Alma Trtovac: Shift

Alma Trtovac: Shift

Autorica samostalno gradi hibridni urbani pejzaž iz mentalnih slika dvaju gradova – Zagreba i Dresdena. Dijeleći traumu rata i razaranja njihova se iskustva pretapaju u fluidni urbani organizam

Ana Bedenko

Prostorna instalacija Shift Alme Trtovac svojevrsna je virtualna stvarnost čiji zidovi, nastali od četrdeset i sedam slika u tehnici akrila na platnu, tvore osmerokutnu komoru te na taj način slikarstvo prenose na razinu arhitekture. Čin slikanja postaje ujedno činom građenja, konstruiranja – obnavljanja.

Autorica samostalno gradi hibridni urbani pejzaž iz mentalnih slika dvaju gradova – Zagreba i Dresdena. Dijeleći traumu rata i razaranja njihova se iskustva pretapaju u fluidni urbani organizam. Prostorna koncepcija instalacije bazirana je  na životnome ciklusu, stalnoj promjeni, ali i vječnom ponavljanju povijesti. Simbolika oktogonalnoga tlocrta proizlazi iz tumačenja kineske knjige I Ching: Knjiga promjena čija je filozofija bliska senzibilitetu autorice. Četiri glavna zida predstavljaju četiri strane svijeta, a ujedno i četiri godišnja doba. Ovaj novostvoreni grad u sebi sadrži čitav svijet. Tema promjene, vječnog pretakanja energije, neprekinutoga procesa osjeća se u samome susretu s instalacijom koja kretanje i prepoznavanje titrajuće komore pretvara u svojevrsni work in progress, iskustvo koje se ponavlja – svaki puta drugačije. Urbana nam cjelina stalno izmiče. Šizofrenost i fragmentiranost suvremenoga grada, umjetno srasle krhotine urbanog tkiva u bljeskovima nas prisiljavaju na neprestano kruženje, repetitivno tapkanje u neonskom urbanom pejzažu.

UV senzitivne boje urbanih vizura gotovo agresivno trepere pod stroboskopskim gibanjem svjetala. Trzajuće gibanje svjetala sugerira kaos i rasap, a iz kaosa smiraj i rađanje novoga. Bombardiranje svjetlima i atak na osjetila promatrača evociraju stvarnu traumu koju su gradovi proživjeli. Autorica angažiranim umjetničkim djelovanjem uvijek nastoji promatrača intimno uvući u priču –  iskustvo grada postaje naše, nelagoda koju osjećamo proizlazi iz sudjelovanja u evociranoj atmosferi.

“Treniranje” promatrača

Svjetla preuzimaju ulogu „treniranja“ promatrača – on se mora prilagoditi novonastaloj situaciji, novom urbanom krajoliku. Gotovo da je ostvarena benjaminovska uloga arhitekture odnosno prostora koji postaje svojevrsni poligon za nove subjekte i nove psihe. Tako i ovaj prostor tjera promatrača da mu se prilagodi, ali da ujedno u njemu pronađe pouku, ne prihvati slijepo situaciju već na nju kritički reagira.

Bijega u utopiju više nema – umjetnost nas mora održavati budnima i kritički nastrojenima. Ona nije pitka niti laka –  trzaji svjetala ne uljuljkavaju nas u larpurlartistički osjećaj ugode već šamaraju i tjeraju na djelovanje, prihvaćanje nove situacije, prepuštanje promjeni.

Neonski kaos svjetala rastače slikarski okvir i stvara svojevrsni bezvremeni metropolis, kolažiran poput scenografije Fritza Langa. U ciklusu destrukcije i kaosa javlja se procijep – mjesto za novu mijenu, mogućnost stvaranja iz rasapa i krhotina. Univerzalno iskustvo rata i boli mora nas tjerati na promišljanje povijesti, nadilaženje traume njezinim otkapanjem i razotkrivanjem kao što je to činila pepelna kosa Sulamith na slikama Anselma Kiefera. Grad feniks tako izranja iz pepela u novome ruhu, ojačan iskustvom sraza individualne i kolektivne memorije i iscjeljenja koje dolazi nakon promjene.

(Alma Trtovac je rođena u Zagrebu 1988. godine, a 2012. godine diplomirala je slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Zoltana Novaka. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba te sudjelovala na nekoliko rezidencijalnih programa. Galerija Karas u Praškoj 4 izložbeni je salon Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izložbeni projekt otvoren je do 24. travnja.)