Znanost i religija ili zašto mistificiramo znanost?

Znanost i religija ili zašto mistificiramo znanost?

Fizičari često sami sebe proglašavaju filozofima iako o filozofiji pojma nemaju (čak se hvale da nijednu filozofsku knjigu nisu pročitali!). Simptomatično je da kada citiraju štogod iz filozofije navode ono što su rekli fizičari, a ne filozofi – kao da filozofija počinje s Einsteinovom teorijom!

dr. sc. Nenad Raos

Nenad-Raos-(1)Kada sam prije nekog vremena spremao tribunu, kao njezin voditelj, o postanku života na Zemlji u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici na Svačićevom trgu (ciklus Eppur si muove) očekivao sam da će se na ponajprije govoriti o novim znanstvenim spoznajama o tom prastarom pitanju. Iako su sa mnom bila još dvojica kolega, geologa, te još nešto biologa u publici, razgovor je vrlo brzo skrenuo na neželjene putove: Je li Bog stvorio život?

Još je gore bilo nedavno na istoj tribini, no s temom još bližom navedenom pitanju – odnos znanosti, filozofije i religije. Treba li znanosti filozofija? Mora li znanstvenik biti ateist? („Marksizam je naučni pogled na svijet“, učili su nas komunisti, implicirajući da je onaj drugi pogled – nemarksistički – „nenaučni“, trpajući u praznovjerje sve što nije u skladu s njihovim učenjem). Ne bih o tome duljio. Odnos vjere i znanosti, konkretno teorije evolucije i biblijskog izvještaja o stvaranju, objasnio je još Charles Darwin u Postanku vrsta i tom objašnjenju ne vidim prigovora ni s prirodnoznanstvene ni s vjerske strane.

Ili što reći o odnosu znanosti i filozofije? Fizičari često sami sebe proglašavaju filozofima iako o filozofiji pojma nemaju (čak se hvale da nijednu filozofsku knjigu nisu pročitali!). Simptomatično je da kada citiraju štogod iz filozofije navode ono što su rekli fizičari (Einstein, Heisenberg, Feynman), a ne filozofi (Aristotel, Platon, Kant, Hegel) – kao da filozofija počinje s Einsteinovom teorijom! A istina je sasvim jednostavna. Einstein je htio nešto dublje reći o svojoj teoriji pa je posegnuo za Spinozom. Ništa neobično. U to vrijeme bili su u Njemačkoj u modi dvije filozofske struje. Jedna je išla putem racionalizma (Spinoza-Leibniz-Wolff), druga putem nove njemačke, prosvjetiteljske filozofije (Kant-Hegel). Einstein se priklonio prvoj struji, a zanemario drugu. Od toga potječe (posve krivo!) mišljenje rašireno među fizičarima kako Kantova filozofija proturječi Einsteinovoj teoriji relativnosti.

Ili što reći o tome da kvantna teorija proizlazi iz grčke filozofije, konkretno iz Platonova atomizma. Razlog? Posve jednostavan: jedan od njezinih tvoraca, Werner Heisenberg, bio je sin profesora grčkog jezika i filozofije. Pa kad je otac filozofirao, zašto ne bi i sin.

Što se mene tiče, mislim da se cijela nova fizika, i teorija relativnosti i kvantna teorija, može izvesti iz Aristotelove Fizike, knjige koja – kako reče Heidegger – ni danas još nije do kraja pročitana. Za to što sam upravo rekao već vidim kolac i konopac koje mi spremaju fizičari, jer – znamo – cijela je nova fizika (onu koju su osnovali Galileo i Newton) nastala kao oporba Aristotelovoj fizici. (Koliko je samo sarkastičkih rečenica o Aristotelu napisao Giordano Bruno!)

No gdje je istina, gdje leži pravi dodir između znanosti, religije i filozofije?

Lako ćemo ga naći ako prestanemo mistificirati znanost. Ona ne može pružiti odgovor na temeljna pitanja, poput ona tri Kantova (Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati?). Znanost, pri tome mislim na prirodnu znanost, nije ništa drugo nego istraživanje prirode. U znanosti stoga ne može niti smije bili ičega čega nema u prirodi. A za nastanak religijskog osjećaja, isto kao i početak filozofije, ključna riječ je upravo priroda.

Ocean feeling

Postoji jedan osjećaj, koji se u engleskom zove ocean feeling, kada čovjek doživi jedinstvo sa cijelim svijetom, osjećajući da se sve ujedinjuje u nečemu beskonačno dobrom i beskonačno moćnom. Taj osjećaj vodi do Boga, no za njega je posve nebitno koliko znamo ili neznamo fiziku ili kemiju. Prvi put sam doživio ocean feeling kao dijete gledajući igru oblaka, drugi put kao mladić plivajući prema pučini, treći put kao već zreo čovjek gledajući kako se sunce odražava od zlata Genija prosvjete na vrhu kupole Starčevićeva doma, tek deset metara iznad mjesta na kojem ću poslije mnogo godina sudjelovati na tribini o odnosu znanosti, religije i filozofije. Iako sam znanstvenik, ocean feeling me nikad nije preplavio zbog neke znanstvene teorije ili otkrića.

Sagledamo li pak problem s racionalne strane, dolazimo do istoga. Ako u prirodi postoji prirodni zakon, gdje je onda mjesto za slobodnu ljudsku volju i Božju milost? Koji je odnos između subjekta i objekta, pojave i predodžbe, znanja i mišljenja? Sve su to stara – barem dvije tisuće godina stara – pitanja kojima su se bavili nebrojni naraštaji filozofa i teologa nemajući pojma ni o Einsteinovoj ni o kvantnoj teoriji, a još manje o „Božjoj čestici“ i gravitacijskim valovima. Sve to dolazi čovjeku na pamet čim počne misliti. No problem je što ljudi obično ne misle. Počnu misliti tek onda kada se dogodi nešto izvanredno.

A to izvanredno može biti neko novo, neočekivano, pravo rečeno fantastično znanstveno otkriće. Tek tada se u javnosti pojavi zanimanje na teološka i filozofska pitanja. Možda je i dobro da je tako. Jer bolje je misliti prigodice, nego nikada.

Komentari su zatvoreni