Ana Brdarić Boljat: Lovci za istinom su premalo nagrađivani u našem društvu

»Novinarske slobode su danas jako ugrožene. Pokazuje to i posljednje istraživanje o slobodi medija u Hrvatskoj. Učestale tužbe za klevetu i sramoćenje često dovode do autocenzure. Prvi korak trebala bi biti depolitizacija javnog servisa, a onda možemo dalje«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala i imala svoje oaze, što misli o fake newsu i novinarstvu na »klik«, ZG-magazinu govori novinarka, urednica i voditeljica na RTL Televiziji Ana Brdarić Boljat. Otkriva kakav si luksuz novinari ne mogu priuštiti i što će od profesije u konačnici o(p)stati.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je grad po mjeri čovjeka. Iako sam u njemu gotovo cijeli svoj život, imam osjećaj kako nisam »zagrebala« u sve njegove kutke. Zagreb nudi slobodu odabira, a opet ostavlja dovoljno prostora za osamu u svojim još uvijek neiskorištenim i nepopularnim zakutcima.

U kojem ste kvartu odrastali i kakve vas vizure podsjećaju na njega?

Odrastala sam u Novom Zagrebu, u jednoj od najvećih zagrebačkih košnica s armiranim betonom, dugačkim oko 250 metara, visokim sedamdeset i sa 5000 stanovnika. Bila je to zagrebačka Mamutica u Travnom. Naselju koje podsjeća na vrijeme kada se gradilo s planom, u kojem se prostor prilagođavao stanarima, a ne obrnuto. Moji baka i djed bili su među prvim stanarima tog naselja. Vozio se tada »Stojadin« sa »sto jada«, ali uvijek smo stigli gdje smo planirali.

Čega ste se kao djeca igrali? Kako vam je prošlo školovanje?

Djetinjstvo mi je bilo prekrasno! Ljetne praznike provodili smo u Gorskom Kotaru uz jezero i cijelo smo vrijeme bili u prirodi, a teško nas je itko mogao zaustaviti u kući. Živjeli smo doslovno u šumi gdje smo gradili svoje oaze i igrali se kauboja i indijanaca jer nam je hit bio Winnetou. Osnovnu školu, kao i srednju završila sam u Varaždinu. Ondje sam bila zaštićena od izazova koji nisu zaobišli neke moje prijatelje koji su odrastanje nastavili u Zagrebu, a koje sam srela po povratku na studij.

Kakva je tada bila moda, glazba?

Albumi na gramofonskim pločama koje su skupljali moji roditelji bili su mi prvi doticaji sa glazbom. Od Queenovaca, Beatlesa, preko U2-a, a jedni od dražih bili su mi The Muppet Show albumi, jer su bili dovoljno luckasti i neobični uz odlične glazbene dionice. Neobičan odabir tada za moje prijatelje, ali ne i za one s kojima danas dijelim život.

Kada ste krenuli put novinarstva?

Jedna večer, jedno poznanstvo i čaroban susret uz savjet da sam stvorena za taj poziv – sljedeće jutro bila sam na prijemnom. I eto, danas sam u velikoj nacionalnoj novinarskoj redakciji radeći posao koji zaista volim.

Kakvo je novinarstvo danas?

Svakako izazov je novinarstva danas ostati vjeran pozivu koji se po svojim načelima ne mijenja ovisno o vremenu – ili se barem nikada ne bi trebao mijenjati. Ne vjerujem u tvrdnje mnogih da je internet ubio klasično novinarstvo. Pravi novinari, koji znaju vladati riječima i ispričati priču i dalje su bitna karika društva. Istina, oni su rijetkost jer si mnogi ne mogu priuštiti luksuz jedne priče u nekoliko dana, ali ima ih i trebamo ih tetošiti koliko najviše možemo. Televizija je jedan od medija koji svakako ulažu u takav oblik novinarstva, jer postoje forme u kojima se ne, pa čak i nije dozvoljeno, štancanje tekstova već se traži kreativnost i istraživački nerv. Svakako postoji i utrka za ekskluzivitetom, ali to ne bih nazvala nužno lošim. Problem je jedino ako mlade kolege nemaju dobre mentore; one koji im usađuju mantru da je »površnost bolest novinarstva«.

Danas se tako lako, gotovo svatko može (samo)proglasiti novinarom? Novinari su uvelike liječnici, nutricionisti, supruge nogometaša, političari…

Nemam problema što su se mnogi ljudi druge struke »zavukli« u naše redove. Novinarstvo je poziv kojeg svatko može osjetiti. Problem je jedino što su raznorazni mediji i platforme, dostupniji mladima i svima ostalima, pa je širenje nečijeg mišljenja i stavova puno jednostavnije nego prije.

Spomenuti često i komentiraju u (koje)kakvim kolumnama. Reklo bi se uzimaju kruh profesionalcima? Dokle tako?

Da me ne bi krivo shvatili – cijenim novinarsku struku, mislim da je podcijenjena i da su »lovci za istinom« premalo nagrađivani u našem društvu. No na slobodnom tržištu svatko se bori za sebe. Tako sam odgajana, tako razmišljam i tako učim svoju djecu. Ne zamjeram nekome ako se izborio za sebe, već tražim svoj put ne podcjenjujući nikoga, ni mlađeg kolegu kao ni starijeg, pa ni manje ili više obrazovanog.

Koliko nam je u tom smislu obezvrijeđena struka?

Bezvrijedni smo koliko sami sebi dopustimo takvo mišljenje. Ako sam sebe cijeniš i drugi će te cijeniti.

Mislila sam da danas pišu oni koji u naravi ne bi znali, po pravilima struke sročiti vijest, a nešto kompleksnije da i ne govorimo?

Kada se sjetim i dan danas, više sam naučila od pokojnog oca (Darko Brdarić op. a.) koji je svoj stol u Vjesniku zatrpavao starim izdanjima, odnosno u žrvnju posla i prvim urednicima, nego za studentskom klupom. Govorim o svom vremenu, nadam se da se nešto promijenilo.

Kuda novinarstvo globalno ide? Kako se boriti protiv “fake news-a”? Može li struka preživjeti uz ovo obilje društvenih mreža i prezentacije svega i svačega?

Večiti sam optimist. Postoje internetski portali s vjerodostojnim izvorima, novinarima… Još jednom ponavljam, na nama je da upozorimo mlade da su više nego ikada podložni fake newsu, a onda je na njima da sami odluče kome vjerovati. Pa nije li uvijek tako, bilo bez obzira na količinu dostupnih medija?

Što mislite o novinarstvu »na klik«? Primjerice: »Pojeo je palačinke, a onda se dogodilo ovo…« – pa klikni?

Sve ima svoju publiku i ja kliknem iz dosade na takav članak, neću lagati da ne… Ali se lupam po glavi kada potrošim minute na njega. Sve je stvar zarade, sve je stvar tiraže, sve je stvar gledanosti. U konačnici bilo i bit će.

Koliko su danas ugrožene novinarske slobode?

Jako! Pokazuje to i posljednje istraživanje o slobodi medija u Hrvatskoj. Učestale tužbe za klevetu i sramoćenje često dovode do autocenzure. Prvi korak trebala bi biti depolitizacija javnog servisa, a onda možemo dalje.

Hoće li od novinarstva u konačnici o(p)stati samo televizija?

A zaboravili ste internet? Uvijek će biti onih poput mene, koji vole piti kavu i osjetiti novinski papir pod rukom. Zbog mene i takvih nadam se neće.

Znate za onu: radio je najbrži medij, televizija najmoćnija, a pero najubojitije. No oni koji se drže pera, čini se, sve više posustaju?

To je njihov križ. Neka dođu na televiziju. Uostalom, jedni od najboljih televizijskih novinara u Hrvatskoj, stigli su upravo iz tiskanih medija.

Urednica ste i voditeljica vijesti na RTL televiziji. Koliko vam poziv iziskuje snage i vremena. A stresa?

24 sata, sedam dana u tjednu. Zato je vidite dobar internet, jer gdjegod da jesam znam što se događa. Moderna tehnologija je – što insinuirate – uistinu promijenila novinarstvo, ali ne bih rekla da ga je nužno upropastila. Ubrzala je protok vijesti i ako znamo dobro iskoristiti sve informacije i dalje možemo raditi ono što je naš posao – govoriti istinu!

Imate li vremena za obitelj?

Naravno, kada ne radim bitna mi je jedino obitelj i zajedničko kvalitetno provedeno vrijeme. Istražujemo tada Hrvatsku, uživamo u prirodi i bježimo od elektronike, gadgeta i sl.

U kojem kvartu živite? Jeste li zadovoljni onim što ima i infrastrukturno nudi?

Doslovno živim na rubu grada u kojem nema nikakvog urbanističkog plana, i u kojem su krucijalni projekti vječni. Riječ je o zagrebačkoj Dubravi. Posebice Pionirski grad, koji bi tom djelu Zagreba mogao biti poticaj, a nedovoljno je iskorišten. Zašto se tamo ne napravi bazen koji je u planovima? Zašto to ne postane, kako je i u nacrtima, mjesto po mjeri djece za taj dio grada? Gdje je klizalište u Grižanskoj? Ruglo je i trn u oku zdanje u kojem se smjestila gradska knjižnica, a da ne govorim da je to rijedak dio Zagreba gdje je kafićima u stambenim zgradama dozvoljen rad do ponoći. unatoč kućnom redu zgrada. O toj temi mogla bih ispisati kartice i kartice.

Što u globalu Zagrebu možda nedostaje? S čime ste (ne)zadovoljni i je li Zagreb grad po mjeri čovjeka?

Ne trebaju nam fontane, trebaju nam kvalitetni sportski objekti, treba nam dnevni boravak u školama do četvrtog razreda. Trebaju nam školske dvorane koje ne prokišnjavaju, trebaju nam sufinancirane izvanškolske aktivnosti, treba nam više sustavne potpore da bi nam život bio bolji.