Apel za mir

(Pablo Picasso, Guernica, ulje na platnu, 1937.)

Ovaj rat, u kome svi gube, pa čak i oni koji nisu izravno uključeni u sukob, ne može se dobiti tenkovima i raketama. Rat neće stati bez dogovora, a svaki dan rata udaljava od rješenja. Svaki dan je više onih koji pate, rane su dublje, a neki suživot, koji će se dogoditi, sve udaljeniji

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Čovječanstvo mora okončati rat, ili će rat okončati čovječanstvo. J. F. Kennedy

Od vremena kada smo bili »40 +« i bilo nas je samo par, sve do danas, kada smo »70 +«, gradimo i širimo neko fino prijateljstvo, po principu prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj. Sada nas ima blizu 30. Iz raznih smo krajeva. Sastajemo se tako da netko u svom kraju ili negdje drugdje organizira druženje s obaveznim dijelom prirode, povijesti, kulture, kulinarike i pjesme. Dođe tko može.

Put nas je vodio i kod susjeda, pa u našu grupu spadaju i prijatelji od Slovenije do Makedonije. U kakvom god se sastavu nađemo, uvijek barem jedan svira gitaru. Druženje ne može bez naše himne:

Moji su drugovi, biseri rasuti po celom svetu
I ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu
Da lʾ je to sudbina, ilʾ ko zna šta li je
Kad god se sretnemo, uvek se zalije
Uvek se završi, s nekom od naših pesama

…

Da smo živi i zdravi još godina sto
Da je pesme i vina i da nas čuva Bog
Da su najbolje žene uvek pored nas
Jer ovaj život je kratak i prozuji za čas
(Bajaga)

Sljedeći tjedan bit ćemo s jednim prijateljima na Ćićariji, a s drugima na padinama Učke. Za mjesec i nešto s dvadesetak u Delti Neretve, od Salone, do obilaska mosta i s kopna i s mora. Znate li što me muči? Kako nakon svakodnevnih slika tragedije u Ukrajini pjevati? Ma bilo je ratova i ratova. I onaj naš, ali nijedan me nije pogodio kao ovaj. Možda i zbog činjenice da su nam patnje dovedene u naše sobe. Možda bi trebalo više slika patnje i iz drugih ratnih sukoba.

Rat u Jemenu

Navodno se prije par dana rasplamsao onaj u Jemenu. Kažem navodno, jer to nije vijest za naše medije. Dovoljan je izgleda jedan rat u vijestima. Stalne su slike razaranja i patnje. Znamo kako je Picasso doživio razaranje Guernice. Ne znamo kako bi izgledao Picassov Mariupolj, a kako Picassova Sana? Nije li Guernica toliko univerzalna da nam ne bi više trebala nijedna nova slika patnji izazvanih ratom?

A ratovi postaju sve opasniji. Sjećam se straha kada je SSSR htio postaviti rakete na Kubi. Tada je 25 naših autora napisalo knjigu o uništenju čovječanstva ako dođe do rata atomskim oružjem. Knjiga, ne sjećam se naslova, se masovno kupovala. U školi smo vježbali »atomski napada s desna, pa s lijeva«. Nakon 60 godina ponovno se javila opasnost da netko stisne pogrešan gumb. Samo ovaj puta je arsenal oružja višestruko razorniji. Prije 60 godina smo mogli uništiti jednu Zemlju, a danas barem 100 njih.

Neposredno prije poraza fašizma, u travnju 1945. godine, osnovani su Ujedinjeni narodi kako bi spriječili mogućnost nekog novog rata. Ratna intervencija bila bi moguća samo ako se u tome slože stalne članice Vijeće sigurnosti, pobjednice u ratu protiv fašizma: Kina, Francuska, SAD, nekada SSSR – sada Ruska Federacija i Velika Britanija i još najmanje 4 od ukupno 9 povremenih članica Vijeća.

Mržnja raste i produbljuje se

Vrhunska ideja je trajala samo par godina. Već 1950. godine je bez dozvole Vijeća sigurnosti izvršen napada SAD-a na Sjevernu Koreju. I od onda svako malo nastane neki sukob, kojeg Vijeće sigurnosti ne može kontrolirati. Ubija me tolika nemoć nas ljudi, nas jedine misleće žive vrste, da spriječimo ratove.

Posebno sam razočaran našom reakcijom nakon početka napada na Ukrajinu, s nama koji smo, po nama, na pravoj strani demokracije. Umjesto da smo svi, isto jutro, nakon prve granate u jedan glas zagalamili – »stanite, sjednite razgovarajte, razgovarajmo«, krenuli smo s po toliko puta promašenim nametanjem ekonomskih sankcija napadaču. Sankcije Rusiji kao državi, ali i svim Rusima, kao kolektivitetu, gdje god bili, samo zato jer su Rusi. Zabrana trgovanja dijamantima i izvoza satova Rolex, koja je trebala zaustaviti rat, na mene djeluje kao vrhunski cinizam.

Skoro aklamacijom smo se, do daljnjega, odrekli Čajkovskog i Dostojevskog. Rusija je odmah isključena sa svih mjesta koja su omogućavala dijalog. Preko noći su spaljeni su svi mostovi. A kako voditi itekako potreban dijalog, bez mostova?

Impresionirani učinkom riječi, uglavnom za domaće potrebe, strane se vrijeđaju, do granice koja skoro pa da ne omogućuje sjedanje za isti stol. U dosadašnjim ratnim sukobima, a pamti dosta dugo, nikada se političari nisu nabacivali na drugoga s najpogrdnijim riječima, na način kojeg ne tolerira niti ulica. Mržnja raste. Mržnja se produbljuje. Ovaj rat, u kome svi gube, pa čak i oni koji nisu izravno uključeni u sukob, ne može se dobiti tenkovima i raketama. Narod se ne može pobijediti, ali narod može jako, jako patiti da ne bude pobijeđen.

Kad djeca imaju više razuma od odraslih

Napadač ne može pobijediti, a narod može jako, jako patiti u želji da pobijedi. Rat neće stati bez dogovora, a svaki dan rata udaljava od rješenja. Svaki dan je više onih koji pate, rane su dublje, a neki suživot, koji će se dogoditi, jer se dogodio i nakon svakoga pa i najstrašnijeg rata, udaljeniji je za još koju godini i desetljeće. Bez sjedanja za pregovarački stol i rješenja koji će biti miljama udaljen od maksimalističkih želja obje strane, već sada gubitnice, nema mira.

Znam da sam naivan kad očekujem dijalog i pozivam na sprječavanje kolektivne mržnje. Moja »staračka« naivnost je slična nevinoj naivnosti trinaestogodišnje Anje Rožen, učenice iz Slovenije (Ravne na Koroškem), koja je pobijedila plakatom za mir među 600 000 osnovnoškolca svijeta i pojasnila: »Plakat predstavlja Zemlju i činjenicu da nas ona sve okuplja. Ljudi se drže jedni za druge. Ako jedan pusti vezu s onim pored sebe, svi ostali padaju. Svi smo povezani s našom planetom Zemljom i povezani smo između sebe, ali je nažalost malo ljudi toga svjesno.«

Zašto političari ne nauče plesti kao Anja? Zašto u pletenje mreže mira, svako malo netko uplete krivu očicu? Za isplesti mir igle drže suprotne strane. I nema sreće ako se igle hrane oružjem. Za isplesti mir trebamo igle koje će se hraniti međusobnim razumijevanjem i uvažavanjem, koje će uvažavati suživot po principu »ne čini drugome ono što ne bi volio da se čini tebi«. Svi smo mi povezani…

Hoću li moći zapjevati? Morao bih. Treba se nadati i u trenutnom beznađu. Treba vjerovati da će čovječanstvo okončati ratove, kako neki rat ne bi okončao čovječanstvo. Spriječimo da naši unuci i praunuci počnu vježbati »atomski s desna…«