“Balaševiću…”

“Balaševiću…”

Teška su neka vremena došla
komad po komad pjesnika odlazi,
a tuga za »stihom« baš i ne prolazi.

Jer što je pjesnik, negoli stih?
Sreća i sjeta – osjećaj tih.
I jedno nebo kad su se sreli,
vatra i oganj, »plamičak« vreli.

I sve to živi u jednom stihu,
u jednom polju i plavom moru,
i danu jednom kad sunce sine,
pod sisom majke Vojvodine.

Baš onom s puno mlijeka mlaka,
kojom je dojila jednog dječaka.
Ravnica prpošna i polja žita,
i momak njezin koji se skita.

Koji se skita kada svoj nektar
u polja ravna prosipa grožđe.
U onu široku panonsku brazdu,
pjesmom je osliko njen deran Đorđe

Panonski mornar, namćor i lala,
svileno sunce, zemlja i trava…
Ugursuz jedan, pjesnik i dika,
na nebu sada vječnim snom spava

Al piše stihove neke nove i topi
neke ledene kiše, u ljubav umata
slovo po slovo, a ljudi pričaju – nema ga više…

Ma čekaj – to je tek šala,
pa pjesnik stihove uvijek piše
I zato ne reci- nema ga više!
Jer kako jedan lala da ode
u neke gore nebeske vode?

Kako ga nema kad živi Vasa,
i šorom šeta protina kći,
i Boža Pub se odnekud javlja,
eto života – eto ti slavlja!

Eto ti slave ljubavi prave
kojom je grlio ravnicu svoju, i ptice,
konje, šorove srema, banata svoga
i mile bačke , seoske kere i gradske »mačke«…

Prosipa sada pisma sa duge,
umjesto tuge ljubavlju piše,
I nema plača i nema suza
živi i dalje panonska muza

I sam je Đole jedared reko:

»…moj deda već davno ore nebeske njive,
a i baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca,
na dan kad sam rođen tu je posađen orah …
a u avliji pod gustom krošnjom,
sad igraju se deca…
neki novi klinci,neki novi klinci, neki novi klinci«…

pa je jošte i dodao…

»… a ja , ja se kockam s prevarantom životom,
iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca,
I stari mi kažu sad si u pravom dobu
a u ulici Jovana Cvijića, rastu druga deca…
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci« –

Pjesniče dragi – tvoji klinci …

Snježana Kratz

Komentiraj

*