Adam Končić: Prevelikim kvotama za studije glume mladima se čini “medvjeđa usluga”

Adam Končić: Prevelikim kvotama za studije glume mladima se čini “medvjeđa usluga”

Mladim generacijama glumaca danas ne bih bio u koži, s obzirom da znam koliko ih i na koje sve akademije u državi upisuju studij glume. Apsolutno nepotrebna hiperprodukcija”, govori Končić

Razgovarala: Snježana Kratz

Kakvim pamti odrastanje i školske dane u rodnom mu Zagorju, ali i kako se danas osjeća u Zagrebu, ZG-magazinu govori filmski, televizijski i kazališni glumac i pjevač Adam Končić. Otkriva što to kazuje „Adam i Ona” i kakva se to „medvjeđa usluga” čini mladim glumcima.

Zašto volite Zagreb?

S 18 godina otišao sam iz rodnog Zagorja, točnije Brestovca Orehovičkog, gdje sam pohađao osnovnu školu i iz kojeg sam putovao u Zabok u Opću gimnaziju, odnosno došao sam u Zagreb koji postaje moj drugi dom. Rodni dom ne možete birati i volite ga radi roditelja i svega onog što vas okružuje od malena. Drugi dom počinjete voljeti usvajajući one vrijednosti sredine u koju ste došli, koje vam odgovaraju za vaš način života. Zagreb zaista puno toga nudi, i kroz proteklih 25 godina života u njemu, jednostavno smo se zavoljeli.

Kakvim pamtite školske dane, prijateljevanje?

Pred kraj osnovne škole izlazio sam na jedino mjesto koje je bilo primjereno mojoj dobi i to sa nekoliko vršnjaka iz mjesta, ali i podosta starijih, ondašnjih srednjoškolaca. Bila je to ogromna omladinska prostorija u zgradi bivše osnovne škole u centru mjesta. Tamo su se slušale ploče i kazete Parnog valjka, Prljavog kazališta, Azre, Drugog načina, Indeksa, Stonesa, Beatlesa, Zeppelina, Deap Purplea… Igrao se i stolni tenis. Druženja su bila zafrkantska, a usvajao se svijet onih koji su putovali u srednju školu ili su pak došli na vikend iz tadašnje JNA. Prepričavali bi oni tada svoje zgode.

Srednja škola je uz ponešto silaženja u školske podrume zbog zračnih uzbuna, donijela nova prijateljstva iz cijelog Zagorja. Bile su tu svakako i prve simpatije, recitatorski nastupi, druženja uz gitaru i prvi izlasci u nekoliko diskoteka u Zaboku, Zlataru i Mariji Bistrici. Najdraža su mi bila roštiljanja ili kuhanja kobasica,ovisno o godišnjem dobu,po našim “bregima” uz kasnonoćne svirke na gitarama u vlastitoj ili kletima prijatelja.

Kakvo vam je bilo studentsko doba? Kada ste spoznali da ćete se u životu posvetiti glumi?

Kroz cijelu srednju školu, a vjerojatno zbog izostanka dramske grupe, koja se tek kasnije osnovala u mojoj gimnaziji, intenzivno sam se bavio recitiranjem. Samo u prvom razredu nisam bio izabran za županijskog predstavnika u toj kategoriji, na državnu smotru LIDRANO. U četvrtom razredu srednje škole sam na školskoj priredbi uoči Božić upoznao glumicu Vlastu Knezović, koja je pristala pripremati me za upis na Akademiju dramskih umjetnosti. Sljedeće akademske godine 1995/96. primljen sam u klasu prof. Neve Rošić koja je brojila nas trinaest studenata.

Mislim da smo bili, recimo to tako, vrlo potentni i vukli jedni druge u zanimanju prema praktičnim predmetima. Danas su gotovo sve kolege iz te nam generacije angažirani u kazalištima diljem Hrvatske. Za mene je taj dolazak u Zagreb bio otkrivanje jednog novog, velikog svijeta. Dobio sam slobodu koju sam koristio na najbolji mogući način, uz sve obaveze kojih sam se želio držati. U to vrijeme kreću i druženja po kazalištima sa starijim kolegama, koja će mi trajno ostati u sjećanju.

Svestrani ste, glumite, pjevate, ravnali ste kazalištem?

Mislim da svatko od nas treba iskoristiti sve svoje talente koje je otkrio u sebi i brusiti ih kroz rad.

Treba li za to talenta i koliko, odnosno može li se sve riješiti radom i to onim upornim?

Talent je nešto što ti Bog da, a ne može se razvijati bez rada na njemu. Ovdje ističem da govorimo o umjetnosti, a ne „kopanju kanala”. Drugim riječima, mišljenja sam da se neke stvari mogu vrhunski napraviti samo požrtvovnim radom, a neke bez talenta nikada neće doći na tu razinu.

Zalažete se za očuvanje kajkavske baštine i riječi. Koliko je ona danas zatomljena u društvu ili mislite da nije tako?

Kajkavska kultura uvelike živi svuda oko nas. Posebice u ovim, sjeverozapadnim dijelovima naše domovine, ali i svugdje gdje postoje kajkavci koji se ne srame svojeg podrijetla. U segmentu kazališta, mislim da se dobro razvija zahvaljujući nekim institucijama i privatnim trupama, no u segmentu pjevane riječi zaostajemo. O tome najviše govori činjenica koliko je ta ista riječ zastupljena na nacionalnim radio postajama i televiziji. Mislim da nije problem u njima, nego u nama – kajkavcima. Postavljam istodobno i pitanje, što to mi zapravo nudimo današnjem suvremenom slušatelju ili gledatelju, ne nužno porijeklom i kajkavcu, a da je na kajkavskom jeziku?

Kakve aktivnosti provodite u vezi s tim?

Uz sav moj predani rad kroz predstave i koncerte na kajkavskom pripremam projekt koji bi u glazbeno-poetskom smislu trebao okrenuti novu stranicu u poimanju suvremene kajkavske pjevane pjesme, ne popevke.

Oživjeli ste i kabaret scenu? Volite taj izričaj?

Kabareom se bavim od 2001. godine od kada sam odigrao blizu deset, više ili manje kabaretskih predstava. Posebno sam ponosan na svoja dva privatna kabarea: Noćas ću i Adam i Ona, koje sam do sada odigrao blizu četiristo puta. Kabare mi kao glumcu i pjevaču omogućuje višestruki užitak pred publikom. Uvijek me iznova intrigira svaka izvedba, radi neslućenih reakcija gledateljstva, koje je sastavni dio ove specifične kazališne forme. Inače, mislim da kod nas kabarea ima premalo. U okvirima države je gotovo teško razgovarati na tu temu, a u okviru Zagreba pozdravljam “Gumbekove dane” u Histrionskom domu, i scenu Jazz i cabaret kluba Kontesa. Konačno jedan pravi prostor za ovu vrstu kazališta, reći ću i u Hrvatskoj!

Nedostaje nam takvih scenskih uprizorenja? Imate li još kakvih kabare i drugih predstava u planu?

Mislim da sam upravo na to odgovorio. Moj novi glazbeno-poetski projekt će upravo biti “naslonjen” na ovu formu.

Gdje se održavaju aktualna kabare uprizorenja?

U Zagrebu kabare Adam i Ona moj kolega pijanist Oliver Belošević i ja, igramo jedanput mjesečno (petkom) na sceni kluba Kontesa. Za one koji ne znaju to je prostor bivšeg Gradskog podruma. Adresa je Cesarčeva 2, ispod jednog renomiranog lokala na Trgu bana Jelačića koji ima sjajno “mitleuropsko ime”, no ne i zagrebačko! Sljedeće izvedbe su nam 21. veljače i 13. ožujka od 21 sat.

Je li to i koliko teži način glumačkog predstavljanja? U izravnom ste kontaktu sa publikom?

S veseljem joj se obraćam i to u svakoj svojoj izvedbi. Posebice damskom dijelu publike, a tijekom svakog kabarea crvenu ružu dobije deset odabranih pripadnica ljepšega spola uz prigodan stih. Koliko je to lagano ili teško – procijenite sami. U ovih dvadesetak godina nisam sreo puno kolega koji bi se bavili nečim sličnim. Mlađim generacijama glumaca to je potpuno neinteresantna forma. Pitam se koga više od nadolazećih iz struke, interesira recitiranje poezije?

O čemu zborite u glazbeno-poetskom izričaju Adam i Ona?

Radi se o spoju pjevanih pjesama koje su nastale tridesetih godina prošlog stoljeća, recitiranih stihova i pripovjedačkih “štikleca” iz života grada Zagreba. Ponajprije između dva rata, koje povezuje tema muško-ženskog odnosa. Predstava ima sve odlike kabarea. Sjedi se za stolovima i konzumiraju se pića, obilje je glazbe i komičnih elemenata, direktno se obraćam publici… Sve je tu, osim što u sebi iz razloga jasne tematske određenosti ne nosi aktualne društveno-političke žaoke.

Ima li mladih glumaca zainteresiranih za kabare i općenito kakva nam je glumačka scena u Hrvatskoj? Hiperprodukcija ili…?

Ne bih bio mladim generacijama u koži, s obzirom da znam koliko ih i na koje sve akademije u državi (da ne spominjemo one izvan zemlje s kojih također dolaze u Hrvatsku) upisuju studij glume. Apsolutno nepotrebna hiperprodukcija od države, koja nema pod kontrolom realne potrebe. Mnogim mladima se čini “medvjeđa usluga”, jer se po izlasku sa Akademije, nažalost, zbog premalog tržišta i velike konkurencije, neće moći ili znati izboriti.

Kada nakon glumačkog dana dođete doma, što vas opušta?

Druženje sa suprugom i naše troje djece.

U kojem kvartu živite?

Otprije četiri i pol godine živim(o) u jednom malom novozagrebačkom kvartu, koji neki od milja zovu Mali Gaj. Ja bih rekao “mali raj” imenom Trokut. Živimo u obiteljskoj kući s malim dvorištem, ali dostatnim za trampolin, ljuljačku, sjenicu, roštilj i dvije trešnje ispred ulaza. Škola i vrtić su nam u susjednom Trnskom, gdje se nalazi i većina ostalih institucija i dućana koje čovjeku trebaju. Jednom riječju sve je “na noge”! Doduše, nedostaje nam dobar nogostup za siguran prolaz glavnom Hermanovom ulicom. Postojeći je vrlo uzak i prepun rasvjetnih stupova, prometnih znakova i zaštitnih stupića. Po njemu ne možete ići kolicima, a ni dijete s biciklom ili romobilom tu ne može hoditi. Možda ovo netko pročita tko tu doista može pomoći.

Jeste li zadovoljni životom u Zagrebu?

Sretan sam što živim u Zagrebu i zahvalan sam što mi pruža puno mogućnosti kao umjetniku, suprugu i ocu. Nije sve savršeno, ali ako će svatko od nas koji u njemu živi u budućnosti dati svoj mali doprinos kroz ono što najbolje zna, bit će nam puno ljepše. Ne volim ljude koji samo “jamraju”, a ništa konstruktivnog od sebe ne daju!

Komentiraj

*