Znanost i javnost

Znanost i javnost

(Foto: Autor kao sudionik “Festivala znanosti” u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla”)

U našim znanstvenim institucijama postoje dvije stranke, stranka radnika i stranka neradnika. Dok prvi nastoje raditi što više (pa i kad im se za to ništa ne plati), drugi nastoje raditi što manje (a za svoj nerad dobivaju i te kako dobru plaću). Ovim posljednjima i te kako ide u prilog da se o radu znanstvenika što manje čuje. Jer kad bi se počelo kopati…

dr. sc. Nenad Raos

Ne služi mi na čast (da ne kažem kako mi je na sramotu) što sam u dobi od 66 godina bio prvi put u Sinju i što mi je trebalo više od pola stoljeća da dođem od ušća do izvora Cetine. Koji je tome razlog? Negativni je razlog što nisam sklon putovanjima, pogotovo turističkima – valjda je to svojstveno »ljudima od riječi« (literatima) da ih više zanima ono što vide napisano nego ono što vide oko sebe. Ukratko: divan, upravo čudesan grad, i po povijesti i po kulturi; gostoljubivi, susretljivi i veseli ljudi – gotovo da ne povjeruješ što se sve smjestilo na samo nekoliko četvornih kilometara prostora: i prvi (rimski) spomen nogometa, i izvrsno očuvan kip Diane, i prvi olimpijski bazen u Hrvatskoj – da ne govorimo o svima nam poznatoj Sinjskoj alci (koja ima i svoj muzej, doista na svjetskoj razini) i čudesnoj Gospi Sinjskoj (izvrstan portret!). No malo sam se zanio. Nisam zamislio pisati ovaj članak kao turistički vodič po Sinju i, razumije se, njegovoj okolici.

Razlog zašto sam došao u Sinj je zato što su me pozvali da sudjelujem na tamošnjem festivalu znanosti, koji se održava već osmu godinu za redom. Došlo mi je kao sjekira u med, jer mi upravo izlazi znanstveno-popularna knjiga o postanku života na Zemlji, pa mi je baš pasalo da nešto o toj temi progovorim i usput napravim na promociji buduće knjige (joj, knjiga nije gotova kada je napisana, nego kada je objavljena). No svaki je sudionik festivala znanosti trebao još nastupiti na lokalnom radiju (»Koliko mi minuta dajete?«, pitam urednicu, a ona će meni: »Koliko triba.«) te održati dva školska sata u dvije sinjske gimnazije.

Patuljci pojma nemaju!

Na ta dva sata, sata kemije, nisam naravno govorio o postanku života. Odabrao sam temu kojom sam se bavio dugi niz godina, naime topološkim indeksima ili teorijom grafova primijenjenoj u kemiju. Patuljci pojma nemaju! Pojma nemaju patuljci no ni oni malo veći, njihovi profesori, a to je da je Zagreb nadaleko poznat po toj grani teorijske kemije, da čak postoje »zagrebački topološki indeksi«, da je profesor Randić jedan od prvih ljudi na tom području, da ne spominjem druge (a s nepravom ispustim treće), a rečenoga Milana Randića ističem samo zato što se po njemu zove jedan od tih indeksa (Randićev indeks).

Da je to teška grana znanosti u kojoj se kemija miješa s matematikom ne treba ni govoriti. Iako sam objavio desetke znanstvenih radova na tom području, doista mi je teško čitati matematičke izvode kojima se dolazi do definicije topoloških indeksa i dokazuju njihova svojstva (ja sam se više orijentirao na njihovu primjenu). No to i nije tako komplicirano. Dovoljno je prikazati izračun dvaju tih indeksa, od njih je jedan Randićev, na primjeru najjednostavnijih organskih molekula, naime alkana. Štoviše, neočekivano sam dobio poziv da održim predavanje i u osnovnoj školi. O čemu ću govoriti? O topološkim indeksima, kažem, a moji se domaćini čude: ta nitko te od osmaša neće razumjeti. Na kraju je sve ispalo dobro: pozvao sam dobrovoljca na temelju kemijske formule napiše prvo graf, a potom topološki indeks jednog razgranatog ugljikvodika. Odmah pokazaše na jednog dječaka koji je očito vudren za matematiku. Izađe pred ploču i riješi zadatak – uz moju minimalnu asistenciju.

Redefinirani “zagrebački indeksi”

No dok smo mi, sudionici festivala bili dobro primljeni u Sinju, nismo bili dobro primljeni i u sredini iz koje dolazimo. Za mene je lako, ja sam u mirovini, imam vremena na pretek, glavno da mi put ne čini trošak. No za one zaposlene situacija je malo drugačija. Hoće od svoje institucije putni nalog. Taj nalog je puka formalnost, jer sve troškove puta i boravka snosi organizator. Bitno je da čovjek ne troši od svog godišnjeg odmora i da – ne dao Bog i Gospa Sinjska – ako mu se što na putu dogodi može imati pristojno plaćeno bolovanje. No ne ide. Još su gore prošli moji kolege koji su izvodili kemijske pokuse. Odakle da namaknu novac za pribor i kemikalije?

Kriv je sustav

Nije mi namjera da kritiziram bilo koga. Nikad nisu krivi ljudi, pojedinci, nego sustav. A sustav je takav da novac za popularizaciju znanosti nije predviđen. I što onda vrijedi što se ponosimo našim učenicima koji osvajaju najviša mjesta na olimpijadama znanja, što naše popularizatore znanosti prima predsjednica Republike, što su nam puna usta »znanosti i javnosti«, »cjeloživotnog obrazovanja«, »znanosti kao motora gospodarskog razvoja« i sličnih velikih riječi, kad svim tim sustavom, sustavnom znanosti i obrazovanja, ne upravljaju ljudi slobodna i poduzetna duha, nego činovnici koji, opet, ne znaju drugo nego se držati za naše vrijeme sasvim neadekvatnih propisa.

»Mi smo legalisti«, da opet navedem otrcanu frazu koja bi trebala valjda opravdati ovakav odnos prema popularizaciji znanosti i znanosti uopće. No iza toga se krije nešto drugo, kriju se sile mraka. Davno sam već napisao da u našim znanstvenim institucijama postoje dvije stranke, stranka radnika i stranka neradnika. Dok prvi nastoje raditi što više (pa i kad im se za to ništa ne plati), drugi nastoje raditi što manje (a za svoj nerad dobivaju i te kako dobru plaću). I dok za prve u javnosti čujemo (znanstvenik s toliko i toliko radova, citata, priznanja i nagrada, poznat i priznat na svjetskim sveučilištima itd., itd.) za one druge ne čujemo nikako, jer je za njih dan izlaska na svjetlo dana dan smrti. Javnost će se s pravom upitati za što oni primaju plaću i na što se troši državni novac.

Ovim posljednjima i te kako ide u prilog da se o radu znanstvenika što manje čuje. Jer kad bi se počelo kopati… Tko zna što bi se sve iskopalo.