52 godine prave ljubavi

„Kad sad pogledamo život unatrag bio je i težak i lijep. No, najvažnije je da smo zajedno. Do kada? Tko zna, jedan mora prvi poći s ovog svijeta, a to će biti teško. Ne treba o tome misliti, važno je ovo što je sada, danas“, zaključili su svoju ljubavnu priču supružnici Kovačić

Valentina Vukoje

Uz svu medijsku i trgovačku prezentaciju ljubavi o kojoj se ovih dana govori, gotovo je nemoguće ne znati da je danas Valentinovo. Možda je u pozadinu medijske i trgovačke „ljubavi“ koju spominju, stavljena priča o spomendanu svetog Valentina, svećenika koji je pogubljen na današnji dan 269. godine. Tada je Rimskim carstvom vladao car Klaudije II. On je pogubljen zbog svoje predanosti Isusu Kristu, možemo reći zbog ljubavi prema njemu. Kako drugačije tumačiti to da je sveti Valentin unatoč carskoj zabrani vjenčavao mlade parove.

Klaudije II. je zabranio vjenčanja jer je znao da će tek vjenčani mladići radije ostati doma nego ići u rat. Manje je poznato kako su ljudi ovog sveca često zazivali u bolesti, posebno oni koji boluju od epilepsije jer je poznato kako je sv. Valentin izliječio jednog padavičara. Tek od 15. stoljeća mladići i djevojke počinju mu se moliti da im pomogne otkriti osobu s kojom će sklopiti brak i zasnovati obitelj.

„On je dobar i pažljiv suprug, brine se za mene kao za mimozu. Ispunjava od srca sve moje želje koje su male, ali meni slatke. On je dobra duša“, tako svog supruga nakon 52 godine braka opisuje Mirjana Kovačić. „Ona mi je sve, brine se za mene cijeli život, pomaže mi i ne znam što bi bez nje“, reći će o Mirjani njezin suprug Zlatko.

Ovaj bi svetac vjerojatno bio u čudu kad bi vidio u što se pretvorilo današnje slavlje Valentinova i što se danas govori o ljubavi. Kupi ovo, pokloni to, posebna ponuda samo za Valentinovo, ukratko, kupuj i troši. Što je zapravo ljubav? Je li ona potrošna? Koliko ljubav vrijedi?

Ta su pitanja kroz povijest čovječanstva okupirala mnoge ljude, pjesnike, pisce, filozofe i psihologe, ali i obične ljude, one zaljubljene i one odljubljene. Je li današnja ljubav između muškarca i žene u krizi? Prema nekim statistikama iz 2012. godine u Hrvatskoj su brak sklopila 20 323 para, a razvelo se 5 659 parova, gotovo svaki treći kažu podaci Državnog zavoda za statistiku. Taj bi podatak sigurno rastužio i sv. Valentina. No, kako je danas dan zaljubljenih, nećemo više spominjati crnu statistiku već ćemo dati priliku da o ljubavi govore oni koji su zaljubljeni već više od 50 godina, koliko traje i njihov brak.

Poznanstvo iz djetinjstva

„On je dobar i pažljiv suprug, brine se za mene kao za mimozu. Ispunjava od srca sve moje želje koje su male, ali meni slatke. On je dobra duša“, tako svog supruga nakon 52 godine braka opisuje Mirjana Kovačić. „Ona mi je sve, brine se za mene cijeli život, pomaže mi i ne znam što bi bez nje“, reći će o Mirjani njezin suprug Zlatko.

Zlatko i Mirjana su Zagrepčani, rođeni Trešnjevčani. Njihova je ljubav počela još u djetinjstvu još dok su se kao djeca igrali u pijesku. Reći će kako su se tada znali i potući. „Kako smo rasli, vrijeme nas je zbližilo. Ja sam došla kod supruga u kuću gdje je on živio s majkom i braćom. Tada nismo u stanu imali vodu već smo morali po nju ići u podrum. Sjećam se kako smo se jednom jako posvađali. Inače, to je bila naša jedina ozbiljnija bračna svađa“, priznaje gospođa Kovačić.

Njihov Srećko

Na početku njihovog bračnog života, Zlatko je morao ići u vojsku, a tada je vojni rok trajao čak dvije godine. Mirjana je bila trudna i očekivao se dolazak prinove. „To mi je bilo najteže. On je bio u vojsci i par mjeseci poslije rodio se naš sin Srećko. U međuvremenu smo preselili na Voltino, a znadete da se onda nije dolazilo iz vojske svaki vikend. Kada je napokon suprug odslužio vojni rok i došao kući, sin je imao već skoro dvije godine. Sjećam se da mi je tada rekao: „A što će ovaj striček tu pokraj tebe? Jesam ti rekao da ću te ja ženiti kada odrastem“, sa smijehom priča jednu od anegdota s početka obiteljskog života gospođa Mirjana.

Nekoliko godina nakon rođenja sina Srećka, Kovačići su odselili u Njemačku. „Živjeli smo u lijepoj kućici u nizu. Suprug je radio u tvornici guma, a ja sam radila u umirovljeničkom domu kao njegovateljica. Tijekom rada u domu počeli su i moji problemi s kralježnicom, s obzirom da sam uglavnom radila sa starijim nepokretnim ljudima“, prisjetila se Mirjana. Nakon toga je počela raditi u jednoj farmaceutskoj tvrtci, no onda su počeli i njezini zdravstveni problemi s bubrezima. Već 1981. godine otišla je u invalidsku mirovinu, a cijelo to vrijeme za nju je brinuo suprug Zlatko.

Unučad – najveće veselje

Njihov je sin u Njemačkoj završio zanat za automehaničara, ali i studij strojarstva. Nakon studija se zaposlio i oženio. „Sjećam se da smo mi tih godina već počeli razmišljati o povratku u Hrvatsku. Rekli smo sinu da se želimo vratiti i na kraju smo to i napravili 1986. godine. Ključna stvar koja je prevagnula da se vratimo je bila ta što sam ponovno dobio priliku da radim u Pošti, gdje sam radio i prije preseljenja u Njemačku. Kada smo se preselili, Bogu hvala, poslušao sam savjet jedne kolegice s posla i potpisao sporazumni raskid radnog ugovora s Poštom i to je na kraju bilo presudno da me ponovno prime u službu nakon povratka u Hrvatsku. Tako sam ponovno počeo raditi u Pošti na prijevozu telegrama“, prisjetio se Zlatko.

Kovačići su ponosni na svoju unučad i vesele se svakom odlasku u Njemačku, ali i njihovim dolascima u Zagreb. „Sven je najstariji i ima 19 godina, Sofija ima 14, a Filip ima 12 godina. Sven je baš kao njegov tata, marljiv, vrijedan i ozbiljan, takav je i naš Srećko. Mi smo ga tome učili, ali učili smo ga da nikad ne psuje i da bude skroman, a on danas to uči i svoju djecu“, pohvalno će o sinu i unučadi Mirjana. „Nemoj sad plakati! Vidi ga, sad se rastužio“, prekida Mirjana razdraganog supruga dok se prisjeća nekih prošlih dana.

Zdravstveni problemi i odlazak u dom

Sa Zlatkom i Mirjanom Kovačić razgovarali smo u Domu za starije i nemoćne osobe Trešnjevka u kojem žive već godinu dana. Pravi razlog njihovog preseljenja je bila epilepsija koja je dijagnosticirana gospodinu Zlatku. „Ta je dijagnoza bila pravi šok za mene, a prvi susret s epileptičnim napadom kojeg je imao u našoj vikendici me šokirao“, priznaje brižna supruga.

S vremenom su epileptični napadaji postajali sve češći, a tih je godina gospodin Zlatko izgubio i vozačku dozvolu, koju je morao zbog bolesti vratiti policiji. „Tako da smo postali ovisni samo o gradskom prijevozu, a to je teško za nas. Moja je želja bila da se preselimo u dom, a supruga me je često znala pitati što ćemo nas dvoje u domu. A što ćemo nas dvoje sami u stanu, odgovarao sam joj. Zanimljivo je da smo mi prije 15 godina predali zahtjev za dom i često su nas znali zvati iz doma da nas pitaju kad ćemo doći jer je dolazio i naš red. No, mi smo to odgađali“, objašnjava Zlatko.

„Onda nas je jednom nazvala službenica Goga i rekla nam je kako se moramo odlučiti ako želimo doći, jer u protivnom će nas maknuti s liste čekanja. Uf, što ćemo sada? Odjednom smo se našli u neobranom grožđu. Nismo to ipak očekivali. No, onda smo razmišljali kako ćemo se tu moći družiti s drugim ljudima. Kad smo obavijestili našeg sina, nije bio sretan s tom idejom. Odmah je sjeo u auto i došao u Zagreb da vidi o čemu se radi. On je rekao da ne želi da idemo u dom i rekao je da želi da mi dođemo kod njega u Njemačku. Na kraju smo se ipak odlučili za odlazak u dom i ovdje smo već godinu dana“, nastavlja priču o novom početku života u domu Mirjana.

Nema čarobnog štapića

Kovačići nam priznaju kako je u braku važno uvažavanje i razumijevanje. „Nas dvoje se nikada nismo svađali. Naš sin nas je znao pitati kako to da se mi nikada nismo posvađali. No, radi se o tome da mi nikada naše probleme nismo rješavali pred sinom. Mi smo ih rješavali prije spavanja u našoj sobi. Tada smo pričali o svemu, o tome što se događalo tijekom dana. Mislim da se ne treba svađati pred djecom, jer djeca to psihički doživljavaju. Danas mnogi mladi griješe i svađaju se pred djecom, a često su uzrok svađa neimaština“, objašnjava Mirjana.

Supružnici nam priznaju kako ne postoji čarobni štapić za uspješan brak. „Uvijek dođe do svađa u braku, ali važna je vjernost, odanost, ljubav i pouzdanje u bračnog partnera“, dodaje Zlatko. Mnogi mladi ne žele trpjeti u braku, ne žele popustiti, objašnjavaju Kovačići. „Ja sam postala snaha s 19 godina, a s 20 godina sam postala majka. Rekla sam vam kako smo živjeli s mamom, mojom svekrvom sve do njezine smrti. Mogu vam reći da sam voljela svoju svekrvu kao majku. Ja sam ju poštivala jer me je primila k sebi. Kod nje sam našla sve, a dobila sam i dobrog supruga. Znala sam nekad i pretrpjeti ako bi mi ona rekla nešto ružno. Tada bih se okrenula i otišla do naše bračne sobe i tamo bih pospremala neke ormare ili bi si našla neku zanimaciju. Nekada je potrebno i pretrpjeti, jer inače se ljudi mogu cijeli život samo svađati“, objašnjava životno iskusna Mirjana.

„Misliš da će biti samo tvoj?“

 „Ima ovdje žena koje su same i jedva čekaju da ugrabe priliku. Sjećam se da nam je na liječničkom pregledu prišla jedna bakica sa štapom i rekla mi: „Što misliš da će biti samo tvoj? Čekaj da dođete ovdje, nećeš ga više imati“, kroz smijeh prepričava bračnu anegdotu Mirjana.

Kovačići uživaju u novom okruženju, ali i u druženjima s ostalim stanarima Doma  Trešnjevka. Zlatko voli čitati i rješavati križaljke, no od svega mu je najdraži ples. Mirjana je nedavno ozlijedila koljeno, tako da ne može plesati sa Zlatkom, a upravo je danas ples u Domu povodom Valentinova. „Ne moram ja plesati ako ti nećeš moći“, odgovara Zlatko supruzi Mirjani. „A zašto bi ti trebao trpjeti zbog mene? Znam da voliš plesati i da ti srčeko igra kad čuješ muziku“, odgovara suprugu Mirjana.

Ovaj bračni par nam priznaje kako je u domu sve, ali samo ne dosadno. „Ima ovdje žena koje su same i jedva čekaju da ugrabe priliku. Sjećam se da smo prije preseljenja u dom, došli ovdje na liječnički pregled i tada mi je prišla jedna bakica sa štapom i rekla mi je: „Što misliš da će biti samo tvoj? Čekaj da dođete ovdje, nećeš ga više imati“, kroz smijeh prepričava bračnu anegdotu Mirjana. „Sad ju ne možemo prepoznati, ne sjećamo se točno lica, ali rado bismo znali tko je ona da joj možemo reći kako smo još uvijek zajedno.“

„Kad sad pogledamo život unatrag bio je i težak i lijep. No, najvažnije je da smo zajedno. Do kada? Tko zna, jedan mora prvi poći s ovog svijeta, a to će biti teško. Ne treba o tome misliti, važno je ovo što je sada, danas“, zaključili su svoju ljubavnu priču supružnici Kovačić.