Znao majstor Luka, a nisu znali ministri?

Znao majstor Luka, a nisu znali ministri?

Agrokor su nam smjestile političke elite. Namjerno ili ne, ali sigurno kao rezultat neodgovornosti svih dosadašnjih »Kurta i Murta«. Znalo se da ne plaća. Još prije 5 godina, majstor Luka iz Poreča se žalio da mu Konzum ne plaća mjesecima i kako mora moliti da mu plate obavljeno. Ako je znao majstor Luka…

dr. sc. Viktor Simončič

Moramo prihvatiti konačno razočaranje, ali nikada ne smijemo izgubiti beskonačnu nadu! (Martin Luther King)

Viktor Simončič

Politički establišment bi morali podvrgavati jutarnjem testu na opijate. Prije ulaska u Vladu ili Sabor testiranje kao prije ulaska pilota u kabinu. Ono što (nam) rade i kako im osmijeh ozaruje lice kada »blebnu« rješenje za neki problem za kojeg svatko s instinktom dobre domaćice prepozna da je budalaština, ili kada ih napadne nekontrolirani smijeh kada naciji moraju priopćiti još jednu neugodnu vijest, ne može se raditi čistog uma.

Istini za volju, to je moguće i pod utjecajem kakve transcendentalne meditacije. Kažu da neki ljudi tada mogu i lebdjeti u zraku i živjeti godinama bez jela. Kako se taj utjecaj ne može utvrditi analizom krvi ili puhanjem, vrh politike bi morala stalno pratiti policija, i spriječiti ih kako ne bi podlegli izazovu kakvih mirisnih štapića i egzotične muzike.

S druge strane, kada vidim veselje naroda koji pada godinama na ista obećanja, pitam se nije li i narod pod utjecajem nečega? Ne dodaje li nam se na primjer u pitku vodu neka droga, pa vjerujemo svakom, često istom obećanju. Čuo sam da je obećanje najbolje lijepilo između političara i birača. Opijenost obećanjima kod nas je tako jaka da oni kojima je obećano lebde u nirvani, bez da je ikada itko od onih koji daju obećanja čak i pomislio da bi se obećanja trebala ispuniti. Kako ni obećanja nema bezbroj lijepilo čini čuda i dana obećanja se zaboravljaju istom brzinom kako se daju, pa se mogu ponavljati u nedogled. Potpisima kod javnog bilježnika obećanja dobivaju snagu najjače halucinogene droge, pa konzumente obećanja iz nirvane dovode do transa.

Bogati u dvorcima, sirotinja s glavom u kontejnerima

Generacija starija od nekih 50 godina, generacija »50 +«, koja je do nekih prosječno zrelih godina živjela na obećanjima »totalitarnog, jugo-komunističkog, diktatorsko-boljševičkog, nedemokratskog, nehrvatskog« režima (vrijedi za područje Hrvatske, na području drugih novostvorenih država pridjev prilagoditi: na primjer »nesrpskog« u Srbiji ….) lakše se voza. Obećanja iz »totalitarnog, jugo-komunističkog, diktatorsko-boljševičkog, nedemokratskog, nehrvatskog« režima bila su uglavnom ispunjavana. Zaposlenošću, stanovima … i pretjecanjem još poneke države po standardu.

Stariji zbog toga pobožno vjeruju kako će i obećanja »višestranačkog, hrvatsko-kapitalističkog, premijersko-gospodskog, demokratskog« režima stvarno rezultirati blagostanjem kao u holivudskim filmovima. Nisu ih (još) pokolebala ni dosadašnja neispunjavanja obećanja, koja umjesto blještavilom rezultiraju nezaposlenošću, sve većim raslojavanjem – bogati u dvorcima, sirotinja s glavom u kontejnerima, …. kao i sve većim zaostajanjem za drugima. U EU-u je još samo Bugarska iza nas.

Na žalost onih koji daju obećanja, mladi, oni koji su danas ispod 50, generacija »50-« manje vjeruje obećanjima. Prazninu obećanja shvaćaju brže. Znaju da je povlaštena kamata za 1 500 stanova vrhunska demagogija. Većina njih nema (stalni) posao pa ne može do kredita ni za bicikl, a kamo li za stan. A i 1 500 stanova na masu od par stotina tisuća mladih, koji nemaju stan i/ili žive s roditeljima je kap u moru. Kapitalistička doktrina, kako svi mogu uspjeti i postati bogati odvukla ih je u neke, moram priznati meni nedokučive sfere razmišljanja. Siti prevara miču se u svoje svjetove.

Demokracija pretvorena u farsu

Politički establišment je finim, perfidnim manipulacijama zatupio entuzijazam generaciji »50-«. U bezglavoj bitci za dnevni opstanak ne shvaćaju da je rješenje u preuzimanju odgovornosti. Nadam se da će podići glavu i da se neće povući niti u svoje svjetove niti će spas tražiti u odlascima. Samo oni mogu skinuti perfidno satkane »neo-liberalne okove«, s kojima politički establišment demokraciju pretvara u farsu. Ne zazivam nemire, ali neki bunt kako ga mladi upravo iskazuju u dva susjedstva možda bi imao smisla, upravo sada pred lokalne izbore, kako ne bi sve stalo na »sjaši Murta da uzjaše Kurta«, ili čak na način »Kurti kurtino, a Murti murtino«.

Kao da je cijeli svijet postao prostor još samo za filistre. Kako sam i sam išao pogledati što doslovno znači oznaka za takav karakter, pronašao sam da je filistar samozadovoljan čovjek ograničenih pogleda, zatvorena duha prema učenosti, umjetnosti i novostima, malograđanin, licemjer.

Agrokor su nam smjestile političke elite. Namjerno ili ne, ali sigurno kao rezultat neodgovornosti svih dosadašnjih »Kurta i Murta« Znalo se da ne plaća. Prije dobrih 5 godina, majstor Luka iz Poreča nam se žalio da mu Konzum ne plaća mjesecima i kako mora obilaziti i moliti da mu plate obavljeno. Ako je znao majstor Luka, morali su znati ministri financija, guverneri i menadžeri.

I zato sam jako zabrinut za naše gospodarstvo. Ako menadžeri najvećih tvrtki koje su poslovale s Agrokorom nisu vidjeli da Agrokor tone, a to je znao majstor Luka, kako se pouzdati u stabilnost našeg gospodarstva? Jedino ako nisu u prešutnom dogovoru s »Kurta&Murta« elitom računali na »Lex Todorić« znajući da narod plaća dugove poslovnih vratolomija. Svakoga tko očekuje dio mirovine iz mirovinskih fondova Agrokor je (već) oštetio za pokoju tisuću kuna. Dionice vodećih perjanica hrvatskog gospodarstva kupuju mirovinski fondovi. Koliko će koštati urušavanje ako (kada?) Agrokor sa sobom povuče još neke? Kako li će izgledati mirovine ako ne promijenimo ponašanje?

Cipelarenje Todorića

Kao radničko dijete imam ugrađenu averziju prema onima koji na grbači puka žive u dvorcima i hvale se s cipelama od par tisuća nečega. No ipak mi je žao Todorića, jer sada počinje njegovo cipelarenje. Najžešće će udarati oni kojima je dao najviše. Ponavlja se slučaj Sanader. Oni koji cipelare mi se (čak) više gade od onoga koji je (možda i) zaslužio kaznu.

Premijer, koji je suvereno riješio »HEP za INA-u«, Imunološki zavod, problem Ukrajine, …, dobave plina za Petrokemiju – Kutina, problem Schengena i gužvi na granici, i niz još mnogo velikih stvari, sav ozaren riješio je i problem s Agrokorom. Zakonom koji će (možda) imati 100 % učinka sve do lokalnih izbora. Najmanje još dobrih 40 – 50 dana. A poslije? Ako će biti kakvo apokaliptično poslije, za sve će biti i tako krivi drugi, kao što su trenutno Slovenci za gužve na granici.

Premijer, europarlamentarci i vodeći političari znaju da postoji obaveza koje su preuzele države unutar Schengena. A Slovenija je dio Schengena i mora se ponašati schengenski. Predlažem da naši slijede preporuku slovenskog premijera i obrate se svim državama koje su unutar granica Schengena da se ublaže kontrole. Znam da je predviđanje mogućih gužvi u sezoni, koje iznenađuju isto kao i zimski snijeg, iznad kompetencija elita. Ljetne seobe naroda dolaze, a gužve bi mogle biti i veće. Da se počne s traženjem rješenja ili da se nastaviti samo optuživati Slovence? Ovo drugo je nekako i lakše, a donosi i više glasova na izborima.

I mi želimo biti dio schengenskog područja. Kada postanemo vanjski čuvari EU granica, kao što su danas Slovenci, zamišljam kako će izgledati prelasci u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu za vrijeme prazničkih gužvi? Poznajući nas, predlažem im da koriste avione.

Poseban demagoški učinak imala je izjava novog lidera SDP-a, gospodina Bernardića, koji je rekao da samo na granici sa Slovenijom postoje takve gužve i nigdje više. A schengenska granica postoji još između Mađarske i Hrvatske, Mađarske i Srbije, Mađarske i Rumunjske, Poljske i Ukrajine, Litve, Latvije, Estonije i Finske s Rusijom i …. vjerojatno još negdje. Ali samo granicu sa Slovenijom prelaze tako brojni građani Balkana, Grčke i Turske te turisti za vrijeme praznika i godišnjih odmora. I od tuda, od pamtivijeka na tim granicama gužve.

»Naše« banke davale kredite po dvostruko većoj kamati od ruskih

S velikim zanimanjem sam pročitao naslov Nakon što su nas porobile i razvlastile zemlje Europske unije, širi se strah od ruske otimačine. Novinara iz plejade vječnih »50 +«. Nisam želio pročitati članak. Ostavio sam mašti što može biti pod takvim naslovom. Što to može biti »ruska otimačina« kada smo već porobljeni i razvlašteni? Podsjeća me na neki davni partizanski vic u kojem se kaže kako prije rata nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i odnijeli nam sve. Po logici stvari se ruska otimačina ne odnosi na nas? Možda se novinar zabrinuo da nama maznutu imovinu, onima koji su je nama maznuli, njima ne mazne netko drugi? Smatra li on da je nama maznuta imovina još uvijek naša? Tako bi se moglo shvatiti ako se nađe poveznica s informacijom kakao su Agrokoru 80 milijuna eura dale četiri hrvatske banke, a odbijena je ponuda ruske banke.

Ako se nešto nije promijenilo unatrag par dana, one četiri banke nisu hrvatske. Njih su nam maznuli poodavno. U duhu instinkta dobre domaćice imam dojam kako nas, nakon što su nam maznuli naše, polako navikavaju da maznuto, iako nije naše, moramo smatrati kao da je naše. Negdje sam pročitao da su banke koje smatramo našima davale kredite Agrokoru po skoro dvostruko višim kamatama od banaka koje su ruske?

Ne razumijem što je to kod svega još naše i što uopće znači to »naše«. »Naše« je dosta rastezljivo. Unutar MOST-a pod »naše« smatraju javna poduzeća i Hrvatske vode koje su dobili u miraz. Pa si je tako Krešimir Nevestić, iz »njihovo-našeg«, kao novi zamjenik direktora Hrvatskih voda odabrao terenac, muzičku liniju u sobi, svaki dan košaru voća i plaćanje doktorata. On zamišlja da je došao u tvrtku u »silicijskoj dolini« gdje se traži i potiče kreativnost. Njegovu najbolje prati muzika. Čudi me da nije tražio i palice za golf. Iz njegovih zahtjeva mogu zaključiti da on baš nema veze s poslom koji ga očekuje. U Hrvatskim vodama je posao uređen i definiran još od »Franje Josipa«. Tamo se traži tvrdi rad, »garanje« što bi rekao naš narod, a ne slušanje muzike, gledanje u strop i guštanje u ananasu. Što se tiče doktorata, imam razumijevanja na način »vidjela žaba da se konj potkiva pa i on digao nogu«.

Što se tiče znanja koje daje doktorat, ono je svakako potrebno, ali ne za rad u upravi. Za mjesto zamjenika direktora ne treba znanje koje bi se (tek) steklo doktoratom. Na takvo mjesto se dolazi znanjem. Možda bi ga (njegov) ministar uprave, gospodin Kovačić trebao podučiti što znači rad u državnim institucijama i upravi. Zašto ministar Dobrović dozvoljava ovakve eskapade? Gospodo, sramim se što nam radite. Ima li koga da napravi potrebne provjere ili nam se mora dogoditi još koji Agrokor?

Komentari su zatvoreni