Zvali smo ga »tristać«

Zvali smo ga »tristać«

Premda će to nekima zvučati pomalo čudno, »tristać« je u svoje vrijeme na području bivše države bio svojevrsni simbol brzine. Iako njegova krajnja brzina i ubrzanja danas ne djeluju nimalo impresivno, činjenica jest da je »tristać« ostavljao »fićeke«, »bube«, stare »škode«, »spačeke«, kasnije i »četvorke« pa i dizelske »mercedese«

Prošlo je više od 30 godina otkako je kragujevačka Crvena zastava prestala proizvoditi svojevremeno na području bivše države dosta poželjne automobile – modele »1300« i »1500«. U odnosu na majušnog popularnog »fiću«, koji se proizvodio od 1955. godine, ove su limuzine s početka 1960-ih predstavljale »luksuznu« ponudu Crvene zastave.  Licencirana proizvodnja u Jugoslaviji počinje nedugo nakon što je Fiat krajem travnja 1961. godine predstavio svoje originale. Do 1979. je napravljeno približno 203.000 primjeraka, što je otprilike trećina u usporedbi s Fiatovom produkcijom tih automobila.

Modelima »1300« i »1500« Fiat je stvorio stepenicu u ponudi iznad tipa »1200« i pokrio jaz između »1100« te većih »1800« i »2100«. Zastava je pak njima proširila tadašnju ponudu automobila isprva na dvije, zatim na ukupno tri karoserijske izvedbe, izuzmemo li terenac »campagnola«, kakav se radio za potrebe JNA. Pod oznakom »1300« i »1500« Fiat isprva nudi samo jednu karoserijsku izvedbu, kakva se opremala agregatima zapremnine 1295 ccm sa 65 KS ili snažnijim 1481 ccm (72 KS). Krajem 1961. godine na salonu automobila u Torinu već se mogla vidjeti i karavanska izvedenica automobila s gotovo identičnim mehaničkim dijelovima. Uslijedio je »fiat 1500 C« (1964.) s poboljšanim motorom, kakav se počeo ugrađivati i u automobile s L (»Luxe«) opremom. Uz »fiću«, još jedno nasljeđe Fiata, Zastava je također nudila svoje verzije »1300« i »1500« – limuzine s četiri vrata i karavana s agregatima od 60 KS (pri 5400 o/min) i s okretnim momentom od 95 Nm (pri 3200 o/min) i 70 »konja«.

Mogli su se naručiti paketi opreme L (»Luxe«) i E (»Elegant«). Rašireniji »1300«, poznatiji kao »tristać«, iako se tako nazivao i njegov snažniji »brat«, prazan je težio 980 kilograma, dok mu se potrošnja kretala na oko 11 litara. Automobil je sprijeda imao neovisan ovjes sastavljen od poprečnih ramena, zavojnih opruga, teleskopskih amortizera i stabilizatora. Na pogonskoj, stražnjoj osovini nalazile su se lisnate opruge s teleskopskim amortizerima.

Premda će to nekima zvučati pomalo čudno, »tristać« je u svoje vrijeme na području bivše države bio svojevrsni simbol brzine. Iako njegova krajnja brzina od 139 kilometara na sat u slabijoj izvedbi, a još manje ubrzanja (do »stotke« je valjalo čekati 21 sekundu) danas ne djeluju nimalo impresivno, činjenica jest da je »tristać« iza sebe ostavljao »fićeke«, »bube«, stare »škode«, »spačeke«, kasnije i »četvorke« te dizelske »mercedese«. Mogao se uhvatit »u koštac« i s ponekim tromim »fordom« te još nekim drugim zapadnjačkim vozilima.

Što se tiče performansi »zastava 1300« je prvih nekoliko godina držala korak s konkurencijom, ali u 1970-ima se počelo osjećati da ju je vrijeme pregazilo i da joj ponestaje daha. Ipak, u Crvenoj zastavi su joj maksimalno, bez naknadnog osuvremenjavnja produžili život, pa se proizvodnja neizmijenjenog »tristaća« kakav sada simbolizira jedna druga vremena skoro progurala do 1980.

Vozni primjerak iz Rumunjske

Mnogo se i opravdano raspredalo o (ne)kvaliteti Zastavinih vozila. Tema nije zaobišla ni »1300«,  kojem je korozija bila možda najljući neprijatelj, ali valja napomenuti da niti talijanski originali nisu bili čuveni po kvaliteti lima. Što onda očekivati od kopije? Slaba kvaliteta lima jedno je vrijeme bila boljka većine talijanskih proizvođača, pa se tako među njemačkim novinarima našao i jedan kolega koji je tada zlobno primijetio da su već i klamerice na novim prospektima za Alfu Romeo – hrđave.

»Zastava« možda nije izvrstan auto, ali…

Proizvodi Crvene zastave često su se s razlogom znali naći na nišanu kritičara. I sva kritičarska argumentacija bila bi osjetno upečatljivija da smo mi Hrvati imali proizvodnju ma kakvih automobila pa da možemo reći: »Eto, Zastava je takva i takva,a naš auto ovakav«. Izrečeno bi u tom slučaju imalo veću težinu i raspolagali bismo s mnogo više razloga za zadovoljstvo. Ovako je to možda na neki način pucanj u prazno. Jer, premda bi se to nama itekako dopalo, »mercedes-benz« ipak nije hrvatski nacionalni proizvod kao što su si neki umislili, pa se tako ponašaju. I dok smo se mi tako izvježbali u vrsne kritičare, skoro svi naši susjedi šute i proizvode ili sklapaju automobile, od kojih i nisu svi baš toliko »loši«. Naprotiv.

Zavist susjeda:Na jednoj internetskoj stranici svojedobno je opisano što je svojevremeno značio »fićo«, te kako je potom dočekan dolazak »tristaća«. Autor teksta je na šaljivi način podsjetio kako je izgledao »inicijacijski obred« nakon kupnje »fićeka«. On se sastojao u tome što bi vlasnik prvo »ukrao« nevjerojatan broj oduševljene susjedske djece i provezao ih kvartom. Zatim bi uslijedilo »ritualno pranje« i pažljivo namještanje YU naljepnice. Potom bi se interijer ukrasio minijaturnim kopačkama ili rukavicama za boks, a žena bi u međuvremenu sašila zaštitnu navlaku, na kojoj bi se ispisao registracijski broj.
»I taman kada su vozači ‘fića’ zaključili da su postigli sve što su mogli i da je život lijep, pojavljuje se ‘zastava 1300’. Vlasnici ovih drumskih zvijeri su, kao dodatnu pakost, uveli presvlake za sjedišta (za ‘fiću’ ih nitko nije radio). Najcjenjenije su bile one od umjetnog krzna, na što su vozači ‘fiće’ mogli odgovoriti jedino dlakavom presvlakom za volan«, u jednakom tonu nastavlja autor. Posebnu je pak zavist izazvala prostrana platforma iza stražnjih sjedišta ‘zastave 1300’ (kod ‘fiće’ je nema), na koju se komotno moglo smjestiti barem dva ukrasna jastučića, ili vrhunac – pas koji klima glavom. Bilo je to za neke susjede – previše.(Boris Jagačić / Vjesnik, X 2004.)