Almira Osmanović: Trešnjevka je obilježila moje odrastanje i školovanje

Almira Osmanović: Trešnjevka je obilježila moje odrastanje i školovanje

»Nažalost, danas se ne gleda kvaliteta već politička podobnost. Kada se tome pridoda nedostatak novca sve poprimi jedan otužni, jadan osjećaj. Takvo stanje s kulturom nikako ne smije biti jer kultura je duša jednog naroda. Dapače, trebalo bi olsoboditi poreza one koji bi željeli uložiti sredstva u taj segment društva. Ljudi su kod nas postali sebični, a i primitivizam je jedna od odlika…«

Razgovarala: Snježana Kratz

Nekadašnja Trešnjevčanka, nacionalna baletna prvakinja i pedagoginja Almira Osmanović prisjetila se prvih plesnih koraka kod »tete Silvije« u Malom kazalištu Trešnjevka, krvavih žuljeva i studenata koje uči scenskom pokretu. Za portal ZG- magazin otkriva zašto je postala makrobitičarka i što je to čini sretnom u Zagrebu.

Zašto volite Zagreb?

Iako sam rođena u Bjeljini u BiH, u Zagreb sam došla kao beba, sa dvadesetak dana i od tada živim u ovom gradu. Od tada sam zapravo Zagrepčanka, a Zagreb moj grad.

“To što vas boli ne obazirete se, već plešete dalje, nakon trećeg čina ne osjećate ništa. Bili to krvavi žuljevi, kurije oči ili nešto treće. Znate – za balerinu kažu ako ne vježba jedan dan odmori se, ako to ne čini dva dana osjeti joj cijelo tijelo, a ako je riječ o tri dana – to vidi publika”

U koji ste kvart doselili?

Na Trešnjevku, živjeli smo nedaleko Trešnjevačke tržnice. Prve sam korake tamo načinila, a moglo bi se reći i upoznala se sa svjetlima pozornice. Naime, uz našu kuću je bilo jedno malo kino …

Nekadašnje »Triglav«, odnosno »Patria«?

Ne, ne! Puno manje koje danas više ne postoji. U to sam kino kao djevojčica odlazila na matineje, onako malena voljela sam i tada taj scenski prizor pred sobom. A kada govorimo o kvartu, Trešnjevka je obilježila moje odrastanje i školovanje. Nakon »adrese« nedaleko od Trešnjevačke tržnice, odselili smo u Selsku ulicu pa na Srednjake.

almira-osmanovicPrvi su vam plesni koraci vezani za trešnjevačko kazalište?

Otkad znam za sebe voljela sam plesati, čak sam i u trgovinu nerijetko odlazila skakućući. Tadašnje Malo kazalište Trešnjevka, danas Gradsko kazalište Trešnja, gdje je radila vrsna plesna pedagoginja i veliki čovjek, Silvija Hercigonja koju smo svi zvali teta Silvija, uzela me je pod svoje. Odrastala sam uz njezine predstave odnosno sudjelujući u njima. Radio je tada s nama respektabilni autorski tim i mogu doista reći da sam tamo doživjela ozračje svog prvog teatra. Tada nije bilo svih ovih modernih stvari kompjutora i ostalog čemu su mladi danas uvelike predani. Mi smo se kao djeca mogli »zaraziti« umjetnošću, ali zapravo je bilo: ili si vani na ulici ili u teatru. Ja sam odrastala nekako dvojako, ne samo u teatru već i na cesti koja te nauči opstanku, ali i usmjeri i na svoj način odredi.

Je li se izmjenila vizura Trešnjevke od vremena vašeg odrastanja?

Vizura je gotovo ista, niknuli su neki novi dućani i zgrade oko Selske, ali ništa bitnije se nije promijenilo. Tek sam nedavno radeći koreografiju za predstavu Pepeljuga sa svojim životnim partnerom Jakovom Sedlarom, koji ju je i režirao u kazalištu Trešnja , opet nekako pohodila tu »svoju« Trešnjevku u kojoj nisam dugo bila.

Ima li razlike u nekadašnjem stvaranju kazališnih predstava od ovog danas?

Recimo da nema, ali ne znam tko će vam danas dati jedan izuzetni kreativni i svaki drugi angažman i entuzijazam, pa primjerice napisati kompletnu glazbu po narudžbi, za neku predstavu.

Iskustvo rada u trešnjevačkom kazalištu i s tetom Silvijom bila je dobra podloga za dalje, za HNK?

Bila sam zbog toga u prednosti pred drugima. Ona nas je kroz ples učila i glumiti, puno smo se scenski izražavali. Učila nas je kako primjerice u tijelu, licu i gesti načiniti neku opisnu situaciju i pokazati određeni osjećaj poput ljubavi, straha i drugih. Kasnije se, na baletnoj sceni HNK, iskustvo teatra i prethodnih kontakata s publikom pokazalo zahvalnim za moj daljnji rad. Sa osamnaest godina dobila sam profesionalnu stipendiju za usavršavanjem u Rusiji, u Lenjingradu, odnosno današnjem Sankt Peterburgu. Kada se prisjetim, nekako je slijedom išao taj moj baletni put i uspinjanje.

U baletnoj ste mirovini, ali predajete na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu?

Tamo predajem scenski pokret u zvanju izvanrednog profesora. U svom sam profesionalnom stažu osim klasičnog baleta oduvijek odlazila i u neke stranputice, istraživala bih lijevo ili desno. Bavila sam se i suvremenim plesom, radila sam koreodrame sa uglednom koreografkinjom i redateljicom Nadom Kokotović.

Kakvima su se pokazale današnje generacije mladih koje poučavate ? Fizički su …

Dosta slabiji, nefleksibilni, kralježnice su im zbog modernog sjedilačkog načina života uz televiziju i računala – na žalost već iskrivljene. A za tu je profesiju osim govora zaista važan i scenski pokret, jer bez sinergije govora i tijela nema ni glumca. Imate mladih koji vam dođu i odmah bi htjeli biti poznati glumci bez odgovarajuće uloženog rada i truda. Na sreću, ima i onih drugih koji od početka puno rade pa uvijek nađu svoj posao i glumački put. Ipak, Hrvatska je postala malo tržište za glumce jer svake je godine u pravilu novih četrdeset glumačkih lica.

Kako to?

Pa osim u Zagrebu, Akademiju dramske umjetnosti imaju i Osijek, Rijeka i Split koji, doduše, na studij glume studente upisuje svake druge godine. Kakogod bilo, to je za nas ipak previše glumaca. Kada se osvrnete na stanje u kulturi i teatar koji nam je sve lošiji…

Na što točno mislite?

Na ovo vodstvo naše kulture koje se nije dovoljno borilo da stvari u tom segmentu krenu nabolje. Pa vidite što je bilo sa izborom intendanta za HNK. Ne može se dogoditi da čelno mjesto nacionalne kazališne kuće bude tako dugo bez vodstva, da se oko toga događaju politička prepucavanja i svađe tko će biti na čelu, a tko neće, odnosno s kim jesi ili nisi. Nažalost, ne gleda se kvaliteta već politička podobnost, još kada se na to nadoda nedostatak novca sve poprimi jedan otužni, jadan osjećaj. Takvo stanje s kulturom nikako ne smije biti jer kultura je duša jednog naroda. Dapače, trebalo bi olsoboditi poreza one koji bi željeli uložiti sredstva u taj segment društva. Ljudi su kod nas postali sebični, a i primitivizam je jedna od odlika. Zašto ne krenemo jednim pravednim putem, a ne da je stalno vrijedeće »ti ćeš meni, a ja tebi«. Dok se kod nas dogode kvalitetne promjene propast će teatar, a rušiti je lako dok je graditi nešto puno teže. Posebice je to teško u baletnoj profesiji.

Koliki je profesionalni vijek balerina odnosno baletana?

Oko četrdeset godina. Pa Veronika Part, zvijezda American Ballet Theater-a mi se u jednom razgovoru požalila kako joj profesionalni ugovor vrijedi još dvije – tri godine i onda će, kaže, morati ići dalje. A ima 37 godina, no tu su već tegobe s kralježnicom, a stvarnost je vani okrutna. Ako u međuvremenu nešto ne nađe s profesionalnog stajališta može na cestu. To više jer naš je posao itekako vezan uz zdravlje i mladost.

Uprizorite nam malo kakve sve ozljede trpe balerine i njihove kolege?

Ne vidi se naizgled kako je to i doslovno krvav posao, ne vidi se ta naša fizička bol i patnja. Tijekom jedne predstave skinu se i do tri kilograma. U baletu su česte ozljede zglobova, koljena odnosno meniskusa, ligamenata, jer za njih je važno i kako ćete doskočiti za vrijeme plesa. Kod baletana su, jer u plesu češće dižu balerine, uz spomenute »redovne« i ozljede kralježnice, odnosno diskova koji se znaju uklještiti. Ja sam svojedobno operirala skočni lijevi zglob za koji mi je prof. dr. Boris Nemec rekao da je on poput zgloba jednog nogometnog centarfora. Kada sam ga pitala kako baš da je takav, odgovorio je da to zapravo nije ništa čudno jer moj se zglob uslijed baleta naprosto »zraubao«. Imala sam sreću da nisam u životu imala većih ozljeda i krvavi žuljevi gotovo da se njima ni ne smatraju.

Plesala sam jednom prilikom Labuđe jezero koje je dirigirao prof. Vladimir Kranjčević i valjalo mi je plesom uprizoriti, kako bijelog tako i crnog labuda, naravno uz vrhunsku i zahtjevnu tehniku plesa i njegovu ekspresivnost. Taj je dio delikatan jer nemalo je važan i orkestar, odnosno dirigent koji primjerice (za)daje brzi tempo. Imate nekih dirigenata koji zadaju toliko brz tempo da plesač ne može tako brzo skakati. U Rusiji na to jako paze pa pitaju plesače odgovara li im »zadano«. Došao je to saznati i prof. Kranjčević koji je ugledavši moje krvave prste nakon što sam skinula baletne papučice zgrožen upitao: »gospođo Almira, kaj vam je to? Krv?« Rekla sam mu: »krvavi žuljevi profesore«. »Pa kak bute sad plesali?«, upitao me je on. »Bum žmirila profesore«, odgovorila sam mu jer tako zapravo i jest. To što vas boli ne obazirete se, već plešete dalje, nakon trećeg čina ne osjećate ništa. Bili to krvavi žuljevi, kurije oči ili nešto treće. Znate – za balerinu kažu ako ne vježba jedan dan odmori se, ako to ne čini dva dana osjeti joj cijelo tijelo, a ako je riječ o tri dana – to vidi publika.

A kada ste imali godišnji, kada bi se odradila sezona kako je onda bilo?

I tada bi se vježbalo. Meni je tata svojedobno u vikendici napravio jednu drvenu štangu gdje sam vježbala, ako bih odsjela u hotelu i tamo bih vježbala odnosno uz svaki komad koji bi mogao biti baletna sprava. U kuhinji dok bih kuhala ručak…

Taj se posao ne može raditi bez ljubavi?

Ne! Može se samo ako ga jako voliš.

Morali ste stalno održavati kondiciju, tonus mišića?

Da, jer ako baletni umjetnik napravi pauzu pa krene s »forcom« nije nikako dobro. Zato je važno imati, kako volim reći, dobru glavu, odnosno ulagati u mladosti da bi imao uspjeh u starosti. Važno je kako se plesač »održava« tijekom života. Treba, ne samo u baletu već općenito u životu prijeći preko lijenih navika, pa u njega uključiti osim vježbi istezanja i snage i vježbe disanja. Mene je o tome puno naučila joga ali i makrobiotika.

Ne jedete meso?

Ne, već osam godina. Ne nedostaje mi i osjećam se izvrsno. Meso u tijelu stvara mliječnu kiselinu koja grči mišiće, a potreba za mesom može se odgovarajuće zamijeniti ugljkohidratima.

Kojim?

Pa ne baš čokoladom, ali recimo riža je (ali ona smeđa, a ne bijela) dobra zamjena, pa tijesto… U ishrani treba imati stanovitu širinu, a da bi se znalo što s čim i kako, treba se i educirati. Ja sam to naučila u centru Makronova kod Jadranke i Bobana Pejića kada sam krenula na seminare. Postalo mi je sve jako zanimljivo i jednoga sam dana iz frižidera i kuhinje maknula sve od bijelog brašna, šećera do riže, gaziranih napitaka i ostalog.

Što sad koristite?

Smeđu rižu, brašno tipa 850, sirup od agave, ječmeni slad i druge vrste. Uvela sam puno žitarica u jelovnik od quinoe, amarantha, prosa, ječma, zobi do mahunarki poput boba, soje i dr. Pa samo riže imate jedanaest vrsta i već je tu raznolikost prehrane. Rekla sam sebi da moje tijelo nije kanta za smeće pa ga time neću ni puniti. Želim biti zdrava, sretna i vesela i ako zbog loše prehrane to nisam i ne osjećam se dobro, onda ću nešto promijeniti. Pa vidite da danas svi veliki sportaši itekako brinu o prehrani, posebice zdravoj. Važno je naravno i da su namirnice organskog porijekla. Loše je što danas ljudi previše jedu mesa. Nekada nije bilo tako, a samo kada pogledate kako se tretiraju te jadne životinje koje jedemo, to je zaista strašno. Šopaju ih sa svim i svačim! Pogledajte samo činjenice sa šećerom kojeg ima posvuda u namirnicama, čak i u pasti za zube! To bi trebalo apostrofirati u javnosti i dati veću pozornost toj nezdravoj činjenici.

U Dalmaciji ste radili pa se susreli i s drukčijom, mediteranskom kuhinjom?

Život Dalamatinaca je u tom smislu kvalitetniji, jer kuhinja im je bogata kuhanim povrćem, maslinovim uljem, ribom… Kupus, blitva i drugo povrće poput boba, artičoka tamo su u osnovi prehrane, ali treba znati i kod povrća kako se i koliko koje kuha. Primjerice blitvu valja kuhati nepoklopljenu i kratko, neke povrtnice pak traže više, a neke manje vode. Kakogod, već po licima ljudi možete vidjeti čime se i kako hrane. Lica koja jedu meso imaju jednu crveniju boju, ona koja puše su na svoj način siva … Mene Jakov često zeza da stalno tupim o tom zdravom aspektu življenja. Znate, kada sam bila u Splitu imala sam jedno teže životno razdoblje s puno problema u nekim međuljudskim odnosima, a zdravstveno je to sve pratio gastritis i još neke boljke. Uz to sam još i pušila, pila kavu i nije to sve skupa više imalo smisla. Odlučila sam učiniti korjenitu promjenu u životu i prihvatila sam se toga počevši od prehrane nadalje. Organizam mi je odbacio puno toga nezdravog, slatkiši mi više ne odgovaraju ni taj šećer, to prehrambeno zlo.

Je li i vaša jača polovica makrobiotičar, jede li meso?

Jakov je stasiti Dalmatinac odrastao na ribi, kupusu, blitvi, maslinovom ulju, voću, povrću i na tome bi on mogao živjeti bez ikakvih problema. Voli ovu moju kuhinju pa recimo samo sam za Novu godinu pripremila dvanaestak makrobiotičkih jela.

Čega sve?

Falafel kuglice od slanutka, francusku salatu sam radila sa sojinom majonzeom, bile su i role od sejtana sa dimljenim tofuom, koristilo se za slatke delicije zobeno vrhnje umjesto standardnog mliječnog. Svi koji su kušali rekli su mi da su se nakon objeda osjećali savršeno, a znate kakva se teška hrana sprema u te dane.

almira-osmanovic-jaseKakvi vam dani predstoje, aktivni?

Stalno sam na relaciji Zagreb – Split, odnosno Dugo Selo gdje moja kći Sara ima školu i hotel za pse. Pomažem joj tamo jer me uveseljava biti među životinjama – pesekima, macama, jednim konjem, ptičicama … Slijedi mi i odlazak u Bukurešt gdje sudjelujem kao članica u jednom žiriju, potom sam u Austriji pa Rusiji, zatim u Australiji. Održavam predavanja i radionice sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, ljeti u Sutivanu na Braču bavimo se prijateljica Renata Skovron i ja plesnom baletnom školom. Na Hvaru u ljetnim mjesecima održavamo seminar Hranom do zdravlja gdje su po tom pitanju s nama i vrhunski znalci Jadranka i Boban Pejić.

Puno je aktivnosti?

Podosta, ali nađem vremena i za sebe.

Kakvo vrijeme čeka hrvatski balet? Kakav je on danas?

Ah, kakvo je stanje? Uvijek je bilo mladih koji vole balet, ima sjajnih mladih plesača, ali problem je sa starijima. No nije usuglašena službena zakonska regulativa i ona kazališna jer baletni su umjetnici izgubili beneficirani radni staž, naime u mirovinu se više ne ide kao nekada.

Znači na baletnoj sceni sada imamo umjetnike koji bi svakako trebali u mirovinu, ali i dalje plešu?

Takvih je sigurno 25. Imamo i mlađih umjetnika koji čekaju da se oslobodi koje mjesto, neki čak rade i besplatno. Problem je u toj profesiji i školski sustav pa prostor(i) što je isto nezahvalno.

Što s roditeljima, nerijetko majkama koje žele da im kćeri budu balerine jer one to nisu bile ili mogle? Može li to tako?

Frustrirani roditelji su često i nerealni. Da, ima i takvih, ali balerina ne može biti svaka curica. Postoje predispozicije od dugih nogu, vrata, nogu »otvorenih« u koljenu, bedrima, donjem dijelu stopala. Pa ni glava djeteta ne smije biti velika, odnosno mora biti u odgovarajućem srazmjeru. U Rusiji na to jako rigorozno gledaju i ako kod djeteta ne postoje takve predsipozicije nema šanse za upis. Na sve to nadodajte talent i radišnost i puno vježbanja. Imati lijepu figuru na žalost nije dovoljno.

Recite gdje danas živite?

Na Gornjem Gradu, pored crkve Sv. Marka. Iako se ne bi reklo, ali dobro je što tamo kuće imaju vrtove pa je užitak utoliko ljepši. Dobro je i što je Gornji Grad s Donjim na sve strane povezan stepenicama pa opet imate mogućnost rekreacije. Gornji Grad je lijep kvart, ako niste u onom njegovom vlažnom dijelu. Kakogod, Zagreb je moj grad, tu sam sretna kao i s činjenicom da su mi djeca Sara i Tin ovdje.