Auburn 851 Speedster: Bljesak zvijezde

Zbog svoje cijene, kao svojedobno jedan od najskupljih automobila u SAD-u, bio je namijenjen samo bogatima i slavnima pa su ga tako kupovale hollywoodske zvijezde i bogataši. Našao se, međutim i u rukama pravih gangstera, što mu je na neki način rušilo imidž

Boris Jagačić

Auburn je ostao zapamćen kao jedna od onih starih marki koje nisu preživjele niti do kritičnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Nakon kvalitetnih, ali neprimjetnih modela, Auburn je odjednom zabljesnuo poput neke zvijezde no ona kao da je zbog prevelikog intenziteta svog sjaja (pre)rano izgorjela. Pred kraj njegova postojanja iz Auburna su izašli najupečatljiviji modeli, koji su po svojem dizajnu, kvaliteti i karakteristikama općenito bili pojam u svijetu autoindustrije.

Povijest marke seže u 1903. godinu kada je tvrtka Eckhard Carriage Company u Auburnu, Indiana, pokrenula proizvodnju nove marke automobila. Iz nje su počeli izlaziti ekskluzivni proizvodi na četiri kotača koji su ponijeli ime grada u kojem se proizvode. Radilo se o privlačnim vozilima, namijenjenim samo imućnima, kakva su pokretali snažni pogonski strojevi s osam ili dvanaest cilindara.

Premda su Auburni što se izrade tiče bili za svaku pohvalu, raniji su modeli istodobno bili i nekako »obični«. Nisu se osobito isticali svojim izgledom ili pak tehničkim rješenjima. Situacija se drastično promijenila kada na čelo tvornice 1924. dolazi Errett Lobban Cord, čovjek koji je znao što želi i koji je imao jasnu viziju svojih automobila. On je uostalom produžio život već posrnulog proizvođača koji se našao u ozbiljnoj krizi početkom 1930-ih. Auburnu je odlučio podariti jedan sportskiji imidž, kakav bi naglasio hrabrijim dizajnom, a pobrinuo se i za performanse koje nisu izostajale.

Dugačak nos smanjivao preglednost

Nove automobile također su pokretali motori s osam cilindara u nizu. Radilo se o proizvodima Lycominga iz Pennsylvanije, tvrtke specijalizirane za izradu motora, što je također dopala u Cordove ruke. Njihovi agregati nalazili su se u Auburnima i prije Cordova dolaska, odnosno preuzimanja Auburna. Automobili su se odlikovali izuzetno čvrstom, dakle i krutom šasijom, vrlo solidnom mehanikom, središnjim sustavom podmazivanja šasije Bijur, mnogobrojnim karoserijskim izvedbama i pohvalnim performansama.

One su se dodatno popravile 1935., kada su motori modificirani i dodaje im se kompresor. Godina je to i kada izlazi zacijelo najspektakularniji Auburn – 851 Speedster, od kojega se očekivalo da će izvući marku iz ponora propasti. Auto je osmislio Gordon Buehrig, koji je nacrtao i prepoznatljivi, ako ne i revolucionarni Cord 810. Auburnov Speedster je imao samo dva sjedala. Vozač i suvozač sjedili su iza impozantnog, dugačkog nosa što je, ostavimo li njegovu pompoznost po strani, doista smanjivao preglednost. Onome tko je sjeo za volan moglo se učiniti da bi se lakše snašao u kabini jednog kamiona. Cjelokupnom glamuru automobila doprinosile su i blještave, srebrne ispušne cijevi u boku i pozamašna prednja maska te stražnjica u obliku prevrnutog čamca.

Trkač David Abbott (»Ab«) Jenkins dokazao je da se tu ne radi tek o »šminki« i pukom lijepom izgledu, već da Auburn posjeduje mišiće, i to zavidne. Iste godine kada se pojavio Jenkins u Utahu u tvorničkom Aauburnu 851 Speedster postavlja novi rekord brzine i izdržljivosti. Vozio ga je punih 12 sati gasom »do daske« i unutar svakog sata prevalio je barem 100 milja, što znači da mu je prosječna brzina iznosila više od 160 kilometara na sat. Za ono doba bio je to zaista više nego fantastičan rezultat, nešto što dotad nije postignuto niti u jednom »običnom«, tvorničkom automobilu.

Namijenjen bogatima i slavnima

Model je pokretao kompresorski 4,6-litreni motor s osam cilindara u nizu, s dva ventila po cilindru i Stromberg rasplinjačem. Istiskivao je 150 KS pri 4000 okretaja u minuti, što je dostajalo da Speedster (prazan teži od 1,5 t) potjera do 170 km/h. O kvaliteti se vodilo dosta računa tako da je svaki primjerak testiran prije nego što je napustio tvornicu pri brzini od najmanje 161 km/h.

Zbog svoje cijene, kao svojedobno jedan od najskupljih automobila u SAD-u, bio je namijenjen samo bogatima i slavnima pa su ga tako kupovale hollywoodske zvijezde i bogataši. Našao se, međutim i u rukama pravih gangstera, što mu je na neki način rušilo imidž. No i to je bila klijentela koja je imala novac i voljela skupe i dobre stvari. Ipak, u Auburnu nisu imali razloga trljati ruke. Nisu mu pomogli ni zvijezde ni mafijaši.

Obraćajući se uskom krugu ljudi, »851« je napravljen u samo petstotinjak primjeraka te kao takav nije donosio dobit, dugovi prema dobavljačima su se nagomilali i kraj marke se sve više nazire. Nije pomogao niti nasljednik Auburn 852 (1936). Premda sjajan auto, niti ovaj nije imao budućnosti. Amerikanci su se počeli okretati od mašina takvih karakteristika, tako da je »852« bio posljednji izdisaj ovog proizvođača. Nakon svojih cestovnih velikana, Auburn je 1937. bio prisiljen staviti ključ u bravu.