50 godina patuljastog prgavca

Premda se čini da od »konfekcijskih« mališana nije jednostavno napraviti ozbiljan sportski automobil, Karl Abarth i John Cooper svojim su primjerima dokazali su da je to ipak moguće. Potonji je za svoj »mini cooper« već imao vrlo dobru podlogu, a snažnija inačica automobila, »mini cooper S«, brzo nakon predstavljanja počinje postizati zapažene sportske uspjehe

Boris Jagačić

U prolazu Tuškancem u oči nam je upao jedan simpatičan mali crveni automobilčić sa ZG-regama. Iako skromnih dimenzija, s onim pomalo komičnim kotačićima, mališan se izdvajao od ostalih parkiranih automobila (a u tom se kvartu naiđe i na vrlo luksuzne i upečatljive primjerke). U tome mu je pomoglo još i sunce. Ne da je i trebalo, jer maleni se automobilčić može podičiti bogatom i vrlo interesantnom poviješću.

Teško bi bilo naći nekoga tko ne bi znao reći naziv ovog automobila. Za to ne treba biti nikakav poznavatelj.  No reći ćemo da se radi o »miniju 1001«, čiji vlasnik ni danas neće nigdje ostati neprimijećen. Slijedeće retke ćemo, međutim, posvetiti najslavnijem predstavniku  »miniju cooper S«, koji je svojedobno žario i palio trkaćim stazama i čijoj se slavi nije približio niti jedan od novih, modernih »minija«, koji se danas proizvode pod pokroviteljstvom njemačkog BMW-a.

Graditelj sportskih automobila John Cooper došao je na ideju kako ne bi bilo loše napraviti jednu »začinjenu« verziju Austinovog »minija«. S takvim prijedlogom nimalo se nije oduševio »minijev« otac Sir Alec Issigonis, koji je smatrao da »mini« kao »narodni« automobil treba takvim i ostati, bez da ga se pretvara u natjecateljsku mašinu. Srećom, Cooperova ideja dopala se vodećim ljudima »British Motor Corporationa« i odlučeno je da se u probnoj seriji napravi 1000 »mini coopera«.

To se pokazalo jednom od boljih odluka BMC-a. Snažnija inačica automobila – »mini cooper S«, nedugo nakon predstavljanja 1963. godine pobjeđuje na utrci »Coupes des Alps«, a 1964. godine Paddy Hopkirk njome osvaja čuveni reli Monte Carlo (naslovna fotografija; izvor: Wikipedija). Uspjesi su se nastavili nizati na raznim prestižnim natjecanjima zbog čega je mali »mini cooper S« izrastao u pravog velikana britanskog autosporta. U povodu 40. obljetnice ovog spretnog sportaša 2003. godine izdana je specijalna edicija »minija«.

Premda se čini da od »konfekcijskih « mališana nije lagano napraviti ozbiljan sportski auto, Karl Abarth i John Cooper svojim su svijetlim primjerima dokazali da je to itekako moguće. Ovaj potonji je za svoj »mini cooper« već imao vrlo dobru podlogu. Izuzetno osjetljiv (izravan) upravljač, dobra uravnoteženost i ponašanje na cesti bile su naslijeđene odlike serijskog »minija« samo podignute za razinu više. Vožnju »coopera« je, naime, pratio onaj nezamjenjiv osjećaj da s njime na cesti možete učiniti gotovo sve.

Zahvaljujući malim dimenzijama i poslušnom prednjem pogonu »S« je mogao vrludati oko većih (nespretnijih) vozila drsko im oduzimajući pobjedničke pokale. Čak i prilikom vožnje u krajnjim granicama držao se ceste, i to dugo nakon što su vozila s klasičnim pogonom na stražnje kotače počela bočno proklizavati.

Pravi mali snagator

Prvi serijski »S« pokretao je četverocilindrični motor zapremnine 1071 ccm s 72 KS (pri 6200 o/min). Trkaće verzije bile su dodatno ojačane i njihova je snaga nerijetko premašivala 100 KS, ali zadržimo se na tvorničkim izvedbama. Iako se danas možda ne čini tako, »S« je svojedobno bio pravi mali snagator. Težak nepunih 600 kilograma postizao je 148 km/h i ubrzavao do 80 km/h za 9,5 sekundi.

Alec Issigonis je osmislio potpuno novi ovjes za male automobile, kakav je imao i »cooper S«. Straga je to bio sustav stožastih opruga oslonjenih na gumene elemente koji su se mogli mijenjati čime se određivala tvrdoća ovjesa. Uz to, mogao se regulirati raspon opruge, time i visina od tla, što se pokazalo izvanrednim za natjecateljska vozila. Joššjedno njegovo lukavo rješenje bio je poprečno smješteni motor postavljen iznad prijenosnog mehanizma.

Time se uštedjelo na prostoru unutar automobila, pa je u »miniju« iznutra uvijek bilo više mjesta nego što bi se po vanjskim dimenzijama očekivalo. John Cooper se pak pobrinuo za bolje performanse. Mališana je opremio snažnijim motorom s dvostrukim SU rasplinjačima, sportskim auspuhom, Lockheedovim disk kočnicama sa servo ojačivačem, širim radijalnim gumama na naplatcima od lake legure, novim mjenjačem i drugim detaljima.

Prednja maska mogla se otvoriti izvana radi hitnih popravaka. U natjecateljskom stilu bio je i dvostruki rezervoar zahvaljujući kojem se auto mogao puniti s obje strane. Iznutra su na kokpitu od standardnog »minija« ostali samo brzinomjer i prekidači.

Minijaturna uspješnica

Dva nova modela »970 S« i »1275 S« stižu 1964. godine. Oni su bili razvijeni za kružne utrke u klasama od 1000 do 1300 »kubika«. Iako je slabiji »970« (65 KS) bio uspješan natjecateljski automobil, njegove rezultate nije pratio i marketing, pa je do travnja 1965. godine, kada se prestaje proizvoditi, napravljeno svega 963 komada. Snažniji »1275 S« bio je pak prava minijaturna uspješnica. Veći motor značio je i bolja ubrzanja – do »stotke« za nešto više od 11 sekundi i krajnju brzinu od oko 160 km/h.

U kolovozu 1964. zaustavljena je proizvodnja modela »1071 S« s nešto više od 4000 proizvedenih vozila. Tako je u kratkom roku »S« spao samo na jedan model »1275«, a u proizvodnji je ostao jošš »običan« »mini cooper 998«. Automobili su se isprva proizvodili s Austinovom, kasnije s Morrisovom značkom. Kozmetičko osvježenje stiže 1967., ali ne prate ga i značajnija mehanička poboljšanja. Pred kraj 1968. BMC se spaja s Leylandom i slijedi značajno kresanje troškova. Do studenog 1969. izrađeno je 55.670 »mini coopera 998« pa je ovaj model ispao najuspješniji u obitelji »cooper«. Dvije godine kasnije proizvodne trake je napustio i čarobni »1275 S«.