Bakina tvornica igračaka

Bakina tvornica igračaka

Marija je započela izrađivati igračke već kao dijete. Kako je živjela u brdovitom kraju, obitelj nije mogla preživljavati samo od poljoprivrede, tako su se i ostali mještani bavili izrađivanjem igračaka. Tada su i djeca pomagala svojim roditeljima u poslu, a Marija je počela s bojanjem kada je imala 8 godina

Tekst i foto: Valentina Vukoje

Nadaleko je poznata tradicionalna izrada drvenih dječjih igračaka u Hrvatskom zagorju. Vrijedni majstori još uvijek izrađuju igračke baš kao što su to radili i njihovi preci, koji su započeli s ovim zanimljivim poslom u 19 stoljeću. Tradicionalna izrada igračaka bila je poznata u selima općina Marije Bistrice i Gornje Stubice. Iako su u prošlosti igračke prehranjivale brojne majstore i njihove obitelji, danas je ovaj obrt gotovo pred izumiranjem. Posljednjih 20-ak godina znatno se smanjio broj obrtnika, koji se bave izradom tradicionalnih igračaka. No, ipak postoje i oni koji se bore s vremenom i novim trendovima u svijetu igračaka. Među njima je i Marija Kunić, koja živi u malom selu Laz Bistrički kraj Marije Bistrice.

Radionica u kojoj se izrađuju igračke ne može vas ostaviti ravnodušnima. To se dogodilo i nama, baš kada smo čekali Mariju da dovrši oslikavanje leptirića, zatekli smo se u igri. „Opet sam kao dijete“, rekla sam. „A kaj je to loše?“, reći će naša sugovornica dok nam pokazuje oslikane leptiriće, zipke za lutke, ormariće, konjiće i još mnoštvo drugih igračaka koje je izradila

Iako živi sama, za nju prepreka nema. Ova vrijedna žena sama brine za domaćinstvo i vrt, a kad nije u vrtu pronaći ćete ju u radionici gdje vješto izrađuje drvene igračke. Reći će kako joj to i nije baš drago jer su žene daleko bolje u bojanju i ukrašavanju. No, život ju je prisilio da obavlja i ovaj „muški“ posao. Marija je 2011. godine ostala bez supruga koji je umro nakon teške bolesti i od tada radi sve sama. Djeca su se odavno odselila. Jedan sin živi u Svetom Križu Začretje, a drugi u Rijeci. Reći će kako ona ne izrađuje samo igračke da ne odu u zaborav, već i da bi sačuvala prekrasnu uspomenu na svog voljenog supruga Dragutina.

Počela kao dijete

Marija je započela izrađivati igračke već kao dijete. Kako je živjela u brdovitom kraju, obitelj nije mogla preživljavati samo od poljoprivrede, tako su se i ostali mještani bavili izrađivanjem igračaka. Tada su i djeca pomagala svojim roditeljima u poslu, a Marija je počela s bojanjem kada je imala 8 godina. „Sjećam se da sam u pletenoj košari nosila igračke do Marije Bistrice, gdje sam ih prodavala. Morala sam i bojiti igračke. Nije se tada moglo reći `neću´ kao što danas kažu djeca. To je bilo dobro jer mi je usadilo radne navike koje su ostale do danas“, uvjerena je baka Marija.

Kada je imala 15 godina udala se u Veliku Goricu za supruga Dragutina. „On se nije time bavio, tako da smo se bavili poljoprivredom. S vremenom je suprug obolio tako da su mu liječnici savjetovali da promijeni klimu. Tada smo se 90-ih godina odlučili vratiti u Zagorje u Laz Bistrički. Tako smo ponovno počeli s proizvodnjom drvenih igračaka. No, tada je bio veliki uvoz igračaka iz Kine, tako da nismo mogli živjeti od ovoga. Tih smo godina proizvodili i dječji namještaj jer smo imali registrirani stolarski obrt, a suprug je prije radio u tvornici namještaja Šavrić. Od 2005. godine prestali smo s proizvodnjom dječjeg namještaja i od tada smo izrađivali isključivo igračke. Tada su nam počeli dolaziti u našu radionicu i razredi osnovnoškolske djece. Sjećam se da su djeca bila oduševljena kada smo im pokazivali kako se izrađuju igračke. Također smo održavali radionice po školama i gradovima. Svi su bili fascinirani“, prisjetila se s nostalgijom Marija.

Kunići su tih godina izlagali svoje igračke i na raznim etno sajmovima, a gospođa Marija dobila je i županijsku zlatnu plaketu za originalnost. Najveće priznanje su dobili 2009. godine kada je stiglo UNESCO-vo priznanje, jer su tada tradicijske igračke Hrvatskog zagorja uvrštene u popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Marija kaže da su njezino oslikavanje i oblici igračaka ostali isti kao što su to radili i njezini roditelji. „Nisam ništa mijenjala jer to onda nije tradicija ako se nešto mijenja“, zaključila je. Kunići su organizirali i radionice u Muzeju Staro selo u Kumorvcu, a s vremenom su uslijedila i ostala priznanja.

UNESCO-vo priznanje
Kunići su tih godina izlagali svoje igračke i na raznim etno sajmovima, a gospođa Marija dobila je i županijsku zlatnu plaketu za originalnost. Najveće priznanje su dobili 2009. godine kada je stiglo UNESCO-vo priznanje, jer su tada tradicijske igračke Hrvatskog zagorja uvrštene u popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Marija kaže da su njezino oslikavanje i oblici igračaka ostali isti kao što su to radili i njezini roditelji. „Nisam ništa mijenjala jer to onda nije tradicija ako se nešto mijenja“, zaključila je. Kunići su organizirali i radionice u Muzeju Staro selo u Kumorvcu, a s vremenom su uslijedila i ostala priznanja.

Uspomena na supruga

Njezin se svijet promijenio 2011. godine kada je preminuo njezin suprug Dragutin. Reći će da joj je on bio i više od supruga. „Bio mi je prijatelj, brat, suprug, mi smo dijelili sve. Nakon njegove smrti, doživjela sam šok. Bila sam potištena, no onda sam shvatila da on ne bi volio da ovo sve stane i tada sam ponovno nastavila s izrađivanjem drvenih igračaka. On je bio čovjek koji što je mogao napraviti sve što bi vidio. Nikada nije rekao `ne´. Iz ljubavi prema njemu sam nastavila izrađivati igračke. Najveća su mi podrška ljudi koje upoznajem na sajmovima, ali i svi oni koji me zovu da dođem s igračkama na različite manifestacije“, priznaje Marija.

Marija-Kunic-oslikavanjeOva vrijedna žena ne štedi svoje ruke. Kako živi sama, jednostavno je primorana brinuti se za kuću, ali i za izradu drvenih igračaka. Radionica u kojoj se izrađuju igračke ne može vas ostaviti ravnodušnima. To se dogodilo i nama, baš kada smo čekali Mariju da dovrši oslikavanje leptirića, zatekli smo se u igri. „Opet sam kao dijete“, rekla sam. „A kaj je to loše?“, reći će naša sugovornica dok nam pokazuje oslikane leptiriće, zipke za lutke, ormariće, konjiće i još mnoštvo drugih igračaka koje je izradila. Njezina je radionica kao mali obiteljski muzej. Osim rijetkih alata, među kojima je i zagorska kujsa, ima tu i rijetkih primjeraka igračaka koje je izradio njezin suprug, a njih Marija posebno čuva. „To je uspomena na njega. Vidite ovaj avion je on napravio, a ovo je njegova prva zipka. Sjećam se da je naš unuk htio to uzeti, ali sam mu ja rekla neka pričeka kad mene više ne bude.“

Danas Mariji u izradi igračaka najviše pomaže 78-godišnji susjed Josip Mikuš, koji izrađuje i sastavlja kotačiće za konjiće. „Bez njegove pomoći, teško bih mogla sama sastaviti kotačiće. Ipak je za ovaj posao bitna i muška ruka“, pojašnjava naša sugovornica.

Super baka za koju prepreke ne postoje

Njezine najdraže igračke su vlakić i leptirić. „Tradicijske boje koje su se tada koristile u oslikavanju igračaka su bile bijela, žuta, crvena i plava. S vremenom su se uvodile i neke druge boje. Na leptiriću kroz oslikavanje mogu izraziti sebe i svoje osjećaje. Često me ljudi pitaju zašto oslikavam uvijek isti cvijet, no oni ne vide da su taj cvijet zapravo četiri srca koja simboliziraju vjeru, ljubav, nadu i strpljivost“, otkrila nam je Marija. Tijekom posjeta smo se uvjerili iz prve ruke kako je zapravo komplicirana izrada jednog leptirića. Naša sugovornica nam je priznala da joj za izradu 200-ak leptirića treba oko 3 tjedna. „Do potpunog dovršetka jednog leptirića prođe tri dana. Prvo se izrađuje drvo, nakon toga se premazuje drvo s ljepilom, koje se mora osušiti prije bojanja. Kada se ta boja osuši, tek onda se leptirić može oslikavati.“

Ona nema automobil, no unatoč tome odlazi pokazati svoje igračke na gotovo sve sajmove na koje je pozvana. Snalažljiva Marija, ima troje prijatelja na koje se može osloniti kada ju treba voziti na sajmove ili manifestacije. Tempo znade biti naporan, no ona uspijeva sve izdržati.

Marija-Kunic-igrackeUnuk Dominik možda naslijedi baku

Ona kaže kako najviše voli raditi u Samoboru i to na Obrtničkom sajmu koji se održava prije Uskrsa. „Svako mjesto mi je drago, ali Samobor je nešto posebno“, otkrila nam je Marija. Kada smo ju upitali da li se njezini sinovi planiraju početi baviti izradom igrački, rekla je kako sumnja. „Imam dva sina, Nenada i Nedeljka. Mlađi sin Nenad voli izrađivati igračke, no on se preselio u Rijeku tako da tamo nema mogućnosti izrađivati igračke. Ako neće sinovi nastaviti s ovom tradicijom, možda će unuci. Vidim da to interesira i mog unuka Dominika. Čim dođe kod mene on odlazi u radionicu. Prije suprugove smrti, unuk Dominik ga je pitao može li mu dati igračke, koje bi on stavio u školsku vitrinu kako bi se vidjelo što djed radi. Moj suprug mu je dao dopuštenje, a unuk je bio presretan. Sjećam se da mi je rekao kako je ponosan na nas i kako ga prijatelji pitaju tko je radio te igračke na što je on ponosno rekao da to rade njegovi djed i baka“, prisjetila se Marija.

Osim što bi voljela da netko iz obitelji nastavi s ovim poslom, Marija ima još jednu neostvarenu želju, a to je dovršetak radionice. „To je bila i želja moga supruga. Maštali smo kako ćemo urediti radionicu u koju bi tada mogla organizirano dolaziti djeca, koja bi ovdje mogla gledati kako se izrađuju igračke. Puno sam puta tražila pomoć općine da završimo radionicu koja bi bila spremna za prihvat djece. No, nije bilo sluha za to. Suprug je htio da u radionici bude i suvenirnica u kojoj bi se mogle kupiti igračke. To je bila njegova velika želja. No, tko zna možda se i ta želja jednom ostvari“, zaključila je Marija.