Zlatna generacija zagrebačke gimnazije

Zlatna generacija zagrebačke gimnazije

Neki od njih dokazali su se kao znanstvenici, sveučilišni profesori, a ima tu i predstavnika pravne struke i novinarstva. Dio ovih ljudi je dugi niz godina predstavljao našu zemlju i naš grad u inozemstvu

Boris Jagačić

U restoranu Purger danas se u povodu obilježavanja mature okupilo 10 učenika Prve muške gimnazije koji su maturirali 1954. godine. Netko bi se mogao zapitati zbog čega bi jedna, pa makar bila i 60. godišnjica mature bila zanimljiva nekom mediju, ali odgovor na to pitanje je lagan. Osim što okupljena gospoda zaslužuju pozornost već samim svojim životnim iskustvom, radi se o generaciji koja može biti na ponos našemu gradu. Neki od njih dokazali su se kao znanstvenici, sveučilišni profesori, a ima tu i predstavnika pravne struke i novinarstva. Dio ovih ljudi je dugi niz godina predstavljao našu zemlju i naš grad u inozemstvu.

prof. dr. Igor Čatić

prof. dr. Igor Čatić

Od 38 učenika generacije `54, na životu ih je još 15, ali zbog zdravstvenih i drugih razloga skupu se odazvalo njih 10. To su: prof. dr. Igor Čatić (umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje), Olaf Jandrašić, Branko Koporčić, Dragutin Levak, Dražen Perinić (stručnjak za atomske centrale), Pero Pletikosa (bivši glavni urednik Vjesnika), prof. dr. Ivan Regula (profesor na Prirodoslovno matematičkom fakultetu), Nikola Spasov (testni vozač Mercedes-Benza), mr. sc. Zdravko Žagar (predavač na FSB-u) i Ratko Žurić (osnivač odvjetničkog ureda Žurić&partneri). Osim gore spomenutih u istoj generaciji je i primarijus dr. Tomislav Ažić, predavač s Medicinskog fakulteta u Osijeku, ali on je bio spriječen.

Kako nam je objasnio organizator okupljanja, međunarodno priznati stručnjak s FSB-a prof. dr. Igor Čatić, ovo je jedan od posljednjih čisto muških razreda Prve gimnazije, a radi se o 8. b razredu. Škola je nekada bila locirana na Rooseveltovom trgu (u današnjem Muzeju Mimara), ali je kasnije premještena.

Proslava je okupila ljude različitih profila, ali i mjesta boravka. Družite li se uopće izvan ovakvih skupova?

Družimo se po dva puta u pet godina, u razmacima od dvije-tri godine, pa smo tako 2012. posjetili našu školu koja je sada mješovita – to je Prva gimnazija u Utrinama, gdje su u našu čast, kako bi obilježili naš posjet čak zasadili i jedno drvo. Imali smo tada sastanak s ravnateljicom koja nas je upoznala sa stanjem, školom itd. To je bilo prvi put zapravo da smo posjetili našu školu jer ona je promijenila destinaciju.

Iskoristit ću priliku da provjerim jednu informaciju. Naime, na jednom od skupova kojem ste prisustvovali rečeno mi je da ste bili štreber i da ste uvijek u školi sjedili u prvim redovima…

Tko vam je to rekao?

Pa ne mogu otkrivati svoje izvore.

Recite onome tko vam je to rekao da nema pravo. Informator vas je krivo obavijestio jer ja nisam bio najbolji, čak niti u vrhu. Imao sam ocjenu vrlo dobar, a prvi put kada ćemo se ponovno vidjeti pokazat ću vam svoj indeks pa ćete se zaprepastiti s kakvim sam ja uspjehom postao sveučilišni profesor (smijeh)!

pero_pletikosa

Pero Pletikosa

Od kraćeg razgovora nije nam mogao pobjeći ni Pero Pletikosa, s kojim nismo dijelili školske klupe, ali smo ipak obojica, svako u svom razdoblju, radili za medijsku kuću Vjesnik. Pletikosa je obnašao dužnost glavnog urednika od 1974. do 1984. godine, a biti cijelo desetljeće na vrhu jedne takve medijske kuće (i to u okvirima njenoga nekadašnjeg sjaja) u potpunosti može pojmiti samo netko tko je radio u dnevnim novinama. Naravno, započeli smo s neizostavnim pitanjem – usporedbom tadašnjeg i sadašnjeg vremena…

Možete li usporediti novinarstvo iz svojih aktivnih novinarskih dana s ovim današnjim?

To su dva svijeta. Sad je navodno vrijeme velikih sloboda, a koliko vidim sad je na snazi druga vrst neslobode, i to ona ekonomska. Novine sad ovise o oglasima i samo o tome.

U Vjesniku se vodila jedna suluda uređivačka politika i to u vrijeme kad su se već svi mediji otvorili i natjecali se u tome kako napadati vlasti i pljuvati po vlasti. U isto vrijeme Vjesnik je lizao … (da ne kažem što)

Kolika je bila tiraža Vjesnika u vremenu dok ste bili glavni urednik toga lista?

Oko stotinjak tisuća. Nekada manje, nekada više. Nedjeljom je bila i veća, kao i kada smo krenuli s prilogom „Sedam dana“, a onda je i to palo. Ali, ipak je iznosila oko 100.000, pa i više u nekim važnim situacijama. To je bilo čudo! Danas uglavnom svi kriju stvarne podatke o tome.

Svjedočili ste i propasti Vjesnika. Kako to da se jedan od najuglednijih, a po nekima i najkvalitetnijih dnevnih listova u bivšoj državi pretvorio u svojevrsnu vlastitu grotesku?

Mislim da je to na kraju već bilo samoubojstvo. Vodila se jedna suluda uređivačka politika i to u vrijeme kad su se već svi mediji otvorili i natjecali se u tome kako napadati vlasti i pljuvati po vlasti. U isto vrijeme Vjesnik je lizao … (da ne kažem što). Na kraju krajeva, kad je jedna Vjesnikova novinarka završila kao glasnogovornica HDZ-a onda je valjda sve jasno…

Mislite da je morao propasti, odnosno da ga se nije moglo spasiti?

Nije. Mogao ga je netko držati još nekakvim injekcijama, jer održavaju se i neki drugi mediji koji nisu u puno boljoj situaciji. Ali, to je bilo vrijeme kad država više, nažalost, nije mogla opravdati njegovo postojanje. Kažem nažalost, jer smrt novina je uvijek bolna smrt, barem po mom mišljenju, bez obzira o kojim se novinama radilo.

Ne radi se tu samo o listu kao takvom već i o obiteljima koje su kroz njega imale osiguranu egzistenciju, ili barem dio egzistencije.

Jasno, sve to je vrlo bolno.

Izgleda kako danas svatko u Hrvatskoj može biti novinar i kad se za nekoga kaže da je novinar, to baš i nije uvijek nekakva dobra referenca. Je li u vaše vrijeme novinarstvo bilo uglednije zanimanje?

To je istina da je svatko danas novinar, ali uvijek se o novinarima loše mislilo – da su to pijanice, neradnici, kurviši, itd. iako je toga doista i bilo, i to među sposobnim novinarima. I među najboljim novinarima je bilo problematičnih ljudi, kao i u svim drugim profesijama.

Svojedobno su u Sjedinjenim Državama novinari bili na cijeni i imali određeni rejtnig.

Prošla su ta vremena.

Možete li mladim novinarima ponuditi kakav savjet? Kako da se postave u suvremenim okolnostima?

Nikako. Vlast kapitala je dominantna, kao i globalizacija i tome se malo tko može oduprijeti.

Neki futurolozi predviđaju propast novinarskog zanimanja. Kako to komentirate?

Struka neće propasti, ona će opstati u nekakvom obliku. No problem je to što će uvijek biti potrebe za slugama. To je ono tragično što upropaštava i ovu i druge profesije, nažalost.

drazen_perinic

Dražen Perinić

Dražen Perinić u Njemačku je otišao još 1962. godine i tamo je radio kao stručnjak za atomske centrale. I danas ondje živi sa suprugom Njemicom, a pohvalno je da govori hrvatski kao da svoju domovinu nije nikada niti napustio, što je uvijek lijepo doživjeti kad razgovarate s nekima od Hrvata iz dijaspore. No, Perinić nije bio raspoložen za ozbiljan razgovor već je ponudio svoju teoriju zbog čega se danas okupilo malo nekadašnjih školskih drugova. „Ovdje nas ima samo 10, a bio je to muški razred. A zašto nas ima tako malo? Jer nas žene izrabljuju, pa imamo kraći životni vijek!“, ustvrdio je Perinić.

Nikola Spasov također je radio u Njemačkoj gdje sada provodi svoje umirovljeničke dane. Čak 37 godina radio je u odjelu Mercedes-Benza koji se bavi testiranjem motora.„Razvoj motora za pojedini je model trajao 7 do 10 godina, a na kraju je bilo pitanje hoće li uopće ići u serijsku proizvodnju. Puno tih razvojnih stvari dođe pod tepih jer nisu ekonomične. Radi se samo o lovi, makar ima i boljih, jeftinijih i ekonomičnijih rješenja“, kaže Spasov. Ustvrdio je kako su se danas stvari promijenile, pa Francuzi, Nijemci i Talijani zajednički razvijaju motore i među njima više nema puno razlike u kvaliteti. „Danas kad kupite auto ne možete kupiti loš motor. Ako imate za izbrojiti 25 000 eura možete uperiti prstom i odabrati žmirećki. I nećete pogriješiti“, tvrdi Spasov.

No kada smo ga upitali što misli o Mercedesu nekad i danas, nismo dobili odgovor. Iako je „,merđo“ i danas pojam u svijetu automobila, mnogi će reći da ni nahvaljeni proizvodi s trokrakom zvijezdom nisu što su nekoć bili. Poglavito se to može čuti na susretima oldtimer vozila, gdje uistinu plijene pažnju uščuvani primjerci ove prestižne marke. Ali, kako bismo zamjerili našem sugovorniku, nakon što smo čuli kako se ova kompanija odnosi prema svojim zaposlenicima. „Ja imam na raspolaganju tvornički mercedes, a pravo na svoj godišnji automobil (jahreswagen) imaju svi od podvornika do direktora“. A beneficijama tu nije kraj…

Komentari su zatvoreni