Žene u znanosti

Žene u znanosti

Meni je svaka diskriminacija mrska. No isto tako znam da se za svoja prava, za svoj životni put i – najvažnije – za svoju slobodu svatko mora sam izboriti

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nenad Raos

Sjećam se kada sam prije dosta godina svratio po poslu do jedne kolegice na drugom institutu. Na zidu vidim: diploma. Diploma o čemu? Diploma o proglašenju „vrhunskom ženom u znanosti“. Na stranu sad koliko vrijede sve te diplome koje izdaju ne znam kakve institucije uz uplatu ne znam kolike svote novca – jer i taština košta. Zasmetalo me uopće to forsiranje spolne, ili kako se danas voli reći „rodne“ ravnopravnosti, iako mi nije jasno što znači riječ „rod“. Znanost je znanost, otkriće je otkriće, pa je sasvim nevažno kakva je osoba to otkriće napravila. Muškarac, žena, starac, mladac, homoseksualac…

I do nas je došla ta pošast. Reporterka pita mladu uspješnu znanstvenicu je li imala problema zbog svoga spola. A zašto bi – čudi se znanstvenica – imala problema? Tko je diskriminira? Igrom slučaja radim u institutu gdje je većina zaposlenika ženskoga spola. Ravnateljica je žena, njezina je zamjenica žena, šefica računovodstva je žena, predsjednica znanstvenog vijeća također je žena. I što bih ja sada kao muškarac trebao raditi? Valjda bih se trebao pozivati na jednakost spolova (rodnu ravnopravnost) pa tražiti jednaku zastupljenost oba spola. Tako što mi ne pada na pamet. A evo zašto.

Da sam htio, znao i mogao i ja bih bio ravnatelj. Mogao sam se kandidirati i za predsjednika znanstvenoga vijeća. To što nisam, sam sam si kriv.

Kažu da su žene opterećene kućom, djecom, obitelji. I točno i netočno. Rečena kolegica koja je dobila diplomu „vrhunska žena u znanosti“ nije bila opterećena ni jednim ni drugim ni trećim. Živjela je s roditeljima i nikad se nije udavala. Za razliku od nje ja sam podigao dvoje djece, skrbio se za obitelj dok sam se kućio i radio doktorat za skromnu stipendiju (a kućni budžet popunjavao privatnim instrukcijama). Po čemu sam ja bio privilegiran kao muškarac, a ona diskriminirana kao žena?

Riječ je o nečemu drugom. O tome da čovjek (oba spola) lakše nalazi krivicu u drugome nego u sebi. Veli mi jedan gospodin kako je meni lako jer sam „imao uvjete“ završiti fakultet i doktorirati (već sam rekao pri kakvim „uvjetima“). On se – jadničak – zaposlen za lijepu plaću oženio u seosku obitelj s kućom, gospodarskim zgradama, okućnicom i 55 hektara zemlje. Pa kaže da bi lijepo živio da je „imao uvjete“ (kao ja).

Ili što da kažem o onim nesretnim kandidacijskim listama u kojima se zahtijeva jednaka zastupljenost žena u politici. Treba zakonima i propisima osigurati jednak broj žena i muškaraca na kandidacijskim listama, u saboru i u državnim tijelima. Pritom nikome ne pada na pamet da stranka ima pravo odlučiti koga hoće ili neće staviti na svoju listu isto kao što građanin ima demokratsko pravo odlučiti za koga hoće ili neće glasovati. Ako neće glasovati za žene nitko mu to pravo ne može oduzeti.

Nemojte me krivo shvatiti. Meni je svaka diskriminacija mrska. No isto tako znam da se za svoja prava, za svoj životni put i – najvažnije – za svoju slobodu svatko mora sam izboriti. („Tajna slobode je u hrabrosti“, rekao je prije 2500 godina Periklo Atenjanima.) Kako će se političarka koja se nije mogla izboriti za sebe (u svojoj stranci) izboriti za mene (u saboru)? Hoću li svoj glas dati onome tko stalno kuka kako ne može ništa zato jer je žena?

Komentari su zatvoreni