Bandić obećao košnice pčelarima s invaliditetom

Mr. sc. Jadranka Luketa Marković ća na Žutom bregu u Zagrebu obavljati obuku budućih pčelara (zanimanje pčelar) uvelike i osoba s invaliditetom. Sve se odvija u sklopu Inkluzivne škole ekološkog i konvencionalnog pčelarenja Bedekovčina pri Prometnom i Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu

Snježana Kratz

»Za pčelinjak za terapiju osoba s invaliditetom imam svojih osam košnica čiji se okviri s medom i pčelama u leglu listaju poput knjige, na visini od sedamdesetak centimetara. S njima se može raditi i sjedečki, a da su svi dijelovi vidljivi i u dosegu ruku«. Opisuje taj rad apiterapeutkinja i pčelarica mentorica mr. sc. Jadranka Luketa Marković koja u sklopu zagrebačkog pčelinjaka na Žutom bregu provodi obuku budućih pčelara (zanimanje pčelar), uvelike osoba s invaliditetom. Sve se odvija u sklopu Inkluzivne škole ekološkog i konvencionalnog pčelarenja Bedekovčina pri Prometnom i Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu. Luketa Marković ističe kako je i gradonačelnik Milan Bandić specifičnoj aktivnosti pčelarenja u Zagrebu obećao dvije košnice tzv. nastavljače, a košnicu im je obećao i bosanski Apiform.

Grad traži prostor za pčelinjak

Kako će sa Žutog brega pčelarica i učenici morati (i)seliti, Grad im traži pristupačan prostor za pčelinjak. Međutim, na jedno mjesto ne smije se (po)staviti više od deset pčelinjih zajednica, posebice ne u blizini mnoštva ljudi. Deset pčelinjih zajednica, kaže naša sugovornica, dovoljno je da svaki učenik sa invaliditetom dobije svoju pčelinju zajednicu i u radu prati i organizira njen godišnji razvoj.

»Prvo«, ističe Luketa Marković, »poučavam polaznike škole da se ne boje pčela i ne brane se od njih mahanjem ruku, jer su pčele ‘samo u prolazu’ dok traže hranu, a tek u nuždi (opasnosti) ubodima brane svoje zajednice tjerajući neprijatelja da im se više ne vrati. Pritom se žrtvuju za zajednicu i ugibaju, jer im žalac u obliku sidra i sa dijelom tijela ostaje, u ljudskoj koži. Ubod je pčele malo bolan, a mjesto uboda može oteći. Da se to ne dogodi poučava , odmah valja noktom ostrugati žalac iz kože koja je ubodena da se u nju dalje ne (u)pušta otrov«.

Pčelinji otrov učinkovit kod reumatskih i autoimunih bolesti

Kod polaznika, psihički strah naša sugovornica rješava informacijom da je »pčelinji otrov uspješan u apiterapiji, kod reumatskih, ali i autoimunih i neuroloških bolesti«. Problem su, doduše, osobe alergične na pčelinji ubod, pa bi one uvijek uz sebe podsjeća trebale imati injekciju antialergena. Kod pčela objašnjava godina počinje tzv. uzimljavanjem, a ako se dobro »uzime«, u dobroj će kondiciji biti već s proljeća. Pčelinjim se zajednicama posvećuje i higijenska važnost, gdje se mnogim tehničkim i drugim postupcima sprječavaju njihove bolesti. To više jer samo one zdrave i jake zajednice mogu priskrbiti pčelinje proizvode namijenjene i apiterapiji. Zato itekako valja provoditi čišćenje i održavanje higijene pčelinjeg prostora (košnica). One se dlijetom čiste od voska i propolisa, a dezinficiraju se kuhanjem u lužini i opaljivanjem sa plamenikom. Iz košnice se vadi i topi staro saće, a pčelama se priređuju čisti okviri sa tzv. satnim osnovama gdje će pčele izgraditi novo saće i svoj dom. Ponajprije mjesto za leglo, kao i ono za spremanje hrane – meda i peludi.

Zimi, dok je pčelinja zajednica u klupku i ne izlijeće iz košnice tj. miruje, pčelari se dalje educiraju kako bi »bili na korist pčelama«, govori nam zagrebačka pčelarica. U proljeće, kada se pčelinja zajednica razvije i stasa, ona donosi nektar i manu – sokove sa cvijeća i bilja koje prerađuje u med.

Kada je najveće obilje meda, ali i pčela, one se razmnožavaju što se zove – rojenje pčela. Neki su građani, kaže pčelarica svojedobno vidjeli rojeve pčela i na Trgu bana Jelačića, koje na poziv 112 uklanja pčelarska služba. Prošle ih je godine skinuto 300-tinjak, što je u gradskim uvjetima jako dobro. Pčele su dobri stanovnici grada jer su oprašivači o kojima uvelike ovisi razmnožavanje biljaka.

Pčele – dobri čistači biljnih ušiju

Također su i dobri čistači koji sišu manu – proizvod biljnih ušiju. Tim činom pčele sprječavaju razvoj biljnih bolesti i čuvaju biomasu grada. O svemu spomenutom, na pčelinjaku u inkluzivnom pčelarenju se poučavaju i osobe s invaliditetom. Pčelinjak je, doznajemo, univerzalan pa je pristupačan i starijim i teže pokretnim osobama. U njemu se može raditi sjedečki, a opremljen je i ergonomskim pomagalima za rad ljudi s različitim tjelesnim invalidnostima. U inkluziji se radi timski, s veseljem i ponosom kaže mr. sc. Luketa Marković, objašnjavajući kako pčelar prvo u radu treba razlikovati članove pčelinje zajednice tj. radilice, trutove i maticu odnosno njeno otklopljeno i poklopljeno leglo.

Potrebno je prepoznati i pčelinju hranu u saću što je nektar, (nedovršeni med) te poklopljeni i za zimu spremljen med, kao i pelud u saću za razvoj legla. Valja naučiti i tzv. jačinu pčelinje zajednice, ali i njenu biologiju. U svakoj školskoj godini bude po desetak polaznika na tzv. pčelarskoj praksi od kojih su uvelike i osobe s invaliditetom. Oni u zajedničkom radu i suživotu jedni druge u fizičkoj i psihičkoj pomoći oplemenjuju i poboljšavaju si kvalitetu života ističe pčelarica. Glavobolju im dodaje pomalo zadaje traženje pristupačnog urbanog prostora, a nisu zanemarivi i troškovi uređenja pčelinjaka koji ovise o arhitektonskim uvjetima i drugim potrebama (uređenje prostora,održavanje).

Pčelarenje invalidima znači afirmaciju

Pčelarenje osobama s invaliditetom znači afirmaciju, ali i mogućnost takvog rada kao hobija i apiterapije, odnosno pčelarstva kao dodatne djelatnosti. Daje ono priliku i prekvalifikacije kao profesionalnog zanimanja. To više jer se završena škola i odrađena praksa upisuje u radnu knjižicu kao »osposobljenost za pčelarenje«, kaže mr. Luketa Marković. O tome bi li Zagreb, kada je o pčelarima riječ, mogao ubuduće ustrojiti i svoje »ceste meda«, kaže da su Udruga za promicanje istih mogućnosti (UPIM) i Udruga »Pčelinjak« već bili ponudili Gradu Zagrebu takav svojevrstan projekt. Kao zagrebački proizvod on je zasad prepoznat, iskorišten i promoviran, ali – u Sloveniji.

Potonju su mogućnost, doznajemo susjedi prvi osvijestili i u Profesionalnom pčelarskom turističkom vodiču za osobe s invaliditetom Slovenije, pa su na pčelinjaku Zagrepčanke organizirali i prvu terensku praksu. Za razliku od susjeda, kod nas pčelarski turizam još nije razvijen, a turizam osoba s invaliditetom još je u povojima. Tako ne bi trebalo biti jer osobe s invaliditetom čine deset posto stanovništva i kako kažu »nikad nisu same već s pomagačima«, obiteljima, prijateljima, asistentima pa su neiskorišten turistički potencijal. Isto je i s medotekama koje bi trebale zaživjeti mnogostruko.