Antun Augustinčić, velikan hrvatskoga kiparstva

Antun Augustinčić, velikan hrvatskoga kiparstva

Ubraja se među najvažnije predstavnike hrvatskog psiholološkog portretnoga kiparstva. Svjetski je poznat po spomenicima poput Rudara u Ženevi, Spomenika mira ispred zgrade UN-a u New Yorku, Spomenika Seljačkoj Buni u Gornjoj Stubici…

Dogodilo se na današnji dan, 4. svibnja:

1840. – U Zagrebu rođen hrvatski povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić (umro 1905. u Zagrebu). Nakon studija bogoslužja bio je kapelan u Sisku i župnik u Zagrebu. Bio je službenik arhiva Jugoslavenske znanosti i umjetnosti. Najpoznatiji je po svojim radovima na temu povijesti Zagreba.

1900. – Rođen Antun Augustinčić, jedan je od najvažnijih predstavnika takozvanog psihološkog portreta u hrvatskome kiparstvu 20. stoljeća. Augustinčić je rođen u zagorskome Klanjcu. Studij kiparstva započinje već kao osamnaestogodišnjak kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića. Na Kraljevskoj će akademiji za umjetnost i umjetni obrt diplomirati kod velikog Meštrovića, učitelja s kojim će kao i s Franom Kršinićem poslije činiti trolist na kojem je utemeljeno čitavo hrvatsko kiparstvo našega stoljeća.

Svjetski je poznat po spomenicima izrađenim diljem svijeta, poput Rudara ispred zgrade Međunarodnog ureda rada u Ženevi, Spomenika mira ispred zgrade UN-a u New Yorku, Spomenika Seljačkoj Buni u Gornjoj Stubici… Augustinčić se usavršavao u Parizu. Upoznavši Rodina Augustinčić napušta akademizam i u slobodnoj modelaciji i nemirnom rodenovskom obliku traži vlastiti stil i izraz.

Pronalazi ga između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeve lirske forme. Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice Nošenje ranjenika te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija. Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike.

Od kraja 50-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateljea gdje nastaju mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu polovicu stoljeća na izmaku.

1904. – Trupe Sjedinjenih Država zauzele su Panamsku prevlaku pod izlikom pod izlikom obrane ovisnosti netom stvorene države – Paname.

Naime, poslije Sueskog kanala, koji je otkrio kanalogradnju kao fantastični biznis, i Panamska prevlaka zaokupila je pozornost stručnjaka i financijera kao pogodan teren za prokop još jednog kanala. On bi za tisuće milja skraćivao put između Atlantskog i Tihog oceana.

Još 1850. godine Sjedinjene Države potpisale su pod pritiskom Engleske ugovor o neutralizaciji budućeg kanala i o slobodi plovidbe po njemu, te obvezu da će s Engleskom zajednički čuvati neutralnost i sigurnost kanala. Ali, 48 godina kasnije Engleska će pristati na reviziju tog ugovora, a 1901. godine potpisat će novi ugovor o režimu plovidbe Panamskim kanalom kojim on postaje slobodnim za ravnopravnu plovidbu ratnih i trgovačkih brodova svih država. Međutim, novim ugovorom tu slobodu plovidbe jamče samo Sjedinjene Države koje u tu svrhu smiju u zoni kanala držati svoje vojne snage.

Iduće godine Sjedinjene Države kupuju od francuske kompanije koncesiju za izgradnju kanala, a 1903. godine potpisuju ugovor s Kolumbijom kojoj pripada Panamska prevlaka o zakupu na 99 godina zemljišta u širini 6 milja od oceana do oceana.

Međutim, kolumbijski Kongres ne pristaje na prodaju svoga područja i svoga suvereniteta i odbacuje ugovor. Amerikanci tada potiču lokalni ustanak i osnivaju Panamsku republiku koja se odvojila od Kolumbije. Sjedinjene Države mirno su nastavile kopanje kanala i 15. kolovoza 1914. godine tim je novim svjetskim vodenim putom prošao prvi brod. (ZG-magazin)

Komentiraj

*