1984. – Orwellov “priručnik” za manipulaciju masama

1984. – Orwellov “priručnik” za manipulaciju masama

(Prvo izdanje na engleskom jeziku: Secker and Warburg, London. Datum i godina tiskanja: 8. lipnja 1949.)

Kritičari su roman, objavljen godinu prije Orwellove smrti, doslovno obožavali, proglasivši ga jednim od rijetkih remekdjela engleske književnosti. Neprijateljska pak kritika ga je proglasila „političkom komedijom strave i užasa“

Ivan Remeta (Johnny)
1984. je roman, koji bi se najjednostavnije mogao opisati kao antifantazija.

Eric Arthur Blair (George Orwell) bio član Fabijanskog društva* (engl. Fabian Society), a otac (Thomas Arthur Richard Blair) vjerojatno mason 33. stupnja. (List of Freemasons (E–Z) – Wikipedia)

Bio je dobar poznavatelj sustava, načina manipulacije masama, kao i planova za budućnost. Stoga ‘1984.’ možemo čitati i kao “priručnik” o funkcioniranju današnjeg “Covid-19” globalnog svijeta.

Ono što se u Orwellovo doba činilo nedokučivim, pretjeranim ili neprovedivim, većim se dijelom ostvaruje. Orwellovo posljednje upozorenje: “U svijetu neće biti drugih emocija osim – straha, bijesa i želje za podčinjavanjem. Ako želite zamislite budućnost, zamislite čizmu koja gazi ljudsko lice!

Posljednji intervju – prevedeno na hrvatski jezik

Za ovu su knjigu navodno čuli svi. Ali, često se u društvu nađe neki upitnik nad glavom kada se o “1984” Georgea Orwella počne govoriti. Stoga sam odlučio predstaviti vam ovu knjigu, nadajući se da će vas ovaj tekst potaknuti na čitanje ovog jedinstvenog klasika.

1984. je roman, koji bi se najjednostavnije mogao opisati kao antifantazija. Naime, misao koja pokreće radnju romana je postojanje države Oceanije, koja je po svojim karakteristikama toliko savršeno negativna da tijekom čitanja imate dojam da je u tome naprosto dostigla savršenstvo, ukoliko je to uopće moguće.

Glavni protagonist radnje jest građanin Oceanije po imenu Winston Smith, najobičniji pojedinac, zaposlen u Ministarstvu istine na poslovima mijenjanja povijesti. Da biste to jednostavnije shvatili, treba znati da se vlast u Oceaniji sastoji od Velikog Brata, brkatog čovjeka koji nema dobi niti imena, a na čijoj se svemoći temelji cijela ideologija. On upravlja državom pomoću četiri ministarstva:

– Ministarstva mira (koje se bavi ratom),

– Ministarstva bogatstva (koje se bavi smanjivanjem životnih uvjeta svojih građana na najnižu razinu na kojoj mogu preživjeti),

– Ministarstva ljubavi (koje se bavi mržnjom)

– Ministarstva istine (koje se bavi propagandom iliti lažima).

S obzirom na to da Winston radi u Ministarstvu istine, on je (nužno) član Partije, odnosno njenog vanjskog dijela, u koji ulaze praktički svi koji rade za državu. Partija ima i svoj uži dio, u kojem se nalaze visoko rangirani službenici, najbliži Velikom Bratu. Izvan partije se nalazi najveći dio stanovništva, bez ideja i funkcije – Proli (skraćeno od Proleteri), koji dane krate igrama na sreću, pivom i nogometom (poznato?) i jedina im je funkcija da se razmnožavaju i ne bune, nesvjesni svoje potlačenosti. Za članove Partije omiljena je parola da su Proli i životinje slobodni.

U vrijeme radnje na Zemlji postoje svega tri države, Eurazija, Oceanija i Orijentazija. Osim njih postoji i ničije područje u središnjoj Aziji, koje ipak nije „livada iz sna“ iz „Jalte, Jalte“, nego predmet želja svih država, koje se oko njega neprestano bore. Nitko se ne sjeća početka rata, jer on traje oduvijek.

Također nitko ne zna ni protiv koga se trenutno ratuje, jer se protivnici rotiraju s vremenom, a zatim se preinače svi povijesni izvori i ispada da je Oceanija oduvijek u ratu samo sa sadašnjim protivnikom, a s dojučerašnjim je oduvijek u prijateljstvu.

Takvu elastičnost mišljenja državni organi Oceanije razvijaju kod svojih građana od najmanjih nogu, a na temeljima novogovora – nove inačice engleskog jezika, koja je smišljena kako bi reducirala broj riječi u jeziku i tako ukinula proturežimske misli građana.

Službena državna ideologija je Anglosoc, engleska verzija socijalizma, a da bi sve bilo još sličnije SSSR-u, postoji i državni neprijatelj broj 1 – Emanuel Goldstein (ekvivalent Lavu Trockome).

U takvoj svakidašnjici živi (zapravo preživljava) Winston, naš glavni junak. Svaki dan crnči na prepravljanju novinskih članaka u skladu s najnovijim direktivama Partije, brišući cijele događaje i ljude iz povijesti čovječanstva, a dajući život drugim – fiktivnima i opisujući nikad neodigrane događaje na savršeno logičan način.

Frustriran je svojom svakodnevicom, u kojoj živi sam u malom prljavom stanu u velikoj prljavoj zgradi, u kojoj ga vlast kontrolira putem telekrana (specijalan uređaj koji su obavezni imati svi, a koji osim javljanja vijesti i funkcije današnjeg televizora ima i mogućnost primanja informacija iz okoline te apsolutne kontrole stanara). Winston nema obitelji (nekad davno imao je ženu), ima premalo hrane da bi bio zdrav, a previše lošeg džina marke Pobjeda (koji građanima uvaljuje država). Nema prijatelja ni zanimacije osim posla, a država mu zadire u svaki segment života.

No Winston nije otupio do krajnosti – on potajno mrzi Partiju.

Do zapleta dolazi kad nabavi bilježnicu i počne u nju zapisivati svoje misli, riskirajući tako smrt ukoliko ga otkrije Misaona policija (da, i to je postojalo u Sovjetskom savezu pod nazivom NKVD). Na poslu Winston intuitivno otkriva jednog kolegu za kojeg postaje uvjeren da dijeli njegovo mišljenje i počinje se nadati da nije sam. Ubrzo upoznaje i Juliju, kolegicu s drugog odjela, koja ga zaprepasti šaljući mu skrivenu poruku da ga voli, iako nikad nisu progovorili ni riječi. Ljubav kao takva je u Oceaniji poželjna jedino ako je usmjerena prema Velikom Bratu, a ona među ljudima se nastoji iskorijeniti, tako da se već djeca učlanjuju u tzv. antispolne organizacije te do odrasle dobi postaju neka vrsta bezosjećajnih pčela radilica, koje se i razmnožavaju jedino po naredbi države. Međusobni osjećaji su zabranjeni.

I tako Winston u Juliji pronalazi partnericu u zločinu i malo po malo pokušava konstruirati neke (za nas normalne) životne aktivnosti koje mu do tad nisu padale na pamet ili su bile najstrože zabranjene (kuhanje kave, seks ili posjedovanje pritiskivača za papir!). Ali cijelo vrijeme sluti da zapravo živi u utopiji te da će ga stvarnost (iliti antiutopija) pronaći i zgaziti svakog trena.

Tijekom čitanja 1984., lupila me spoznaja da neke elemente imamo i mi danas u „suvremenom

(Čitatelj se treba zamisliti i nad državnim parolama Oceanije, koje glase:)

– Rat je mir?

– Sloboda je ropstvo?

– Neznanje je moć?

Kritičari su roman, objavljen godinu prije Orwellove smrti, doslovno obožavali, proglasivši ga jednim od rijetkih remekdjela engleske književnosti. Neprijateljska pak kritika ga je proglasila „političkom komedijom strave i užasa“.

Popularna kultura na prvi pogled obožava ovo Orwellovo djelo, što se može primijetiti i iz broja pjesama koje su razni glazbenici posvetili njegovim motivima: Eurythmics (1984 (For the Love of Big Brother), Sexcrime, Ministry Of Love, Room 101), Judas Priest (Electric Eye), David Bowie (1984), Muse (Citizen Erased, United States of Eurasia), Radiohead (2+2=5) i mnogi drugi…

Za kraj, 1984. je djelo koje bezrezervno preporučujem svima koji su se ikad zapitali što se zapravo događa oko nas i ne mislim pritom na teoretičare zavjera. Djelo ostavlja gorko-kiseli okus fantazije u kojoj nema dobrih likova niti sretnih završetaka, ali za koju također ne morate ući u ormar, nego tek otvoriti novine. I nećete biti jedini koji su se, čitajući, zagledali u strop i zapitali kako je moguće da je nešto tako dobro sročeno te kako vama samima takvo nešto nije već palo na pamet.

O piscu

*George Orwell (pravim imenom Eric Arthur Blair, 1903-1950.), engleski pisac i novinar, najpoznatiji je po svojim djelima Životinjska farma i 1984. Rodio se u obitelji državnog službenika, u tadašnjoj engleskoj koloniji Indiji te se kao dijete vratio u Englesku. Školovao se na prestižnom koledžu Eton, gdje je bio kraljev stipendist. Jedno vrijeme je živio i radio u Burmi kao član Indijske kraljevske policije, odakle se ipak vratio u Englesku, nakon što mu se zgadio imperijalizam. Po svojim nazorima bio je socijalist (koji je prezirao staljinizam), a sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu, u kojem je bio i ranjen. Umro je u dobio od 47 godina, od tuberkuloze te je pokopan po anglikanskim običajima, prema svojoj želji, u Oxfordshireu u Engleskoj.


(*Društvo je dobilo ime po Kvintu Fabiju Maksimu, prozvanome »Cunctator« (Oklijevalo), rimskom vojskovođi iz III. st. pr. Kr., koji je taktikom iščekivanja i izbjegavanja frontalnih bitaka nastojao iscrpsti Hanibala. Sastojeći se pretežito od intelektualaca (pisaca, znanstvenika, političara), društvo nije težilo postati masovnom političkom organizacijom (u prvih dvadeset godina broj članova nije prelazio 1000, krajem XIX. st. bilo ih je u Londonu oko 3000, a u britanskoj provinciji oko 40 000). Fabijanci žele svojim idejama djelovati na sve ljude, bez obzira na njihovu klasnu pripadnost, a posebno na utjecajne pojedince u društveno-političkim organizacijama.)