Živi zid – riješite problem Plitvica!

Živi zid – riješite problem Plitvica!

(Vrtača u Rastovači / Foto: AdamLauks Blog)

Na isti način kako je (i) moje pisanje potaklo HSLS da krene u ustavnu zaštitu prava na pitku vodu, potičem Živi zid da preuzme liderstvo u zaštiti Plitvičkih jezera od 40-godišnjeg nedjelovanja političara

dr. sc. Viktor Simončič

Izgleda nemoguće, dokle god se ne završi. (Nelson Mandela)

Viktor Simončič

Pisanje se isplati. Moja je inicijativa prerasla u političko djelovanje HSLS-a. Znam da zvuči jako prepotentno ono »moja«. Ali tako je. Okolišem se bavim cijeli radni vijek. Osnovne prirodne resurse smatram našim staništem, na isti način kako to imaju životinje i biljke. Protivnik sam novoliberalnih ideja po kojima je sve na prodaju (http://zg-magazin.com.hr/europa-na-prodaju/). Pratim što se događa po svijetu, naročiti u sklopu privatizacija, ali i javnih privatnih partnerstva. Vidim koliko toga je pogrešno i kako privatno za većinu nužno ne znači i bolje. Bolje je najčešće samo za privatno.

Naravno da nisam toliko pametan da bi pravo na pitku vodu kao ustavnu kategoriju smislio baš ja. Ideju sam preuzeo od mojih iz Slovenije. Kada sam vidio da mogu oni moji, pitao sam se zašto to ne bi mogli moji ovdje. Kako na inicijativu u Sloveniji kod nas nije bilo ozbiljnije reakcije, sredinom prošle godine na ovom sam portalu objavio tekst naslovljen Pravo na pitku vodu zajamčiti Ustavom. Ideju provlačim kroz tekstove, a provedena je čak i anketa. Među skoro 1000 klikova 99 % anketiranih je podržalo takvu inicijativu.

Razumijem političare koji su Hrvatsku pretvorili u samoposluživanje za sve što je nekada bilo naše, da ih to ne zanima. Zakoni se kod nas mijenjaju prema potrebi, Ustav ne. Sjeća li se netko kako je Vlada na pet minuta skinula strateški interes s tvrtke Končar, kako bi se mogla prodati? Želja za okrupnjavanjem vodoopskrbnih javnih tvrtki mi također miriše na lakšu (ras)prodaju. Zabrinuo me je i javni dug i mogućnost da kao u Grčkoj dođe na naplatu naše življenje na račun drugih (krediti). Kako nije bilo reakcija, pozvao sam Predsjednicu RH da pokrene inicijativu, napisavši otvoreno pismo Simončič poziva Predsjednicu da potakne izmjenu Ustava radi zaštite hrvatskih vodnih resursa. Mislio sam, ako zaštita javnog interesa nije posao za Predsjednicu, što bi to onda trebao biti? Očekivao sam barem odgovor. Ništa. Predsjednica nije prepoznala značaj.

Sudjelujući kao vanjski suradnik u radu Odbora za okoliš HSLS-a, u izradi prijedloga postupanja s komunalnim otpadom primjerenom uvjetima i mogućnostima, a ne romantičarsko futuristički, spomenuo sam važnost ustavne zaštite prava na pitku vodu. Smatrao sam i još uvijek smatram da je to vrijednost na kojoj bi se mogla temeljiti stranačka politika. To je HSLS prepoznato. U vrijeme kada su u Sloveniji proveli promjenu ustava, bio sam jedan od uvodničara HSLS-ovog okruglog stola nazvanog »Pravo na vodu je ljudsko pravo«.

Bio sam ugodno iznenađen da se HSLS odlučio prošli tjedan na konferenciju za medije u Saboru (http://zg-magazin.com.hr/peticija-za-ustavnu-zastitu-hrvatskih-voda/). Malo me je zbunila samo najava, kako se želi ustavna zaštita hrvatskih vodnih resursa. Ustavna zaštita prava na pitku vodu mi je jasna. Radi se o pravu pojedinca da mu se po prihvatljivoj cijeni osigura dnevno 150 – 200 litara vode. Postoje sredine koje čak ne obračunavaju mjesečnu isporuku vode do 4-5 m3. Nije mi jasno kako netko želi ustavom zaštiti hrvatske vodne resurse. To mi se čini gotovo nemoguće. Kako zaštititi rijeke Savu, Cetinu ili Dunav izvan postojećih zakona? Kako zaštititi vodne podzemne resurse u bazenu Save? Koji je naš dio u tome, a koji od susjeda?

Inicijativa kao jeftin politički trik?

Kada se prisjetim koliko sam materijala morao prostudirati krenuvši s inicijativom o pitkoj vodi, pitam se je li netko prostudirao mogućnost ustavne zaštite hrvatskih vodnih resursa? Vjerujem da je. Meni nije poznata takva mogućnost u svjetskoj praksi. Bojim se da HSLS možda nije prišao dovoljno ozbiljno problemu i da se otišlo preširoko. Možda treba inzistirati (samo) na ustavnoj zaštiti dostupnosti pitke vode, zabrani privatizacije vodosnabdijevanja i ograničavanjem davanja prava korištenja nad izvorima. Da na kraju sve ne ispadne jeftin politički trik? Protivnici odnosno pobornici »sve je na prodaju« će vrlo lako dokazati apsurdnost zahtjeva, ili se varam? U želji da napravi i više od mogućeg da HSLS nije ušutkao inicijativu već na samom početku?

Čini mi se da je inicijativa ostala i nezapažena. Zbog toga je potrebna jaka građanska podrška i angažman cijelog naprednog stručnog i nevladinog sektora, kako je to provedeno u Sloveniji, kako bi se svi senzibilizirali za nacionalne interes, kakav je i pitka voda, kasnije možda za poljoprivredno zemljište… Da politička elita želi građanima Ustavom osigurati pravo na pitku vodu – mogu to napraviti lijevom rukom. Navodno je za pokretanje inicijative za promjenu Ustava dovoljan zahtjev petine ukupnog broja saborskih zastupnika. HSLS, kao jedan od koalicijskih partnera mogao je dogovoriti inicijativu s HDZ-om i manjinama i eto potrebne većine. Ako HSLS misli ozbiljno, mogao je to postaviti kao zahtjev za sudjelovanje u koaliciji. Svaka čast HSLS-u da su nešto pokrenuli, ali bojim se da će sve ostati na onom »mi dobri, koji brinemo za građane Hrvatske smo predložili, a drugi, valjda koji nisu dobri nisu htjeli«. Svejedno »držim palce« za uspjeh, pa je evo ovo još jedan tekst koji daje značaj potrebi zaštite prava do pitke vode. Hoće li sve pomoći? Mislim da kod nas (više) nema društvene odgovornosti za to.

A što se tiče hrvatskih vodnih resursa, mislim da je priča o bogatstvu samo prazno ništa. Desetljetna nebriga se najbolje očituje kada padne malo više kiše. Odmah je upitna kakvoća pitke vode. Ovih dana u Splitu, Imotskom,…. Vjerujem da se neće ponoviti i u Dubrovniku, Zadru…

A tek Plitvice! Izvana gladac, iznutra jadac. A političari i struka u prazno. Dižu maglu jer se ili ne zna ili da se ne vidi istina. Zadnju buru je podigao zastupnik Živog zida gospodin Bunjac istaknuvši da bi Plitvička jezera uskoro mogla nestati zbog velikog zagađenja koje je posljedica prostornog plana koji je 2014. godine verificirao Sabor, a koji je omogućio izgradnju unutar Nacionalnog parka. Spomenuo je nekih »50 građevinskih dozvola koje u pravilu dobivaju tajkuni direktno povezani sa političkim strukturama«.

Nastavi li se onečišćenje, Plitice će izgubiti status UNESCO-ve baštine

Hvalevrijedna je briga o Plitvicama. No neće one nestati ako se nastavi onečišćenje. Dapače. Izgubiti će se status UNESCO-ove baštine, prestat će dolaziti onih 1,3 milijuna gostiju i problem će biti riješen. Slapovi i sedra će se brzo oporaviti. I nije istina da su za postojeće stanje krivi (samo) novoizgrađeni objekti. Oni su disperzirani, a svaki (vjerujem) ima kakvu-takvu septičku jamu. Ako nemaju mogu se zatvoriti jednostavnim inspekcijskim rješenjem, a problem pročišćavanja otpadnih voda iz tih objekata može se riješiti za 15 000 do 30 000 kuna, malim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda.

Glavni i najveći problem na Plitvicama je činjenica da fekalije iz javnih toaleta, hotela i restorana završavaju u otvorenoj vrtači u selu Rastovača na 515 m n. m. One se bez pročišćavanja izlijevaju u krško podzemlje. Rupa se svakih par mjeseci očisti i fekalije se nekuda odvezu. Trošak po čišćenju nekih 1 – 1,5 milijuna kuna! Problem se tako rješava već više od 40 godina. Izrađeni su bezbrojni planovi i projekti. Jedan s ljepšim i šarenijim koricama od drugog. Rješenja često takva da bi si čovjek poželio najmanje dva-tri« Milina. A fekalije i dalje idu u vrtaču. Bune se i stanovnici sela pokraj ispusta. Uzalud im: http://zg-magazin.com.hr/prije-posjete-plitvicama-obavezno-obaviti-nuzdu-kod-kuce/.

Znam da je Tehnix iz Donjeg Kraljevca izradio prikladno (privremeno) rješenje pročišćavanja voda pomoću biorotora. Prijedlog predan upravi prije dobre dvije godine. Rok izgradnje 2-3 mjeseca, a trošak nekih 10 milijuna kuna. U sezoni se 10 milijun skupi od ulaznica za produženi vikend. Još plastičnije, uređaj bi koštao koliko čišćenje vrtače u 2-3 godine! Kako jedno od Tehnixovih rješenje funkcionira već više od deset godina može se vidjeti na primjeru na poznatom rekreativnom ugostiteljskom kompleksu na Rogli, u Sloveniji.

O prijedlogu je bilo upoznato i nadležno ministarstvo. Obavijestio sam ih i prije više od godine dana dobio birokratski odgovor, onakav kakav se daje kada se ne misli osigurati 5 kuna djeci za besplatnu užinu ili kada se ništa neće poduzeti da se ublaži problem iseljavanja iz Slavonije: »Trenutno je u postupku priprema projekta čiji su nositelj „Hrvatske vode“ a kojim se projektira cjelovito rješavanje vodoopskrbe i odvodnje na cijelom području Nacionalnog parka uključujući i naselja Korenica i Rakovica. Do tog cjelovitog skupog i prilično dugotrajnog procesa, ovo će Ministarstvo u suradnji s Javnom ustanovom „Nacionalni park Plitvička jezera“ interventno izvesti sustav pročišćavanja otpadnih voda iz hotelskog sustava i okolnih naselja kako bi se zaustavilo sadašnje neprihvatljivo stanje« (http://zg-magazin.com.hr/na-plitvicama-na-wc-bez-griznje-savjesti/).

Na isti način kako je (i) moje pisanje potaklo HSLS da krene u ustavnu zaštitu prava na pitku vodu, potičem Živi zid da preuzme liderstvo u zaštiti Plitvičkih jezera od 40-godišnjeg nedjelovanja političara. Gotovo sam siguran da će nešto poduzeti jer sada znaju da na Plitvicama nije ugrožen status svjetske baštine pod okriljem UNESCO-a zbog 50-ak apartmana. Plitvice su ugrožene jer političari novac od ulaznica troše za sve drugo samo ne da se sačuva prirodni fenomen na kojem se temelji ljepota Plitvica! http://zg-magazin.com.hr/kako-spasiti-plitvice/

Pisanje (ipak?) nije Sizifov posao.

Ostavi komentar

*