1000 koševa za rušenje
Čovjek bi pomislio da u vremenima besparice, u kojima je mnogim roditeljima upisivanje djece na razne sportske aktivnosti postao luksuz, gradska i školska igrališta i njihovu opremu, koja se može besplatno koristiti, treba čuvati kao »suho zlato«
(Naslovna fotografija: Košarkaški koševi na igralištu jedne zagrebačke osnovne škole)
Grad Zagreb je u suradnji s Hrvatskim košarkaškim savezom nedavno pokrenuo uistinu hvalevrijednu inicijativu u sklopu koje bi do rujna u našem gradu trebala biti obnovljena sva košarkaška igrališta. Povod tome je što će se u Zagrebu odigrati jedan dio Eurospkog prvenstva u košarci. Sjajna promocija za košarkaški sport i naš grad. Akcija koja je započela na igralištu Osnovne škole Josipa Račića na Srednjacima nas je poprilično obradovala. Konačno će se popraviti mnogobrojne odlomljene table i postaviti koševi koji su s njih »nestali«! No nije dugo trebalo da nam se vrati onaj gorak okus. Odmah smo se prisjetili gdje živimo i kako je neslavno završila jedna slična, također vrlo pozitivna akcija 1000 koševa za Hrvatsku. Koliko je koševa ostalo čitavo iz te akcije, ne samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj? Hoće li tako biti i s ovima? Otužno, zaista otužno.
Čovjek bi pomislio da u vremenima besparice, u kojima je mnogim roditeljima upisivanje djece na razne sportske aktivnosti postao luksuz, gradska i školska igrališta i njihovu opremu, koja se može besplatno koristiti, treba čuvati kao »suho zlato«. Pogotovo stoga što ih nema dovoljno, a želimo da nam se djeca rekreiraju, hoćemo imati mjesto za rekreaciju i mi odrasli.
»Zdrav duh u zdravom tijelu« (lat. mens sana in corpore sano), govorili su još i stari Latini. No nekima očito zdravog duha nedostaje. Jer kako inače objasniti ovakve postupke. Na primjer onaj da si je netko dao toliko truda da sruši metalnu konstrukciju koša na igralištu uz šetalište pored Bosanske ulice. Taj je »pothvat« iziskivao podosta truda; trebalo je otpustiti masivne vijke koji ju drže ili se prihvatiti pile za metal… A višak energije može se upotrijebiti na druge načine – tu je sport, knjiga, odnosno učenje pa u krajnjoj liniji i »motika« u doslovnom i prenesenom značenju riječi.
Nakon »norijade« maturanata, došlo je vrijeme da se na javnoj imovini »iskale« i osnovci kojima je ovih dana završila škola. Svjedoči to slika iz dječjeg parka u Gradskoj četvrti Gornji grad – Medveščak: uništeni koševi za smeće, otpadci razbacani posvuda, razbijena jaja, brašno namjerno prosipano po stolovima i toboganu… Kao da imamo parkova na svakom koraku. Pa ni u tom slučaju ovakvo se ponašanje ne bi moglo opravdati. Jedni ne igraju košarku pa onda valjda smatraju da mogu polomiti koševe, a drugi više nisu mala djeca te ih nije briga što se naši najmanji nakon njihovog »vizigotskog« pohoda neće imati gdje igrati. Čista sebičnost. Jeli to učinjeno iz obijesti, dokolice, frustracije, razlozi su manje važni. No rezultat je u svakom slučaju pogrešan i nepoželjan. Ne znamo cijeniti ono što imamo, a morali bismo.
Treba pohvaliti, čini se, sve veći broj vlasnika kućnih ljubimaca koji čiste za svojim četveronožnim prijateljima. Ali tu su još uvijek i oni bezobrazni, nesavjesni ljubitelji životinja, koji očito ne »ljube« i ljude, a zbog kojih beli nam Zagreb grad baš i nije beli – gradske površine pa tako i dječja igrališta su puna psećih fekalija. Mogu li se klinci nesmetano igrati u takvom smrdljivom i zagađenom okruženju? Jesu li naši najmlađi kojima treba posvetiti posebnu pozornost zaslužili takav odnos? Pa i od šetnje gradom čovjeka zaboli vrat od stalnog gledanja u pod, a bez toga se ne može, osim ako ne želite nagaziti u smrdljivu nagaznu minu. Otiđi ti nakon toga na nekakav poslovni sastanak… Ne ide to samo tak dolje…
Kažu da su djeca ogledalo obitelji, a obitelji ogledalo društva. Ispada kako moramo još dosta poraditi na sebi.
Boris Jagačić