Živi li se danas bolje?

Živi li se danas bolje?

Od velikih predizbornih obećanja kako ćemo živjeti kao u Švicarskoj ništa. Novo predizborno obećanje bi moglo biti kako ćemo (ponovno) prestići Rumunjsku. Sve je relativno. Einstein je nepogrešiv!

dr. sc. Viktor Simončič

Život je kao vožnja biciklom, treba neprestano ići naprijed, bez zaustavljanja, da se ne izgubi ravnoteža…. Nikakva otkrića, nikakav napredak, nikakva znanost već odavno ne vode računa o tome da li negdje postoji jedno nesretno dijete….. (Albert Einstein)

Viktor Simončič

Na TV-u emisija na temu jesmo li živjeli bolje ranije ili sada. Kada je o usporedbi počeo govoriti gospodin Tomac, prestao sam gledati. Sve podnosim, pa i najveće negativce, ali ne podnosim konvertite. Ne podnosim kada kritiziraju ono što su nekada dizali u nebesa, bez da osjećaju djelić samokritike. Kolike su samo generacije učili neki »tomci« glorificirajući onaj sistem, na isti način kako sada blate ono, a glorificiraju ovo danas. Griješiti je ljudski, a biti u zabludi još ljudskije. Znam po sebi. Odrastavši u onom sistemu, vjerovao sam da je samo ono i samo to ispravno, sve do trenutka, kojeg često navodimo. Osvijestio sam se tik prije doktorata.

Na jednoj žučnoj raspravi kada sam prijatelje Nijemce uvjeravao u svemoć samoupravnog sistema i druga Tita, supruga me otrijeznila šapnuvši mi u uho: »Kada dođemo kući – ti ideš u red za meso, benzin, Kalodont i kavu«. Valjda baš toga u tom trenutku nije bilo u Jugi. Znam da ni ovi danas na prolaze bolje. I sada netko odrasta u uvjerenju da je baš ovo što mu govore najbolje od najboljega. I oni vide samo jednu stranu medalje. Zadnja eskapada vjeroučitelja u zagrebačkoj osnovnoj školi, koji je pozivao na nabijanje na kolac i spaljivanje neistomišljenika, nije iznimka. Od škole, politike, crkve do medija bezbroj primjera.

Rušitelji teško postaju graditelji

Ne podnosim ni one koji su surađivali sa doušničkim institucijama, a ispada da su svjesno vukli Udbu za nos. Ne podnosim ni one koji kažu da su uništavali bivši sistem iznutra. I ne samo HDZ su stvorili najvećim dijelom članovi nekadašnjeg Saveza komunista koji su navodno uništavali onaj sistem, najčešće kao istaknuti partijci. Mene hvata jeza. Jer kako su bili ranije u partiji da sruše onaj sistem, da i sada ne djeluju na taj način u strankama? Pokazatelji razvoja kao da govore tome u prilog. Rušitelji teško postaju graditelji.

Pa živimo li danas bolje nego nekada? Odgovor na to pitanje traži pojašnjenje mjerila za bolji život. Je li to samo bruto društveni proizvod (BDP) ili u to spada i zadovoljstvo građana? Sigurno je da smo tada imali manje materijalnog. Bili smo jednakiji u siromaštvu. S puno manje privilegija, ali i većom sigurnošću za sutra. Sud je radne sporove rješavao u roku od mjesec dana! Presude su bile 99 % u korist radnika. Možete li zamisliti tako nešto? Stoga nisam od onih koji misle da je bivši sistem bio najgore što je moglo biti. Dapače, smatram da je s obzirom na okolnosti bio nešto (naj)bolje što je u tom trenutku bilo moguće. Takav zaključak izvlačim iz usporedbe gdje smo u odnosu na druge države Europe bili 1945., a gdje 1990. godine. Od jedne od najzaostalijih država popeli smo se respektabilno visoko. Činjenica da je 99 % građana imala pasoš također nas je stavljala na visoko mjesto u usporedbi s velikim brojem tadašnjih država gdje je manje od 1 % građana imao putni list. Svjestan sam da je moglo biti bolje, ali i da je moglo biti i puno lošije. Istine radi, u odnosu na druge slične nama, svakim danom smo živjeli bolje i bili u stalnom pretjecanju. Od 1945. do 1990. godine u razvoju nas nije pretekla niti jedna država.

A gdje smo danas? Danas, sigurno imamo više materijalnog, ali u tom bogatstvu postoje gigantske razlike. Od onih s dvorcima do onih s glavama u kantama za smeće. Od blještavila izloga do pučkih kuhinja. U odnosu na raniju jednakost unutar siromašnijeg zdravstvenog sustav, ministar zdravstva nakon što mjesecima ne čini potrebno, zaziva fond kojeg će formirati sami građani svojim doprinosima za liječenje teško oboljele djece. U isto vrijeme, se mudruje o nabavi vojnih aviona, iako objektivno, sve do Sjeverne Koreje, nemamo neprijatelja, a i oni nam to nisu. Kupuju se blindirani automobili. Ako kojim slučajem ne spadate u mali dio vrhuške, teško je i do doktora, ali i pravde na sudu. Vrhuški je lakše i do diploma i doktorata. Izgubite li posao na pravdi Boga, presudu možete čekati i desetljećima.

Pretekli sve da bi zaostali za svima

A kako stoje stvari s našim napredovanjem? Od 1945. pretekli smo, ne samo po materijalnom, većinu država Srednje i Istočne Europe. Od 1990. do danas su nas pretekle sve osim jedne. Uz to se većina EU država razvija puno brže od nas. Pada mi na pamet usporedba s neboderom. Mi smo još uvijek na katu prije 2008. godine, a drugi su napredovali za 20 % u odnosu na pred krizno razdoblje. Rast BDP-a za 3 %, kojeg slave naši političari, ne znači smanjivanje zaostatka za onima koji su ispred. Dapače, svjedoči o daljnjem zaostajanju. Ako smo mi na 100 -tom, a netko na 200-tom katu, ako se oboje razvijamo s 3 % ,onda smo mi na kraju na 103., a onaj drugi na 206-tom katu. Omjer ostaje 2, ali se razlika povećava. Ako je njihova stopa rasta 3 %, naša bi morala biti 6 % da razlika »u katovima« ostane ista, a puno veća da bi im se za života jedne generacije približili. Kako je odnos upravo suprotan, za desetak godina bi mi mogli biti na 150-om, a drugi na 350-om katu.

Foto: www.crvena-akcija.org

Je li sada malo jasnije pitanje jesmo li nekada živjeli bolje nego danas? Kada se pita elita sa zagrebačke špice kada se bolje živjelo, odgovor je kristalno jasan. Kada se pita stanovnike Slavonije, naselja Caprag kraj uništene Željezare u Sisku, u Drnišu ili Brodu na Kupi bojim sa da se dobiva odgovor kao da dolazi s druge planete.

Pratim napredovanje prema natrag i vidim razarajuću poveznicu između nekada i sada. Kao da nam je ostavljeno nasljeđe »samouništavajućeg virusa« , sličnog računalnom virusu »trojan« http://zg-magazin.com.hr/kako-je-brdo-pretvoreno-u-muhameda/

»Trojanske kljusine«

Iskoristit ću komentar koji je na poučak od prije dvije godine, objavljen na portalu »Plastično je fantastično«, portalu koji je prestao s izlaženjem, kada je urednik shvatio da (i) na području domaće industrije plastike, virus samouništenja odnosi pobjedu: »Često nam dr. Simončič ukazuje na probleme našeg društva, na svakodnevno srozavanje društvene, političke, gospodarske i svake druge klime, na umanjivanje naših vrijednosti u Lijepoj Našoj. Stalno nam ukazuje kako se naši najodgovorniji političari, oni koji odlučuju – od državnih vlastodržaca pa do lokalnih šerifa ponašaju kao trojanski konji (bliže tom opisu bile bi “kljusine”). Ne samo kao “ekološki trojani”, već u najširem smislu kao i računalni virus “trojan” koji navodi korisnika da sam sebi načini štetu – virus u programskom dijelu računala, a ovi naši “disižnmejkeri”, trojanske kljusine”, da načine štetu državi i društvu uz malu, jadnu osobnu nadoknadu. Za šaku škuda. (http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr/2015/12/1631989069/simoncic-protiv-trojanske-kljusadi.html)

Sve je relativno, a osjećaj kako živite izgleda najmanje ovisi (samo) o onom imati, pa usporedbe s drugima, uz svu relativnost, ipak mogu pomoći bolje razumjeti stvari. Na primjer u razvijenom dijelu svijeta siromašnim se smatra onaj koji nema nekoliko dolara dnevno. U nekim afričkim područjima indeks siromaštva se izražava preko broja sati hoda da se dođe do pitke vode ili da se prikupe drva za kuhanje. I gle čuda, u za naše pojmove nezamislivom siromaštvu, ti ljudi uglavnom imaju osmijeh na licu.

A što se tiče onih katova, nastavi li se rasprodaja mršavog ostatka nacionalnog srebra, uskoro nijedan kat više neće biti naš, a i sve manje će nas ostajati ovdje. Od velikih predizbornih obećanja kako ćemo živjeti kao u Švicarskoj ništa. Novo predizborno obećanje bi moglo biti kako ćemo (ponovno) prestići Rumunjsku. Sve je relativno. Einstein je nepogrešiv!

Komentari su zatvoreni