorbona, a Institut Ruđer Bošković nije Princeton?

Kada je Texnix iz Donjeg Kraljevca razvio i u nekoliko država primijenio tehnologiju MBO-T bio sam gotovo siguran da će to rješenje prihvatiti u Hrvatskoj, a kamo li ne u Zagrebu. Nadu mi je potkrijepila činjenica da se u zagrebačkoj Čistoći zaposlio kolega po struci (Dinko Sinčić, drugi autor knjige), s kojim smo sedamdesetih dijelili entuzijazam s nekolicine inženjera (Žarko, Željko, Vlado, Stanka, ….) kako ćemo u Zagrebu napraviti najbolji studij inženjerstva. Nismo imali stručni kontakt godinama. Vjerojatno znajući za moj rad na području okoliša i otpada, dolaskom u Čistoću javio mi se. Do tada se nije bavio problematikom otpada, ali sam visoko cijenio (i još cijenim) njegovo inženjersko znanje. Prenio sam mu moja iskustva. Posebno sam ga upozorio na mogućnosti MBO-T tehnologije.

I onda iznenađenje. Dobio sam uvid u Gospodarenje otpadom u gradu Zagrebu (prosinac 2012.), čiju je izradu vodio. Upozorio sam ga na nelogičnosti kao i da je koncept kojeg je predložio (»hanoversko iskustvo) tehnološki upitan i za građane financijski neprihvatljiv. Vjerovao sam da će razumjeti zašto je nešto neprovedivo. U ona vremena su (i) nas inženjere podučavali u osnovnim elementima ekonomike. Indirektno sam to spomenuo u HRT-ovo emisiji Eko zona od 16. 3. 2013.

Umjesto argumenata – omalovažavanje

Ne nekom od skupova, koje je uspješno počeo (su)organizirati, mislim na Velesajmu, ponovno sam mu skrenuo pažnju na izuzetnu učinkovitost Tehnixovog postrojenja. »Otpilio« me. Osjetio sam značaj funkcije savjetnika Holdinga.

Kako je neprovediv koncept dobivao zamah, a nakon objave u časopisu Gospodarstvo i održivost (rujan 2013.), na neprovedivost sistema sam upozorio gradonačelnika Bandića (22.10.2013.): »Osjećam svojom građanskom dužnošću, cijeneći Vaše napore i silnu energiju koju koristite za unapređenje komunalnih djelatnosti u Gradu Zagrebu,… da Vas upozorim, da će rješavanje istog biti jako teško, po mom mišljenju sa sigurnošću neizvodivo, na način kako Vam predlažu iz Holdinga. Što se tiče teoretske razine, koncept je besprijekoran na način ‘kako si netko zamišlja svijet’, ali što se tiče izvedivosti on je neprovediv i gotovo sam siguran da su na njemu radile osobe bez praktičnog iskustva (opaska: namjerno sam upotrijebio ovaj argument) ….. Vrijeme istječe i bez stvarno urgentnog, stručno (provedivo) utemeljenog koncepta, po principu ‘daj dite materi’, bojim se da Vas očekuju takvi problemi, koje nećete moći riješiti niti Vi, unatoč silnom htjenju i energiji«.

Uslijedila je reakcija (24.10.2013.): »Članovi Projektnog tima Podružnice Čistoća (Dr.sc. Dinko Sinčić, dipl.ing., voditelj Projektnog tima, mr.sc. Alen Hadžić, dipl.ing., član, Bojan Ribić, dipl.ing., član), koji su predložili koncept Sustava gospodarenja otpadom u Gradu Zagrebu s mehaničko-biološkom obradom otpada (MBO) te ga uobličili u koncept Zagrebačkog holdinga konstatiraju sljedeće: U svom arogantnom i ljutitom pismu, Viktor se Simončič pokušava nametnuti kao spasitelj Grada Zagreba od nekih neukih šarlatana – „ljudi bez praktičnog iskustva (opaska: gdje su članovi tima radili na problematici otpada prije dolaska u Čistoću?) koji nameću Gradu Zagrebu nigdje izveden sustav gospodarenja otpadom koji je uz to i financijski potpuno neprovediv … (opaska: umjesto argumenata slijede omalovažavanja) … svojim savjetodavnim projektima u Moldovi, na Kosovu, Srbiji i BiH … bilo bi zgodno kad bi popisu projekata dodao i informaciju koji su to korisnici bili i zadovoljni svim tim savjetima (opaska: izgleda da su zadovoljni, jer sam redovno pozivan na predavanja i rad na projektima ne samo u te tri države – samo u zadnje pola godine na poziv sam imao šest predavanja u četiri države) … prema reviziji projekta Marišćina vjerojatno je jedna od najvažnijih primjedbi pitanje postupanja s RDF-om (gorivom iz otpada) pa im savjetuje da ako nisu riješili to pitanje bolje da odustanu od projekta. Vrlo mudar savjet za projekt financiran iz EU fondova u trenutku kada je izgradnja postrojenja u punom jeku! (opaska: današnje stanje na Marišćini i Kaštjunu potvrđuje da sam bio u pravu, unatoč činjenici da su projekti bili financirani iz EU fondova – mene EU ne fascinira, posebno jer znam niz promašenih i štetnih projekata EU – uključujući i Marišćinu i Kaštjun!). …. Drugi mogući prigovor mogao bi se izvući iz izlaganja kojeg je V. S., imao na nedavno skupu na Zagrebačkom velesajmu „Otpad nije smeće“ gdje je vehementno propagirao tehnologiju jednog proizvođača opreme (opaska: radi se o MBO-T tehnologiji tvrtke Texnix koja ima priznanja širom svijeta, a samo kod nas nailazi na otpor) … a koja se od opisane u našem projektu u suštini razlikuje samo po tome što mi mislimo i predlažemo da razvrstavanje otpada u Gradu Zagrebu ne radi pet stotina ljudi s maskama na licu već stroj čije je zdravlje ipak teže ugroziti. (opaska: članovi tima ne razumiju razliku između MBO-T i „hanovera“; prema „hanoveru“ otpad na početku samelje, kao na Marišćini i Kaštjunu, pa se ne omogućuje izdvajanje pojedinih frakcija /papir, plastika,../; kod MBO-t, otpad se ne melje, već preko inovativnog rotosita iz mješovitog otpada na liniju za sortiranje dolaze suhe i u najvećoj mjeri čiste frakcije https://zg-magazin.com.hr/sarene-kante-u-stanovima-prilagoditi-boji-namjestaja/)«.

Nijemci prepoznali vrijednost domaće tehnologije

U inače visoko profesionalno napisanoj spomenutoj knjizi, u prvih 10. poglavlja elaborirane su pojedine sastavnice mehaničke obrade otpada. Nažalost u 11. poglavlju, gdje se govori o MBO kao cjelini, autori, kao vrhunsko dostignuće spominju Hannover. Hrvatske Tehnixove MBO-T tehnologije superiorne većini drugih, nema.

Dr. Heribert Gisch, koji je desetljećima vodio komunalnu tvrtku s milijun korisnika u Njemačkoj, za potrebe izvještavanja prema Municipal Waste Europe napisao je ovih dana (travanj 2018.): »… In Croatia one local company (TEHNIX, Donji Kraljevec) developed very efficient technology for separation of useful fraction from mixed waste. Technology is in operation in several countries. First applications in Croatia could be expected during this year. This could essentially help in the achievements of 50 % and more recycling and reuse of fractions from the waste.«

Saznavši da se u knjizi Mehanička obrada čvrstog otpada kao paradni primjer umjesto Texnixa navodi »Hannover« pitao je da li da se obrati ministru Ćoriću. Odgovorio sam mu da ne vidim smisao, ali može pokušati. Savjetnik iz Čistoće dospio je do savjetnika ministra Ćorića. A on preferira »Hannover«. A zagrebački problemi s otpadom? I oni koji su protiv predloženog plana gospodarenja otpadom u Gradu Zagrebu i oni koji ga podržavaju jednako su u krivu, jer »dite treba mater«! A »mater« treba imati čizme u prtljažniku.